Ima onaj vic, ili je anegdota, nebitno, koji datira iz perioda kad su komunisti hapsili sve, što obrazovano, što bogato, što od roda plemenita. Pa Fata, kad je to vidjela, rekla Muji:
– Fala Bogu, moj Mujo, kad si ti meni niko i ništa.
Ni slutila Fata nije, a ni narod koji je ovo ja l’ izmislio, ja l’ upamtio, koliko tu ima istine i koliko je ona višeslojna.
Sticajem okolnosti i čudnih životnih puteva, prije pet-šest godina na jednom proputovanju kroz jedan federacijski kanton, upoznala sam momka Nedima i njegovu curu Amru. Jako tad bili isfurali iz srednje. Viđali se po teferičima, po livadama i voćnjacima i ostalim narodnim zelenim dolinama. Kako je bilo vrijeme oprašivanja behara, i on nju u neznanju opraši i bi svadba. Nema veze. Dijete je samo ubrzalo vjenčanje, koje su ionako planirali. Dovede je on na svoj toprak, koji ona oriba odmah iza svitanja nakon prve bračne noći. I sve bilo baš onako fino. On nešto raduck’o. I ona ganjala nekakve više školice. I svekar i svekrva je zagotivili. Ma, kažem vam, sve za pet.
Ni sam ne zna kako je završio na listi jedne stranke. Ko ga je tu upisao ispred njihovog kantona i kako. Ali, eto, uđe ta stranka u koaliciju s većim strankama prije 4-5 godina. Formira se i vlast i tako krenu vrtoglava karijera koja od ovog momka, koji je zaglavio na pola puta selo-grad, nastade ufitiljen funkcioner u odijelu i špicokama visokog sjaja, Kurosom namirisan, kojeg nema đe nema – u kakvim odborima, komisijama, tim silnim čudima i čudesima.
Vidimo se tako prije nekog vremena, on odlučuje sav važan kome će koja sredstva pripast’ od kulturnih institucija i projekata. Fino on mene pozdravi, lagala bih kad bih rekla drugačije, ali dok smo pričali nije mi dobro bilo od toga u kakvog se faraona pretvorio od onako jednostavnog i skromnog momka. Ja, pa ja i opet ja. Ma država bi se sad urušila da njegova pažnja popusti. Prema stranačkim, pa i koalicionim partnerima manji od makovog zrna, a podređene gazi k’o valjak.
Ma, jebemmumiša, gdje ih više takve nalaze – ko da ih štancaju na fotokopir aparatu. I ne samo to – čim sam se prikopčala na podatke Mahalske obavještajne službe, saznadoh da je zaposlio svoju švalerku – jednu drvenu motku s pavijanskim ustima i tetovažom rajskog drveta, koja se proteže od vrata pa sve do bradavica. A pored nje i švalerke svojih stranačkih i koalicionih naredbodavaca, da se fali kako ga ne vadi, da gorivo sipa državno i sebi i vascijeloj familiji, da dnevnice pucaju ko puške na Ljubinom grobu…
I ne samo to, nego da u raji priča kako ne zna šta će “s onom svojom papankom”, znači Amrom, ženom. Pobogu, ona nije ni blizu „sofisticirana” (čuj „sofisticirana” – tu je mudrosersku riječ pokupio na visokoumnim stranačkim posijelima) ko ove koke koje ga sad okružuju i koje on časti i zapošljava. Jest, baš nije – nije istetovirana k’o đavo i ne peči se k’o patka i ne presvlači kožu k’o zmija kako politički vjetar puše.
A, priča, i u onim stvarima je truba, ne zna mu raditi one prljave stvari k’o ove nove oko njega, koje su također prihajale iz njegovog kraja, ali su se malo eto k’o biva isprofil(t)irale. Vlastita žena mu postala teret. A i djeca. Uvijek su tuđa bolja i odgojenija.
Nabij’o joj na nos što je on neko i nešto, otkud joj pravo da išta od njega zahtijeva… kakva crna šetnja s njom… kakav crni roditeljski… Pa on ne zna đe udara!!!
Zna li ona, luda glava, da njega država zove!
Jest on dig’o kuću – vilu u rodnom mjestu, ali ta priča je samo još jedna potvrda da zidovi ništa ne znače. Dobro se njegova žena osvjedočila u ovaj vic/anegdotu s početka teksta – rahatnija je bila hiljadu puta dok je njen Nedo bio niko i ništa.
Elem, kako to biva – sad si gori, sad si doli – tako je naš Nedo u ovoj posljednjoj raspodjeli vlasti, koja se još dešava u vrijeme pisanja ovog teksta, ost’o sam na ledini k’o vuk na kijametu. Iskorišten od stranačkih kolega i švalerki, smijenjen sa svih funkcija i, što mu najteže pada, mor’o se vratiti u svoj rodni kraj.
Pitali njegovu ženu je li joj lakše otkad joj je muž niko i ništa. Kaže da nije, jer je zatrovan vlašću, a čovjek će se skinuti sa svega, od kocke i alkohola do heroina, ali s vlasti nikad. Nije to ni do para, nego do onog osjećaja moći da se vlada drugima. Njen muž je sad frustriran, neraspoložen, misli da je život nepravedan prema njemu, tersa i zakera. Samo pihli u TV i ne skida se s telefona, nadajući se čudu povratka u institucije sistema.
Ona sabura i nada se da će zauvijek ostati niko i ništa i da će otrov koji nosi vlast nekako nekad iščiliti. Dabogda, šćeri!
I da ne bude zabune, na ovom istom ispitu padaju i ovakvi prigradski neostvareni tipovi, jednako kao i profesori, doktori, akademici, građani i seljaci, studenti, đaci, milicajci i ostale curice i dječaci…
A što je najgore, tu na pola puta između vlasti i slasti, nastradaše ljudi, a nastrada i ljubav.
Indira Kučuk-Sorguč