Kažu: ko siroče nahrani, pruži mu dom i odgoji, zaradio je Džennet.
Stvarno nema ništa ljepše nego kad pod dunjalučkim svodom sretneš duše koje nisu ni krv ni rod ni pomozi Bog, ali koje su sve to i više od toga. Kad ljude spoji plemenita namjera, oni su onda kosmički povezani.
Znam dvoje, muža i ženu, dvoje meleka u ljudskom oklopu. Takvi su da moliš Boga da ti ih pošalje barem na minutu onoga dana kada si nesretan, pa da te razgale i osmijehom nebeska vrata otvore.
Našli se – što se ono kaže u narodu. On u ratu jedva propup’o i odmah se uhvatio za pušku, nije je ni uzeo kako treba, isti dan granata pukne i rasprše se geleri po njemu. Nema gdje ga nije dohvatilo, svukud pomalo, a najviše po nogama. Srećom, doktori su mu spasili noge, ali bilo je baš guravo. Međutim, njemu je sve bila pjesma, jer je u bolnici upozn’o nju – svoju buduću. A ona, mlada i zelena, samo što je završila srednju medicinsku, počela volontirat’ u ratnoj bolnici. I tad kad su im se oči srele baš k’o u romantičnim dramama, život je dobio smisao. Rodila se Ljubav.
Ona se o njemu brinula po vascijeli dan. Kući odleti svako treći dan da se plakne i presvuče i opet natrag u bolnicu da izabraniku svoga srca vida rane.
Njih dvoje su primjer one nježne ljubavi, koja nit’ romori nit’ govori. Kako tad prije dvadeset i koju godinu, tako i sad. Ova teška svakodnevica na njihova osjećanja nije ostavila nikakvu mrlju.
Kad se rat završio, ona ostala raditi u bolnici a on se zaposlio u jednom autoservisu. Pokazao se kao vrstan majstor pa su se o njega otimali ovi automehaničari svjetskih brendova. A on, kad mu ko ponudi bolje uslove, odmah kupi prnje i ide. Stalo mu je bilo da ljubav njegovog života ni u čemu ne oskudijeva. Oskudijevali su jedino u djeci.
Nije im se dalo. Nema koja vrata nisu obijali i nema šta nisu radili da bi krunisali svoju ljubav i malim potomkom/potomčicom. Išli od Hvara do Bara, od Splita do Tivta, od Kurjaka do Šurjaka – obišli sve uzduž i poprijeko, sve džaba. Nešto im se pokarabasalo u krvnim grupama, ko će ti znati (!) i poslije desetogodišnje borbe, odustali. Pomirili se s tim da neće imati djecu, ali da imaju jedno drugo i da sreća nije full aranžman – može se i na polupansionu lijepo živjeti.
Kad su se tako lijepo dogovorili, ona je nabacila ideju da bi mogli usvojiti dijete.
– Bi li ti volio da mi usvojimo jednu djevojčicu ili dječaka, toliko ima siročadi i odbačene djece koja vape za sigurnim domom i roditeljskom ljubavi? – pitala ga je, ne nadajući se pozitivnom odgovoru, jer je njen muž vrlo brzo prihvatio činjenicu da neće imati djecu kao završenu stvar.
A on, s druge strane, kao da je to jedva čekao: – Jučer mi je taksist rekao jednu pametnu: – Čovjek je, kaže, savršeno biće koje može svaka budala napraviti! Ja sam ostao bez teksta. Djecu može imati svaki krelac kojem i nije do novog života. Mi koji bismo im pružili porodičnu idilu, e, mi ne možemo… U pravu si, možemo itekako. Možemo barem jedno dijete spasiti nebrige i nedaće, i ono će biti naše.
Radosti nije bilo kraja. Znali su se ponekad i popišmanit’, jer su procedure usvajanja budibogsnama, ali istrajali su. Provukli su ih ovi socijalni radnici kroz iglene uši, ispitali im i kaku i mokraću, rodoslovno stablo, i bližu i dalju rodbinu, a posebno su se zadržali na imovnom stanju. I tu ih je dragi Bog spasio, jer su malo prije dobili dozvolu za nadziđivanje pa su skockali apartman na vrhu zgrade k’o iz filmova. Malo kredit, malo štednja, a i njegovi prodali vikendicu kod Kiseljaka i sve pare sinu dali.
I prohoda u novom stanu njihova djevojčica. Plavooka na majku, crnokosa na oca. Prava divotica. Imala je nepunu godinu kada su je primili u naručje.
Nije da nisu imali s rodbinom i prijateljima mučne razgovore. Prva njegova majka nije bila za to: – Nije vam Bog dao djecu, nije, šta se tu može?! Ali, strana kost je strana kost. Nikad ne znaš šta te može zapast’ – od kakve su boleščure bolovali njeni, od kakvog su čoka, pod kakvim se traumom dijete rodilo?! A kad je tvoje – tvoje je, šta god bilo!
Nisu se obazirali. Znali su da su s Adnicom potpuni. I to im se vidi na licima.
A njegova majka postala je najsretnija „nani”. Adna ju je tako prozvala kao mala i tako je ostalo.
Nekidan sam ih sve troje vidjela u šetnji. Adna je skoro djevojka. Trenira plivanje i već se okitila medaljama.
Žive neki svoj svijet.
U full aranžmanu.
Indira Kučuk-Sorguč