Moja komšinica iz mahale, udovica koja gazi sedmu deceniju, jako je usamljena. Sjedi na prozoru po vazdan i čeka ko će je pozdraviti, ko će s njom progvoriti, ko će obratiti pažnju na nju. Ima neke probleme s nogama, pokretna je, hvala Bogu, ali nije ni za kakve veće hodnje. I sav joj je onda svijet stao u tih pedesetak metara mahale, koliki je vidokrug s prozora njene kuće. Sreća pa još ima odgojene djece i omladine po mahalama, pa ih može poslati do granapa, platiti račune, odnijeti smeće.
Penzije male, pa ne odbija šta god joj doneseš od hrane, odjeće i drugih svakodnevnih potrepština. I iskreno je obradovana i zahvalna i na jabuci, a kamoli na kakvom mesu i povrću, soku i slatku.
Kćerka joj u dalekoj Australiji. Navodno, još se snalazi, pa ne šalje puno. A i ako dođe ljeti, malo se prijavi i ode na more. A sin drži štand na jednoj sarajevskoj pijaci, no, uđe joj od bajrama do bajrama, a i tad gleda šta od nje takve usamljenice na rubu siromaštva može uzeti.
A sjećam je se kad sam bila dijete – hanuma samo takva, nasmijana, dama, pričalica koju je lijepo slušati, vedra i brza.
I tako nekidan, prepoznam tu njenu usamljenost i uđem joj malo da je razgovorim. Jest da je život brz, da nas sve taru obaveze, ali eto, lijepo je nekad nekog razgaliti, a i ne znamo kako će sutra nama biti – u mladost sigurno ne idemo.
I tako je ja sokolim da je dobra, da fino izgleda, da misli na one koji nemaju krova nad glavom, kako je njima… Ona klima glavom, uzdiše, k’o bîva sve je tako, ali je ubi samoća, toliko da, koliko sam skontala, ponekad i hitnu pozove onako bez da joj stvarno treba.
K’o mati, neće mnogo ni na djecu da se žali, opravdava ih, mada opravdanja nema. I žali za mužem:
– Da je meni moj Salih živ, sve bi bilo drugačije. I oni. Bojali bi ga se. Mene se nikad nisu plaho bojali ni zarezivali.
I tako, riječ po riječ, dođosmo do priče gdje joj ja rekoh da se trebala udati kad je već tako mlada ostala bez muža, koji je poginuo u saobraćajki.
E, tu tek ona uzdahnu i ispriča mi priču kako je nekoliko godina nakon preseljenja rahmetli muža upoznala jednog inžinjera, kojem je isto žena umrla i on ostao s curicom. I zabavljali se tajno, da njena djeca, koja su bila malo veća, ne saznaju.
– To je bio divan život. Išli na izlete. I njegova curica me zavoljela pravo. Bio pažljiv, obziran. Ma volio me, šta da ti kažem, nisam ja vazda bila ovakva jadna k’o sad. I sve me pomalo pritisk’o da kažem djeci da ću se udati, da će ih prihvatiti k’o svoju, da ima veliku kuću, da pomognemo svi jedni drugima. Ja sve odgađala, odgađala i na kraju odlučim da ću reći. A ovaj moj sin tad tek bio zakoračio u one lude godine, koje danas ovi zovu pubertetom. Mi smo ih zvali hubertusom. Pa i malu izludio. Počeli mi prijetiti da će oboje pobjeći od kuće ako se ja udam. Da sam ovakva i onakva. Da im niko ne može biti otac. Ma belaji samo takvi. Ni upoznati ga nisu htjeli. Sin čak vik’o da će ga ubit’ ako ga vidi, i šta ću, ja pokleknem. K’o mati. Đe ću bruke da mi djeca zbog drugog čo’jeka bježe od kuće i ne dô Bog postanu uličari i drogeraši. I tako ga ostavim. Plakala, plakala, a evo zaplačem i danas zbog toga. On se oženio drugom nakon nekoliko godina i eno ih fino žive. A djeca narasla, otišla svojim putem i matere k’o da i nema. Samo sam im teret. Da sam ih, bogdo, kako saulisala i da sam ja svoje istjerala. Ne bih gledala sad ko će mi ići struju platit’. A i svi, pa i djeca, drukčije bi me gledali.
Izlazim iz kuće pod dojmom njene priče. Nije ovo usamljen slučaj. Djeca dok su manja ne daju matere, a poslije odu svojim putem.
Jedna mi je jednom rekla kako danas žali što se protivila očevoj ženidbi nakon što joj je majka umrla. Plakala, molila, prijetila da će se ubiti, samo da on ne dovede drugu na njeno mjesto. I, eto, otac udovoljio kćeri, a ne toj ženi, koja je bila pravo fina, vidi to danas. I eno i otac danas k’o vuk na kijametu. Nju pritisla djeca, obaveze, brine o njemu koliko može, ali zna da je to nedovoljno. I kaje se što je ona bila sevep da joj se otac ne oženi. Hem on danas ne bi bio sam, hem bi i njoj bilo lakše.
Zato, svi oni koji su sami, bilo razvedeni, bilo udovci ili udovice, neka ne slušaju djecu ako nađu čovjeka ili ženu s kojom bi mogli fino živjeti. Ne znaju djeca gdje su šuplja u tim godinama. Nađite načina da ih ubijedite. I provedete svoje.
Indira Kučuk-Sorguč