Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju 1. jula ove godine (čitaj u samom jeku turističke sezone), na nas, one koji smo naučili ljetovati u malim mjestima počev od Makarske, pa sve do Opatije ili Rovinja, uzeo je veći danak nego što smo mogli i pretpostaviti. Ne samo zbog toga što su nam zapadne komšije odjednom postale preskupe, nego i zbog toga što smo previše ponosni da dozvolimo bilo kakav vid pretresa na granici, a pogotovo poniženja zbog oduzimanja jednog sendviča viška ili pola litra više soka u bočici. Neki su imali sreće, pa su granicu prelazili bez da su i zaustavljeni. Drugi su, opet, trpjeli prave torture. No, i to treba razumjeti. Norme i zahtjevi Evropske unije strogi su i želite li biti njihovim članom, morate ih poštovati. Razlog više da im nikad ne pristupimo (mislim), prkosni Bosanac jedva da se može povinovati i normama vlastite države.
Ja sam, sa i bez Hrvatske u EU, ove godine odlučila promijeniti destinaciju i probati nešto drugačije i nešto malo južnije. Naravno, tada nisam znala da “drugačije” znači mnooogo nijansi drugačije. O albanskim ljetovalištima čula sam sve najbolje. Divno more, kilometarske pješčane plaže, dobra usluga, jeftini aranžmani – razloga više nego dovoljno da se uputite na vožnju jedva dužu od osam sati. Ispostavit će se da je naš put do Drača trajao čitavih 12 sati (od sedam do 19). No, to nije ubilo našu volju da iste večeri istrčimo iz hotela, pluća velikodušno počastimo svježim morskim zrakom, popijemo piće u nekoj ljetnoj bašti, prošetamo rivom. Ali… šetališta nema!
Naime, smješteni smo u turističkoj zoni, hoteli na samoj plaži, doslovno iz hotela iskoračiš u pijesak, već si na plaži i mjesta za šetalište, jednostavno, nema. Nego, zaboravi na japanke, papuče, sandale, izuj se i “tabanaj” bos. Sljedeće večeri pokušale smo šetati iznad hotela, ali tu nas je dočekao autoput. Zatvoren krug… Već treće večeri šetnja kilometarskom pješčanom plažom i stalna borba s komarcima, izbjegavanje postavljenih odbojkaških mreža, u koju se lako upletete samo ako spustite pogled, činilo nam se normalnim. Samo se treba navići. Iako smo nastavile šetati svake večeri, nažalost, nismo uspjele naići na ono što smo, otkako nam je vodič u autobusu o tome govorio, silno iščekivale – pucanje u Slobodana Miloševića!!!
Iskreno, možda bih imala više razloga da pucam u Mladića ili Karadžića, ali u nedostatku adekvatnog… Naime, dosjetljivi i osvete željni Albanci došli su na ideju da turistima ponude vazdušne puške, naplate vam dijabole i dozvole da izrešetate veliku sliku na kojoj se smiješi ratni zločinac. I ne brinite se, municije neće nestati sve dok imate leka u džepu. Originalno, nema šta.
A, podjednako su originalni i kada je riječ o drugim turističkim ponudama. One silne radnjice na koje ste obično navikli da vam skreću pažnju dok se sunčate i pogled vam odluta u smjeru suprotnom od mora, ne postoje. Nisu još izgrađene ili ni za njih nema mjesta. I za njih su Albanci našli adekvatnu zamjenu – napravili su ogromna kolica, za koja je pričvršćen bicikl ili manji motor i sve vrijeme ih voze po plaži. Nazvale smo ih “mobilni shopping centri”, jer na njima možete pronaći baš sve – odjeću, naočale, satove, lopte, igračke, suvenire, kozmetiku… od igle do lokomotive. Voziti ovako velika kolica na plaži za laika je nemoguća misija, ali ne i za njih. Za sedam dana našeg boravka nisam ih vidjela nijedanput da su se sudarili, iako im je vidno polje potpuno zaklonjeno zbog količine robe kojom opterete ovo neobično vozilo.
Ni svakodnevno komuniciranje nije bilo baš jednostavno, ali je od nas tri najbolje išlo Mineli. Zato smo njoj prepustili da se brine o dnevnoj dozi vode, koju smo uzimali od hotelskih konobara, i “ljedari” (našoj maloj torbi frižideru), koju su joj konobari ljubazno čuvali tokom noći. Otkrila nam je da najbolje komunicira išaretom, a kad se nešto dogovori, pokaže mu “like”. Albanci jesu susretljivi i rado će vam pomoći kad im se obratite, ali im engleski jezik nije jača strana. U ponudi, osim maternjeg, imaju i italijanski, njemački i grčki, ali engleski je već rijetkost. Jednog poslijepodneva, iz vlastitog očaja, progovorih i njemački.
Obišle smo i centar Drača, veliku Tiranu i tamo smo, konačno, došle na svoje, sve je onako kako smo naučile da bude, a i cijene su odlične. Isto kao kod nas.
I zamalo da zaboravim na medu. Da, pravog medu, koji šeta po plaži, dok ga vlasnik vodi na uzici i nudi vam da se slikate s njim. Nisam se slikala s medom, ali jesam njega samog, jer sam znala da mi niko neće vjerovati dok ne priložim foto-dokaz. Pitam se šta bi na ovo rekli borci za životinjska prava. Bi li jedan medo mogao prošetati hrvatskim plažama? Teško, zato, ako želite zaista drugačije ljetovanje, bujrum put Drača i Albanije. Jednog dana i ona će postati “uniformisana” članica EU.