Nema čovjeka a da ne devera.
Najteži je dever sa sobom. Ono kad ti je svak drugi kriv za tvoj dever sa sobom, a sebi nećeš to da priznaš.
To su one borbe koje u neka doba mogu dovest’ i do krvoprolića. Jer, čovjek ne rješava to što ima sa sobom, već se s drugim tuče. Ili samo naglas muče.
Za mene je klasični primjer da žena devera sa sobom a neće da prizna kako ne ispušta zoger i truleks iz ruku! Kad glanca sve redom. Kad glanca „jovo nanovo” i ono što je već uglancala prije pet minuta. I ako može svoj odraz dobro da vidi u ulaštenoj mesinganoj šteci, ona se s magičnom krpom ne zaustavlja.
Nema mi ništa sumnjivije od toga kada se ona koja je do jučer bila umjerena u svemu pa i u rintanju k’o domaćica, pretvori u zvijer i ne spava. Digne hampu na sve strane, izvrće ormare, sortira po bojama garderobu pa onda opet sve izvrne pa složi po vrsti tkanine, pa po proizvođaču, pa po sezoni… Na kraju čisto ponovo pere, suši, pegla, slaže, a od huje joj frcaju suze na sve četiri strane svijeta.
E znam jednu. Moju komšinicu. Nikad čovjek na njoj ne bi mog’o reći da ima neki šiz klik. Moderna, sređena, učtiva – doduše, izgleda starija nego što jeste, ali to je takva japija. Pripada onim tipovima koji ostare u tridesetoj i onda se takvi drže sve dok ne mandrknu.
Ima nekih svojih trideset i osam, a izgleda kao pedesetogodišnjakinja. Nosi one smjerne jednobojne kompletiće, ali sve vrlo picikato. Lijepo je vidjeti u ovom vremenu kad je sve lasteks po formuli „rastegni me-skupi se” da neko šije sebi po mjeri, kao nekad. Fina žena, ima muža i dva sina. Mlada se udala, djeca već tinejdžeri – jedan pred upisom na faks, a drugi će od septembra u gimnaziju.
Ali, nešto se u njoj u posljednje vrijeme zbiva. Nije to više ona ista žena. Nije to ona smirena i vedra osoba. Kad prolazi mahalom, kao da je pod nekom tegobom. Zamišljena, odsutna – od nje ni habera. Ali, zato kad dođe kući s posla, otvori sva vrata i prozore, bilesi i avlinska vrata i istresa lavore, kofe, kante, bidone… Presvuče se u naku cigansku halju s volanima i toliko se uspuše da joj se i ono ispod halje, one dvije sifonjere, uspušu i letaju lijevo-desno, sve od tog njenog aspidluka. Od te teške huje.
I tako danima, al’ hajd’ što po danu, al’ što po noći.
Jednom je svu mahalu nadigla kad je u dva po ponoći stala klofat’ ćilime. I to sve sama. K’o da nema trojicu mudonja u kući. Sama ga zarolala, sama ga iznijela iz kuće, sama taj ogromni teški četiri sa četiri prebacila preko gelendera, dohvatila se klofača i udri. Nema muška. Nema Laze iz priče.
Nema: „Rintaj, Lazo!” – „Rintam, ženo, rintam”. Jok. Ovdje čak nije ni obratno. Ovdje baš briga našeg Laze što mu je žena nešto „nevrozna”. Što je uzbihuzurila cijelu mahalu, što niko ne može spavat’ osim njega. Drvensuza. Što su i djeca pobjegla od kuće kod nane, jer ne mogu izdurat’ majčinu higijensku torturu.
Ona riba, pere, sve se puši – pardon, sve se ruši. Svijet se njojzi ruši, ali njen dilber Meho ni mukajet. Ništa. Ravna linija. On je ne čuje. Ona njemu dobuje po mozgu, ali džaba pričaš Suljagina Fato. Džaba se upireš da tokmaku nešto dokažeš. Džaba mu bacaš šerpe i skidaš čiste zavjese ispred očiju i pomičeš lampe i izmičeš trosjed na kojem sjedi dok gleda TV, on neće da vidi. On ne zna čitat’ znakove. On je samo jedno obično muško. Njemu je kladionica majka. A utakmica i majka i otac. A kladionica, utakmica, janje i pivo – i majka i otac i žena i djeca i sva familija pride. On više voli da se kladi nego da mu žena bude sretna.
– Šta joj ja mogu… Sebi je nesretna, nije meni…
On se još od malena volio kladiti. U sve i za sve. U lizalo, bobu, čokoladu, rekete, stripove, šećernu vatu, u karte za kino, bazen, sladoled… Ma u sve. Jednom se opkladio da će pojest žohara za 20 maraka. Raja odmah stavila na sto 20 maraka, a on uzeo među prste crno-žutog štetočinu, ubacio u svoje ogromne žvalje i smrvio ga zubima tako da su svi čuli kako ova ružna baja krcka u njegovim ustima, a onda ga je kao najveću poslasticu progut’o. Od tada ga svi zovu Meho Žohar.
Nikad se to nije zaboravilo. Legenda se prenosi s koljena na koljeno.
I kako će se takva mustra priupitat’ što mu je žena nešto u posljednje vrijeme nahlađena? A ona se sirotica zaželjela mora, zaželjela odmora, rahatluka – i ona bi htjela da k’o njene jaranice s posla s mužem i djecom, k’o i svaka normalna familija, provede deset dana u Malom Drveniku. Još je i prištedjela nekih parica, on samo treba za hranu i gorivo da se pobrine. Ali, ne dopire to do kladioničara. On mora pratit’ rezultate.
– Idi ti s djecom – samo je jednom rek’o i završio priču.
A njoj je da budu barem jednom k’o svi drugi. Nikad nigdje nisu zajedno otišli. On bi vazda udario eskivažu. A ona se uhvatila krpe. Metla-oluja trajala bi heftu i onda bi se opet sve vratilo na staro.
I ovog će puta. Jer, dever dolazi iznutra. Ako ga sam sa sobom ne riješiš, niko drugi neće. Pa ni Meho Žohar. Koji je u jednom u pravu, kad joj je rek’o: – Sebi si nesretna!
Indira Kučuk-Sorguč