LifestyleTeme

Parama se i savjest pere

Posebno mi je zanimljiva ona vrsta muškaraca koji, kada zglajzaju kod žene, to nastoje ispravit’ materijalnim davanjima. Ali i žene koje to kuže, a opet pristaju na to. Privremeno ili trajno.

Neki od takvih muškaraca, nakon svađe, u kojoj je izvrijeđaju i ujedu za srce, kažu sutra: – Hajde, spremi se, idemo na pijacu da kupiš sve što ti treba.

Drugi sami sutra vuku kese, pa žena mora prihvatiti kese kad joj nogom otvori vrata, onako k’o domaćin – ne može rukom kad su mu pune. Ha ja!
Treći zasipaju skupim poklonima, izlascima ili putovanjima.

Sjedim tako, nedavno, s jednom razvedenom ženom i kažem da joj je mrak torba. Furla original. Ona se nasmije i kaže da joj je to kupio bivši muž nakon jedne žestoke svađe, nakon koje je ranjena osvanula u suzama.

– E, rekoh, meni moj kupuje ove dupljake Gucci. Mora da se ne svađamo tako strastveno! – ubacih se.

I onda šeretski kaže: – Eeeee, koliko ja imam brendiranih torbi, cipela, bundi. A tek što sam proputovala.

Svaki taj brendirani primjerak platila je suzama. Unaprijed.
Kaže: – A znaš onu crnu Armanijevu? E, tu sam dobila kad sam prvi put htjela otići i razvesti se, kad mi je bilo dosta svega.
Tako muževi s dubokim džepom peru svoju savjest.

Znam ženu kojoj je muž pio krv na slamku. Ljepotica žena. Sa šesnaest je ukr’o iz roditeljskog doma i zarobio u kuću sa četvero djece. A on iš’o u hamzigahop operacije po Zapadnoj Evropi. Kad bi joj posl’o šta parkica, tražio je da mu u cincu podastre račun šta je kupila. Ona bi sve lijepo morala uslikat’ mobilnim i s cijenama poslat’ viberom – velikom gazdi. Ne dô joj Allah da je sebi šta kupila – čak joj je i one higijenske ženske stvari znao pobacat’ kad bi doš’o iz teške šana pečalbe, šutajući ih do avlijskih vrata. Ma strava!

Ali, zato kad đukela osjeti da je žrtva klonula i da ju je doveo u stanje mrtvila, on bi je oživio vikendom na Bjelašnici ili ludim provodom u nekoj ultra mega kafani u koju zalaze samo oni koji imaju. I njoj se hudnici vrati krv u lice. A nedugo poslije je zalije krv. I tako to hipten godina. Ako ga ne muriraju i u starosti će skupim poklonima prati ono malo duše.

Jedan dobro pametan čovjek rek’o je da su najveći problemi tamo gdje je najviše para. Malo ko ostane normalan kad ima više nego što mu treba. Pohase se, misle da su faraoni, govore ženi i djeci da ih on hrani, da bi pocrkali bez njega, nađu duplo mlađe švalerke, počnu kinjiti i reziliti na sve moguće načine.
Mnoge žene to trpe i šute. Neke čak kažu: – Ma dobro je i to kad izgladi parama i poklonima poslije. Barem ne nose švalerkama, vide da su pogriješili.

I tako im se život izvuče i prođe u suzama, poniženjima, emotivnom pa i fizičkom zlostavljanju. I opet sebe ubjeđuju da je to ok, da ima uvijek gore.

Ova moja poznanica nije se s tim pomirila. Uzela je svoje krpice i otišla u podstanarski stan u Hrasnici. Nije mogla platiti stan u nekoj sarajevskoj općini.
I prodisala kad je zatvorila vrata iznajmljenog jednosobnog stančića podno Igmana. Odahnula.

I onda Bog dragi dâ nafaku. Probudila je u sebi onu pametnu i optimističnu ženu, kakva je bila prije braka s ovim lovatorom. Našla pos’o, kupila taj stančić koji otplaćuje… I rahat je.
On poslije plak’o, molio, prijetio, sve činio da mu se vrati.
A ona – ni mrtva se više ne bi vratila u taj džehennem od svile, kadife, mermernih stepenica i pozlaćenih Versace hala. Onih s čijih pločica ti namiguje ona nakićena glava k’o da želi reći – e jesam vas sve đuture zajeb’o…

– Ako ništa, sad imam torbi dok sam živa. I za svaku tačno znam kako i čime sam je zaradila. Neka torbi kao podsjetnika da više nikad sebi ne dozvolim ni mrki pogled, a kamoli ono maltretiranje kojim te ubije u pojam da misliš o sebi kako si nesposobno smeće koje nosa brendirane stvari. Brate, ako može fino, partnerski – može! Ako ne može – nemoj mi ni komande ni komandanata. Nek’ materi komanduje i provodi silu.

Jest, tako je. Kamo sreće pa da svaka može. Neke se već tol’ko priviknu na šaku-nos-šoping-patos da im sam šoping bez ove šakanospatoske torture i nije nešto privlačno. Ali, to već ide u domen psihijatrije.

A šta s onim muževima koji nemaju ni pare ni savjest? E to je tek muka pregolema. O tome neki drugi put.

Indira Kučuk-Sorguč