One su bile dvije najbolje prijateljice. Zajedno od obdaništa. Zajedno u osnovnu, u gimnaziju, zajedno i na faks. Dijelile dobro i loše. Vezane jedna za drugu svime samo ne krvlju. Iako su imale malo starije sestre, ništa to. One su jedna drugoj bile više od sestre – ma k’o posestrime u svemiru!
Bile k’o nokat i meso. Ludirale se, slavile maturu na svoj način. Nikad sa školskom rajom. Jok. One su uvijek imale neku svoju iznikten proceduru. K’o da su živjele po paroli: Neka nama nas. A ostale k’o šmirgla. Tako su se samo pojavile na onom Crvenom karanfilu – onom velesajmu maturanata kad se k’o biva slavi odlazak u zrelost, i uhvatile noge. Vazda su imale neki svoj plan. I roditelji su im govorili da su „amantizaman”. Same sebi dovoljne.
Kad su bile mlađe, izmišljale su šta će sašit’ barbikama, koje će kolače pravit’, a kad ispržit’ dvije kese kokica i gledat’ horor filmove do jutra. Noćivale jedna kod druge, spavale u istom krevetu, kampovale, planinarile, furale na more… Ma sve zajedno..
A kad su se zadjevojčile, svoje prve simpatije, ljubavne jade i tajne, jedna drugoj jedino otkrivale. Obje bile raskošno lijepe. Jedna plava, ono jarko plava, ma baš je može dočarat’ ona psovka: Jebem li ti sunce žarko! A druga brineta, otmjenog držanja, jedra, onako baš seksi. I nju može dočarat’ ona filmska: I tata bi, sine.
Prva krhka, romantična i plaha, a ova druga zanosna i pomalo nabusita. Suprotne k’o noć i dan, a jedno k’o dan i noć.
Jedna drugu valjda nadopunjavale. Anđeo i vrag.
Sve što nježna plavkica nikad ni u snu ne bi namislila da uradi ova je odvažna brineta bila u stanju napravit’. Tako se probalo sve. I pucali su okovi.
Ipak, svi su mislili da sve može pući, osim njihovog prijateljstva. Ono je bilo neprobojno. Ali samo naizgled.
Završiše faks. I počeše raditi, i to na istom radnom mjestu. Krenuše volontirat’ u jednoj nevladinoj organizaciji. Tu i ostaše. Zadužile auto i furale po Bosni. Naravno, brineta je vozila. I vodila. Ova smješkica i sunašce od cure prepuštalo je inicijativu jaranici.
– Hajde, bogati, neko se rodi da bude na čelu, a neko na začelju! – uvijek su govorili naši stari. I jeste. Svako treba znati u čemu je najbolji i gdje mu je mjesto.
Tako je ova plavkica bila odlična u tim pravnim poslovima, sklapanju ugovora, direktnom radu s klijentima, gdje je upoznala i njega. Feš momka, blizu tridesete, koji se dobro snašao u ovim humanitarnim poslovima od kojih danas većinom žive oni koji ih sklapaju, a ne oni za koje ih sklapaju.
Mic po mic, rodila se veza, a planirano je i vjenčanje. Naša plava pjegavica je cvjetala. Isprva je cvjetala i njena najbolja prijateljica. Izlazili u troje, jer je brineta mijenjala frajere k’o čarape pa bi nekad bila u paru a nekad u rasparu.
I dođe dan kad je plavkica morala na malo duži službeni put, i to sama, bez jaranice. Nije se išlo kolima nego avionom. I što se mora nije ni teško. Ostavi ona dvoje svojih najvoljenijih i put putuje Latifaginica.
Za to vrijeme, već kontate. Dug je mjesec za dvoje mladih u kojima sve gori. Sastajali se prvo jaranski, te kino, te kafa, te koncert. Šta će kad nje nema? Nedostaje im i moraju nekako pokrit’ tu samoću. Olakšati sebi dane bez nje.
I brineta povuče prvi potez i klikne između nje i jaranicinog izabranika srca.
I desi se to nešto što su oni nazvali ljubav, ali s malo „lj”.
Ova se vrati s puta. Poletjela k’o golubica u njihov zagrljaj, a opržila se k’o mačka na vrućem usijanom limenom krovu.
Odmah je skontala. Izbjegavali su susret s njom. Sve oni debilni izgovori – nju boli stomak, eto treba da dobije, eto frka… a on nedostupan danima pa moći će, onda neće moći… Da bi sama povezala dva plus dva i poslala im oboma poruku da joj je sve jasno. I nek’ im je prosto.
Sve su joj lađe potonule. Izgubila je i najbolju prijateljicu i čovjeka kojeg je zavoljela. Disala je na škrge mjesecima. Živjela na aparatima.
Ova je rospija bježala od nje, nije joj u oči mogla pogledat’. Na koncu je našla novi pos’o. I s njenim momkom bila je dva-tir mjeseca i kapuuut, gotovo, fin, kraj, the end.
Toj izdajici trebalo je samo nešto tuđe. Nešto jaranicino. Nešto da dokaže sebi da može imat’ sve i svakog. Prijateljica kradljivica.
A ova naivna plavka stalno se u sebi pitala: Kako je mogla biti tako zla? Bili su kao igla i konac, kao Ada i Buda, kao … Kako je mogla da bude s njim kad je znala šta mi on znači?
Gajila je guju u njedrima.
I dobro je da ju je ujela.
Ujela je, a nije otrovala osvetom.
Oprostila joj je sve… uvijek je bila bolja od nje…
Indira Kučuk-Sorguč