Svijet kaže: Samo jedna stvar raste u tuđoj ruci, a to nikako nije novac. I svijet ima pravo: i nije. Zato ga ljudi hoće sačuvat’ u svojoj ruci. Ili ga ostaviti tamo gdje je bio prije nego što se jedna ruka našla u drugoj. U trezoru.
Priča se u posljednje vrijeme i kod nas o tzv. (pred)bračnim ugovorima. To je ono kada se jedan od supružnika, koji više ima, po svaku cijenu hoće osigurat’ i zaštit’ svoju predbračnu imovinu. Znači, sve što je steko/la samo je njegovo/njeno, a što stiču u braku to se može isto tako fino pravno napabirčit’ da u slučaju rastave razvod protekne mirno i u duhu zakona. Znači da nema frke, bruke, svađa i krađa.
Ima tu i zdrave logike. Kad je brak ugovor prema kojem sve što je jednog to je i drugog, i kad se već bračni drugovi obavezuju na ljepotu, divotu, poštovanje i zajedništvo, šta fali da se potpiše još jedan papir. Neka papira, nek’ se advokati i sudovi bogate na našoj muci! Jer ako ti, da se ‘nako razvedeš, kad ništa nemaš, treba onih desetak „andrića”, šta te čeka onda ako imaš silu love?!
Natezanje uzduž i poprijeko – eto šta.
Danas se svaka šuša nešto štiti. Svi su nešto ugroženi. Život im je zlatan. Imovina vantaka. A tazbina nikakva. Brat je dobar brat sve dok ima manje od mene – to je deviza.
Štitimo se od loma i bračnog sloma, tereta i reketa, nacije i emocije. Štitimo se od života.
I drhti se nad onim što se ‘vako ili ‘nako steklo.
Jedan moj komšija, harlovina od čovjeka, vazda je drhturio nad onim što je im’o. A gomil’o je on ta svoja bogatstva, ne bi li valjda zaboravio bijedu iz koje je ponik’o. Gomil’o i škrtario. Radio je od zvijezde do zvijezde. Bilo je to ono predratno doba. Tad si mog’o radit’ k’o rob, a zaradit’ k’o grof, a ne k’o sad. Sad radiš k’o rob i zaradiš za grob.
Kokošije sljepilo ga je hvatalo za sve osim za njegovo blago. Kad je većini raje bio primjer provoda dvije hefte Zaostroga, on je let’o k’o golub pismonoša od jedne do druge radnje. Oblijet’o je i svoje vikendice, garaže, crkav’o u milini od pogleda na njih.
Sve je im’o, ništa im’o nije. Temerut pravi. Nije znao ni u čemu uživat’.
Bio je udovac s dvoje djece. I onda je upozn’o mladu. Mala k’o lađa. Prsata, guznata, lomna u struku i dala mu je vrlo brzo svoju ruku. On je k’o medo kruškar prihvatio, zaprosio je, ali insistir’o je da mala potpiše taj predbračni ugovor. K’o bîva, da on stavi lance i katance na svoje bogatstvo. Ne pada on na te fore novopečenih sponzoruša. Lijepo je njemu, ali neka para na sigurnom. Mogla bi se mala u neka doba pohasit’ kad on od nje ženu napravi i njemu starom okrenut’ leđa.
Šta da ga prevari s kakvim mladićem i ode ono što je on mukotrpno stic’o umjesto njegovoj djeci i unučadima, ovoj uspaljenici?!
Im’o je on i prvoklasnog advokata, koji ga je fino svjetov’o.
Nije se djevojka bunila. Ma šta ima veze – u braku je, ipak, sve zajedničko. I bilo im je fino neko vrijeme. On je nekako smog’o snage da ostavi biznis deset dana i odvede svoju mladu do Pazarića u vikendicu s bazenom, koju je, eto, samo za nju gradio. Da je utješi što je nije na Karibe poveo. Jer, šta ćeš, mor’o je bit’ dostupan. Ne dô Bog da radnici saznaju da se on negdje sunča, svog bi ga opeljušili. On nije samo temerut, on je i paranoja.
Kako su tekli dani zajedničkog života, tako se ovaj sve više hladio od dražesne ljepotice, jer je svako malo nešto tražila.
– Što mi ne idemo k’o ostali svijet na jahting i surfing (negdje je čula da je to sad kod snobova „in”)?
– Zašto ne kupiš jahtu, tako bismo se mogli i goli kupat’, u svojoj i na svojoj – niko nas ne bi vidio, a mediću?
– Vidi kod Hamide auta? Kad ću ja takvo imat’?
Znao se on urijetko halalit’ s nekom parom i počastit’ je na svoj način, ali daleko je to bilo od njegovih mogućnosti. Jednostavno, k’o krtica je sakuplj’o sve. Ni od čega se nije mogo odvojit’.
Taj ne bi bacio ni ishrndalu stvar: “Neka, može zatrebat'”. Podrumi su mu se prelamali od kojekakvih skula. Ni njoj nije dao ništa bacit’.
Kakvu je kuću zatekla, iz takve je i otišla.
Ne daj Bože da bi on promijenio namještaj. I sve mu je bilo jazuk. Jazuk bacit’ ovo – jazuk ono.
E na jazucima im je puk’o brak. A ne na predbračnom ugovoru.
Što je unijela, to je i iznijela. Ništa.
Mislila je hudnica da će se barem malo provest’. Prodisat’ s njim k’o s insanom. Malo života osjetit’. Protalambasat’ svijetom. Kontala, i on je u poznim godinama, htjet će pustiti sve do mile volje i nagledat’ se ljepote. Ali, jok.
On je sve radio samo ne živio.
Stavio je duple baglame na vrata i prozore svoga života.
I istjer’o i posljednju svjetlost iz kakvog-takvog života.
Danas je sam u svom obilju. Savio se k’o paragraf. Naravno, nije ni do Ilidže otiš’o. Brat mu više ne dolazi, jer mu je zadnji put rek’o da ga obilazi samo radi para. Prijatelja nema. Nije ih, doduše, nikad ni stek’o. To je jedino bogatstvo u šta nije ulag’o vrijeme i trud.
I kokuz je. Mislim u duši.
Jer, čovjek se rodi ili ne rodi sa srcem kokuza.
Kokuz se rađa. Kokuz se ne postaje.
Indira Kučuk-Sorguč