Banke: Krvopije naše sadašnjice

Piše: Redakcija

Što je više manje novca, to je više banaka u našem okruženju. Što je više banaka, to je više dugova, što je više dugova, to je manje novca, a što je manje novca to je i manje nas. Moderni čovjek vrijedi onoliko koliko ima novca, a njega, pa time i sudbinu običnog čovjeka, u rukam drže neki nepoznati, ali moćni, umreženi ljudi…

Prije nekih 13 godina u ruci mi se našla neka egzotična novčanica, čini mi se britanska funta. Više iz želje da saznam kakav je to novac i koliko vrijede nego da je zamijenim za nešto korisno otišao sam „banke”. U naselju je od pamtivijeka bilo samo jedno mjesto poznato kao „Banka” te sam nepogrešivao znao gdje trebam otići. Prostorija u koju sam ušao bila je skoro prazna. Klijenata nije bilo, niti je izgledalo da ih inače ima. Samo su dva starija službenika banke igrala šah. Prišao sam pultu, spustio novčanicu i pitao koliko to vrijedi. Službenik je na dvije sekunde podigao glavu iznad table, uzeo novčanicu i bacio je nazad na pult, uz opasku kroz zube da „ne vrijedi ništa”, te nastavio micati pijune po tabli.

Banke kao gljive otrovnice

Danas, više od deceniju kasnije, u istom sarajevskom predgrađu, u praktično jedinoj ulici koju ono ima ima, postoji čitavih pet banaka. Postojala je i šesta , ali je jedan dan naprasno “zatvorila” svoja vrata. Od tih banaka, jedna je u vlasništvu Turaka, dvije u vlasništvu Austrijanaca i dvije u vlasništvu Italijana. Njihovi službenici danas ne igraju šah, jer naprosto nemaju vremena to. Prostorije svih ovih banaka prepune su ljudi u redovima za novac, novac i samo novac. Ljudi podnose zahtjeve za kredite, pišu uplatnice, provlače kartice i bivaju ozareni nekim posebnim svjetlom kada se ti šareni papiri koji život znače nađu u njihovim rukama.

U istoj ulici postoji i solidan broj bankomata. I pred njima su redovi ljudi koji se znoje dok utpkavaju „pin kod” svoje kreditne kartice. U blizini su i forme poznate kao „Mikrokreditne organizacije”. Njihove kancelarije su mnogo manje luksuzne nego kancelarije banaka, a i klijentela im nije ista.

Ni mikrokreditnih organizacija nije bilo prije 13 godina. A bilo je novca, živjelo se, radilo, kupovalo i trošilo kao što se troši i danas. Samo novac koji se troši nije vlasništvo ljudi koji stoje u redovima u ušminkanim šalter-salama banaka ili pred bankomatima. On nije čak ni vlasništvo službenika banaka, čak ni njihovih šefova.

Čiji je taj novac i postoji li taj novac opšte, pitao se Peter Joseph u seriji filmova pod nazivom „Zeitgeist” ili Duh vremena, koji u običnim građaninu izazivaju jezu i osjećaj bespomoćnosti, osjećaj da neko drugi u potpunosti kontrolira naše živote. Taj neko je onaj ko ima kontrolu nad novcem. To nije ni Centralna banka BiH, nisu ni austrijske i italijanske banke na čije račune stižu naše plaće, to nisu čak ni vlade evropskih država.

banking-products

Milijarde stvorene iz ničega

Monetarni sistem modernog svijeta veoma je kompleksan i teško razumljiv običnom čovjeku, koji se pritisnut računima i ratama kredita ne razmišlja odakle novac i koga je stvorio. Autor filma „Zeitgeist” odnosno njegovog zastrašujućeg drugog dijela pod nazivom „Zeitgeist – Addendum” odnosno „Duh vremena -Nastavak”, smatra da se novac stvara iz ničega.

Sistem je prema Peter Josephu, koji je i narator u svom filmu, uspostavljen na otprilike ovakav način. Bijeloj kući zatreba deset milijardi dolara te se obrati Američkoj centralnoj banci koja odštampa svoje „trezorske zapise” vrijednosti takođe 10 milijardi dolara, te ih proda Bijeloj kući kao obveznice iste vrijednosti koje vlada položa u banke kao depozite. Tako prema, iz praktično ničega, iz čistoga zraka, nastaje velikih 10 milijardi dolara koji se dalje multiplicira.

Tako se prema autoru Zeitgeista, od 10 milijardi izmišljenih dolara može jednostavno bankarskim matematikom dobiti dodatnih, takođe izmišljenih 90 milijardi dolara. Taj virtualni novac američka vlada, njene banke i institucije „ velikodušno” posuđuju vladama. Uz novac naravno idu i velike kamate, koje ekonomisti tumače kao cijenu novca. I novac se kupuje i prodaje, kao i sve ostalo, ali ta trgovina nije ni izbliza poštena. S jedne strane zemlje trećeg svijeta plaćaju dugove dajući u zalog svoju naftu, zemlju, teritoriju, rude u zamjenu za komade papira bez realne vrijednosti, dakle u zamjenu za dolare. Sistem kamata je tako dizajniran da se dug nikada ne može otplatiti, osim novim zaduživanjem i tako u krug. Novac potreban za vraćanje dugova uvijek je veći od količine novca koja je u opticaju, kod građana i kod kompanija. Šta se radi povodom toga?

Jednostavno, novac ( čitaj dolar) se štampa i štampa, obezvređujući samog sebe koroz pojavu zvanu inflacija. Inflacija se može suzbiti samo štampanjem novog novca, odnosno daljom inflacijom.

– Što je više duga, više je novca, što je više novca – više je dugova. Novac može samo nastati iz duga, zaključuje autor filma.

Vratit ćemo su banku u kojoj su ljeto 1999. dva prosijeda službenika iz dosade igrala šah u podne. Sve i da su htjeli, nisu imali šta raditi. Malo je ko trebao njihove usluge. U godinama koje slijede banku su kupili Austrijanci, da bi i njih kupili Italijani. Oronula zgrada banke je obojena u vesele boje, a sijede službenike zamijenile su mlađe, ljepuškaste uposlenice i ponudili stanovništvu ovog sarajevskog predgrađa novac na prodaju, u obliku kredita, ponudili su im kreditne kartice i bankomate. Sve je to izgledalo lijepo i niko se nije pitao odakle je taj novac došao, a svejedno se smatralo da će se dug, koji je izgladao bezazlen, nekako vratiti. Ipak, to se nije desilo, a građani su upadali u dugove iz kojih se nisu mogli i još uvijek ne mogu izvući.

Novac koji se nalazio u pultovima banaka čije su šarene poslovnice nastajale na svakom ćošku, nije bio stvarni novac, nije bio novac koju su građani Austrije ili Italije poslali u BiH. Ni blizu. To je bio novac koji je kupljen na svjetskom tržištu najčešće u velikim američkim bankama, kao što su “Lehman Brothers” ili “Goldman Sachs”, i to po veoma malim kamatama, često ispod dva posto. Na drugoj strani, banke u BiH građanima nude kreditne kartice gdje je kamata na posuđeni novac često i iznad 20 posto. Mikrokreditne organizacije nude novac po još paprenijoj cijeni, često s kamatom i preko 40 posto. Prema ekonomskoj nauci, svako kreditno zaduženje s kamatom preko 10 posto je nemoguće otplatiti. Kad se sve sabere, kamete kod domaćih MKO veće su nego kod sarajevskih kamatara. Muhamed Ali Gaši, član sarajevskog podzemlja i nekadašnji kamatar je u zatvoru jer je novac ljudima davao po zelanaški, visokim kamatama, ali niti jedan direktor neke banke ili MKO nije završio u zatvoru, jer je građaninu ove zemlje dao novac uz kamatu od 41 posto.

Dužničko ropstvo

Banke i MKO ne pucaju građanima u noge kao gangtseri, one im jednostavno uzimaju sve što imaju, mašine za rad, plaće, stanove, namještaj… Kada se dug ne može vratiti, dužnik upada u dužničko ropstvo, vjerovatno najstrašniju krilaticu današnjice.

U dužničkom ropstvu nisu samo obični građani, u dužničkom ropstvu su čitavi narodi i države. Školski primjer za takvo nešto je Grčka, koje je prošle godine dugovala nevjerovatnih 355.658 milijardi eura. Nakon što je dio duga oprošten tokom ove godine, Grci sada stranim kreditorima duguju „samo” 280 milijardi dolara. Bez obzira šta mi mislili o vlastitoj zemlji, činjenica je da svi dugovi u BiH, uključujući i vanjski u unutrašnju dug ne iznose ni desetinu grčkog duga. Grčka je kriza počela prije šest godina, sada već davne 2006. , kada su na naplatu došli dugovi za preskupe i bespotrebne Olimpijske igre u Atini 2004. Kada su se olimpijska baklja ugasila, Grcima su ostali brojni objekti koji više nikada neće biti iskorišteni, poput vještačkih bazena za utrke kanuima ili stadiona za bejzbol, čija se izgradnja svakako morala platiti. Grčka vlada se obratila starim znancima, Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, kao i drugim kreditorima poput banke “Goldman Sachs”, vlada Italije i Njemačke, te raznih finansijskim institucijama bliskim zvaničnom Briselu. Novac je zaista došao, ali je on umjesto u stabiliziranje ekonomije otišao u plaće lijenih grčkih službenika ili ga je jednostavno pojela korupcija. Ova zemlja je tako zadužena da Grčka nema šta ponuditi, dug je naime veći od vrijednosti svega što postoji u Grčkoj. Ponude da prodaju velčanstvenu Akropolu i Partenon kao i pojedina ostrava, Grci su sa prezirom odbili. Ionako im nemaju šta uzeti.

Kriza koja je morala da se desi

Iste godine kada je Grčka upala u krizu, dakle 2006., u krizi je bio i sam MMF. Niame, nikome nije bio potreban njihov skupi novac niti usluge i ova organizacije se našla u nezavidnoj situaciji i prijetio joj je nestanak. Prema dostupnim podacima, tadašnji premijer BiH Adnan Terzić kao i njegovi saradnici, zahvalili su se ljudima iz MMF-a, jer je novca u državnoj kasi bilo više nego dovoljno. Zbog svega toga, MMF je u našoj zemlji ostao jedva prisutan, sa tek nekoliko službenika.

U okviru svog restrukturiranja Međunarodni monetarni fond (MMF) obavit će određene reforme u svojoj glavnoj kancelariji za BiH u Sarajevu, dok će banjalučko predstavništvo zatvoriti do kraja jula ove godine… MMF će ostati angažiran u BiH i nastaviti će održavati službene konzultacije s bosanskohercegovačkim vlastima.

“Da bi omogućili nadzor nad ekonomskim kretanjima u BiH, u kancelariji u Sarajevu ostat će lokalni ekonomist i administrativno osoblje, glasila je vijest objavljena 19. maja 2008.

Iste te godine, samo par mjeseci kasnije, MMF će ponovo biti na nogama. Krajem 2008. svijet će se ponovo naći u recesiji, nakon što milioni Amerikanaca ostanu bez posla i ne budu u mogućnosti vratiti kredite za kuće. Kako banke nisu mogle naplatiti kredite, tako su počele propadati jedan za drugom. Kada je američki ekonomski motor utihnuo, tako je i svjetska ekonomija ušla u krizu, a vlade su očajnički trebale novac. Njega im je velikodušno, uz ogromne kamate koje naravno nikada neće otplatiti, posudio MMF, institucija pod direktnom šapom Bijele kuće i produžena ruka njene politike.

Nešto je truhlo u poretku svjetskom

U svijetu gdje jedan posto populacije posjeduje 40 posto bogatstva planete, u kojem 34.000 djece umire svaki dan od siromaštva i bolesti, gdje 50 posto svjetske populacije živi s manje od dva dolara na dan … jedna stvar je jasna: nešto je jako krivo. I da li smo toga svjesni ili ne, žila kucavica svih naših osnovnih ustanova i time samoga društva je novac.

 

Dugovi pojedinih zemalja

Alžir: 4.6 milijardi eura

BiH: 7 milijardi eura

Srbija : 21, 4 milijardu eura

Hrvatska: 47,4 milijarde eura

Grčka: 280 milijardi eura

SD : 12 triliona eura

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti