Otkako postoji civilizacija postoje i ratovi i ratnici. Tako će sigurno biti i dok postoji svijet i ljudski rod. Neki pripadnici tog roda ne mogu imati mira niti u miru fukcionišu. Njima je majka priroda podarila nešto drugačuju genetiku, oni koja ih čini pobjednicima, u miru ali i ratu.
Negdje u ljeto 1995. oni koji iz raznih razloga nisu imali priliku slušati vijesti, postavljali bi vrlo jednostavno pitanje onima koju su tu građansku dužnost redovito obavljali: Da li je jučer bilo uspjeha, da li je jučer oslobođen neki grad ili neka značajna planina. Ukoliko bi odgovor bio negativan, a rijetko bi takav bio u tom uzbudljivom augustu i septembru posljednje ratne godine, fokus priče bi prebacio na nešto drugo. U to vrijeme samo je pobjeda bila ono što se prihvatalo, sve ostalo, uključujući i kompromise, nije bilo vrijedno spomena.
Bilo je to veliko vrijeme, vrijeme velikih nada i ciljeva, kada se činilo da će sve biti onako kako smo zamišljali. Momci s ljiljanom na uniformi bili su pobjednici, dajući ratom izmučenoj bh. naciji, zaboravljenoj od svijeta i izvaranoj od onih kojima je rat postao brat ili možda brat blizanac, neku dodatnu snagu da se izdrži još malo i da će mir doći. U miru je sve, ionako, lakše.
Testosteron je kriv za sve
Da nije bilo tih hrabrih momaka „sa šest ljiljana na modrome platnu” vjerovatno bi pojam i ime „Bosna i Hercegovina” vrlo brzo iščezli iz sjećanja u svijetu, a nas bi sve prekrilo more zaborava kao da nikad nismo ni postojali.
Historiju pišu pobjednici. To nije samo latinska izreka, to je realnost koja se provlači tokom cijele historije ljudskog roda. Pobjednik ne pobjeđuje samo na bojnom polju, on na žalost poraženih uzime sve što poželi. U tom ga neće spriječiti ni povelje UN, ni Ženevske konvencije, ni bilo šta drugo, osim savjesti i samilosti ako ih ima, a pobjednici ovo dvoje najčešće ostavljaju kući.
Otkako postoje ratovi, a prvi je zabilježan još prije 12 hiljada godina u današnjoj Palestini, postoje i ratnici, odnosno ljudi predodređeni da iz najtežih momenata ili izađu kao pobjednici ili da iz bitke izvuku živu glavu. To su alfa mužjaci, nevidljiva manjina koja dominira ljudskim društvom kako u ratu, tako i u miru.
Alfa mužjaci su u direktorskim foteljama najmoćnijih kompanija, oni su kapiteni sportskih ekipa i vladari nacija, bilo da su izabrani na izborima ili su tron naslijedili. Alfa mužjaci nisu po pravilu ni divljaci ni luđaci, nego neko ko se poštuje ko se sluša i za kim se ide. Oni koji idu iza i koji slušaju nisu nužno životni gubitnici i slabići. Oni su beta mužjaci, ništa manje muškarci od svojih alfa predvodnika, koji imaju „ono nešto” što ih izdvaja iz mase i stavlja na njeno čelo. Na samom začelju društvene kolone su „gama – mužjaci”, u suštini ljenčuge i gubitnici kojima će život proći u uvjerenju da ih neko treba moliti da dođu na posao ili da se u podne probude. Oni nisu tema ove priče.
Razliku između alfa mužjaka i njegovog beta sljedbenika može se naći u svakodnevnoj situaciji u bilo kojoj firmi. Alfa mužjak je direktor kompanije, beta mužjak je šef računovodstva. Alfa mužjak je vrhunski napadač ili kapiten, beta mužjak je brzonogi vezni igrač sredine terena koji krade lopte protivniku i dodaje ih Alfi, golgeteru i zvijezdi naslovnica. U ratu, alfa mužjak je general, beta je taktički operativac i vrsni poznavatelj topografskih karata.
Život svakako nije pošten, niti je ikada bio, niti će ikada biti. Tako i pored zasluga beta mužjaka, njihovog znanja, zasluge, slavu, bogatstvo i najljepše žene pripadaju alfa mužjaku.
Najboljim muškarcima pripadaju najljepše žene, rekao je davno Platon.
Ova rečenica, iako izgovorena prije 25 vijekova, i iako je gimnazijski profesori filozofije mrze iz dna duše, ona je istina. Alfa mužjaci u pravilu stupaju u veze i brakove sa vrlo lijepim ženama, obično najljepšim pripadnicama svog plemena, te s njima stvaraju potomstvo. To potomstvo naoružano sa dobrim genima sa obje strane, kako sa majčine, tako i sa očeve strane, ima velike šanse da bude još jače, snažnije, agresivnije i da nastavi ono što su njihovi preci radili već milenijumima, a to je da budu oni koji će upravljati državama, našim bogatstvima i našim sudbinama, odnosno životima.
U svemu ovome genetika, naravno, ima odlučujući faktor, te utječe koji će muškarci biti alfa, beta ili možda gama tipovi osoba. Ipak, neke stvari se mogu prepoznati bez zavirivanja kroz mikroskop. Alfa mužjaci, potencijalni moćni biznismeni, vladari, ratnici i vojskovođe se mogu prepoznati po nekoliko fizičkih osobina kao što su duži prsti na šakama i jače same šake, šira ramena, dublji glas, podlaktice nešto većeg obima, razvijeniji bicepsi i, možda najznačanija fizička karakteristika alfa mužjaka, jeste znatno jača, četvrtasta donja vilica. Još od vremena kada su su naši preci bili primati na drveću centralne Afrike, jaka donja čeljust bili je najbolja odbrana i signal protivnicima da im se ne piše dobro ako krenu u napad ili pokušaju oteti ženku.
Tako su se rodile vođe među primatima i stvari su ostale manje- više iste do danas. Krivac za takvo nešto je hormon testosteron, koji se normalno luči kod svakog muškarca, no kod pojedinih, onih fizički jačih, muževnijih i agresivnijih, on se luči u nešto većim količinama. Upravo je testosteron, i to njegova povišena razina, krivac za ratove. Testosteron potiče agresivnost, on traži dominaciju, moć i pobjedu, te širenja svog teritorija i svojih gena. Termin usijane glave stoga može imati sasvim drugo, veoma vulgarno značenje.
Ipak, dok ljudskim venama teče krv bit će i želje za dominacijom, bit će agresivnosti među ljudima i ratova i ratnika. Život nekih od njih postao je dio opće kulture: da nije njih bilo svijet bi danas bio znatno drugačije mjesto.
Aleksandar Makedonski
Cijelo stoljeće traju rasprave o tome ko je najveći vojskovođa svih vremena, uz licitiranje imena brojnih kraljeva i careva, no jedno ime ostaje iznad svih. Aleksandar Veliki nije bio fizički dominantan nad ljudima iz svoje okoline, on je čovjek koji je osvojio i preko sedamdeset zemalja i pokrajina, te stvorio cijelu sasvim originalnu helenistički kulturu, odnosno jedintven spoj kulture stare Grčke i starog Istoka.
Cijeli tekst pročitajte u 859. broju magazina Azra