Kada nefs čovjekom zavlada, tada rahatluk od njega pobjegne. Strast je kratka i opasna. Za junakinju ove priče bila je prekratka i preopasna.
On je bio naočit i miran momak. U svemu je imao mjeru. Bio je omiljen kako u komšiluku, tako i na poslu.
Jedne kišne večeri, dok je napolju lilo k’o iz kabla, ovaj naš mirovnjak se kolima vraćao kući i usput sreo nju kako gaca po lokvama, boreći se s vjetrom koji joj je lomio mali kineski kišobran. Naravno, kao dobar komšija, zaustavio je kola i odvez’o je do kuće. Takav je red. A on je bio od svakog reda. Tako se počeše zabavljati, a uskoro i uzeše. Lijepo su živjeli. Oboje su radili, izlazili su kao da se još zabavljaju.
Prilikom jednog takvog izlaska u kafanu na muziku, što kažu, dok je on otiš’o do toaleta, njoj je prišao harmonikaš orkestra i na papiriću joj ostavio svoj broj mobitela.
Od te noći, često je predlagala da idu baš u tu kafanu, pravdajući se da je blizu, da momci dobro sviraju i pjevaju. Njemu ništa nije bilo sumnjivo. Tako, nekoliko puta su bili gosti te kafane, a ona bi svaki put sjela baš naspram harmonikaša. Valjda radi vidikovca.
Pošto je junak ove priče radio u smjenama, jedne večeri je treb’o biti noćna. Otiš’o je na vrijeme na posao, kao i obično, ali kad je tamo doš’o, šef mu je rekao da bi se treb’o vratiti kući, jer je kolegi nešto iskrslo pa će se zamijeniti za smjene.
I pogađate – uš’o je tiho, da ne probudi voljenu ženu, ali je na malom cipelaru lijevo u hodniku ugled’o muške tenisice i odmah prepozn’o da nisu bile njegove. Uš’o je u dnevni boravak i vidio da nema nikoga. Uš’o je u kuhinju, opet nikoga. U drugoj sobi također nije bilo nikoga, ali je tiho i oprezno otvorio vrata njihove spavaće sobe. Im’o je šta i vidjet’! Njegova mlada se pravo predala uživanju. Staj’o je nakratko, onda se nakašlj’o. Tada je ljubavnik skočio, pokrio se prekrivačem. Odmah ga je prepozn’o. U ušima je čuo samo zvuk harmonike… Hiljadu misli mu je prostrujalo glavom. Da ode po pištolj, da ih ubije, da ubije samo njega, samo nju, da ubije njih onda sebe… Iz tog košmara ga je, ipak, vratio glas razuma. Tada je od harmonikaša zatražio da mu da svoj novčanik.
Ovaj mu ga je u strahu pružio, a on ga je otvorio. U njemu su bile dvije novčanice – jedna od stotinu, druga od pedeset maraka. Uzeo je novčanicu od stotinu maraka uz komentar da treba platiti za uživanje, i samo mu rezignirano rek’o da se gubi, što je ovaj ekspresno i učinio.
Bila je to vrlo teška noć za njega. Ujutro je, nakon što je popio kafu, nazvao njene roditelje i pozvao ih na ručak. Ispod stakla na stoliću u dnevnoj sobi je stavio novčanicu od stotinu maraka. Ona je to vidjela, ali nije smjela da progovori nijednu riječ. Punica je prva primijetila novčanicu, sprva ju je htjela prstom pomaknuti, ali nije mogla. Tek su shvatili da se ona nalazila ispod stakla. U čudu su se zgledali, a onda se punica odvažila da pita što će stotka ispod stakla na stolu. On je na to uz smiješak odgovorio da je to prva stotka koju je njihova kćerka sinoć zaradila. Njihovom čuđenju nije bilo kraja, kopalo ih je otkud da ona to baš sinoć zaradi i gdje? On im je na to mirno odgovorio da nju pitaju kako i gdje ih je zaradila. Crvenjela je, počela plakati, i onda roditeljima rekla da je sinoć bila s drugim. Otac je samo problijedio, majka se prislonila na kauč i nijemo je gledala. Njih dvoje hudnika su tiho ustali i nestali preko ulaznih vrata.
I svojima je isti šok priredio. Ljudi pobjegli glavom bez obzira.
U glavi je danima prevrt’o šta bi mogao biti mogući razlog da mu ovo napravi. Nije naš’o odgovor. Samo je šutio, gledao televiziju i pušio.
Kad je prošlo tih nekoliko mučnih dana, jednog nedjeljnog jutra je on pozva da sjedne da popiju kafu. Tada joj je mirno saopćio svoju odluku. Predat će za razvod braka, komšiluk neće saznati, ni njihovi prijatelji, ali pod uvjetom da ode raditi u Počitelj.
Rekao joj je da joj je našao super pos’o konobarice u jednoj privatnoj kafani s muzikom, naravno. Pos’o je našao preko oglasa, kontaktir’o vlasnika i sve dogovorio. Zavrištala je, pala mu pred noge, moleći da to ne radi. Ost’o je miran i pri svome. Šta će reći ljudima? Neće reći istinu, nju znaju samo oni koji trebaju znati. Reći će im da su se jednostavno razveli, i tačka. Hiljade ljudi se razvede. Nisu ni prvi ni posljednji.
Odvez’o je on tu svoju nesreću čak do Počitelja, i u gluho doba se vratio kući istog dana. Kad ju je upozn’o s gazdom i krenuo prema kolima, ona je pošla za njim. Tada je izvadio onu stotku iz novčanika i pred’o joj je. Konačno, ona ju je fakat zaradila…
Dok su oboje zaradili život bez rahatluka.
Indira Kučuk-Sorguč