Nastala mimo svoje volje i mimo bilo kakve opravdane logike, Sjeverna Koreja je fenomen koji ne samo da intrigira svoje neprijatelje, nego i u nauku i medije koji se pitaju kako se živi iza najbolje čuvane granice na svijetu. Zemlja na koju asociraju totalizarizam, bojeve glave i eksentrični diktatori, ipak je mjesto gdje žive neki obični ljudi i njihove obične porodice, vrlo slični nama i našoj porodici
Sjeverna Koreja je danas sinonim za zatvorenu, siromašnu zemlju kojom uz pomoć čelične ruke i vojne čizme upravlja jedan od istovremeno najtotalitarnijih i najbizarnijih režima u svijetu, jedinstvena kombinacija monarhizma i rigidne komunističke ideologije. Ipak, iza priča o ekscentričnom diktatoru Kim Jong-unu i njegovim svađama s cijelim svijetom, posebno SAD-om, iza podataka o bojevim glavama i opasnom vojnom arsenalu, iza tona propagande i s jedne i s druge strane, živi jedan sasvim običan narod, narod čija je jedina domovina Sjeverna Koreja.
Nove varnice između režima u Pyongyangu i Bijele kuće, izazvane navodnim prijetnjima sjevernokorejskih hakera na ciljeve koji su simbol američkog načina života, kao što je Hollywood, skrenule su pažnju svijeta na ovu intrigantnu zemlju. Kako se živi u Sjevernoj Koreji? Kakav je tamo životni standard? Postoje li građanske slobode? Može li posječan stanovnik Sjeverne Koreje od svoje plaće kupiti automobil ili televizor? Kako su u ovoj zemlji upoznaju muškarci i žene? Jesu li podanici Kim Jong-una zadovoljni životom u svojoj zemlji i žude li za potrošačkim društvom kakvo vlada na jugu poluotoka? Veliki svjetski mediji posljednjih dana svojoj publici pokušavaju predstaviti kako se zaista živi u ovoj zemlji koju već 70 godina prate kontroverze i koju je George Bush Mlađi nazvao „otpadničkom zemljom” i “osovinom zla”.
Kao Jugoslavija nekad…
Donose se velike reportaže, najavljuju spektakularne galerije fotografija „iz najzatvorenije zemlje na svijetu”, no spektakla jednostavno nema tamo gdje ga i ne može biti. Sjeverna Koreja je neobična zemlja za današnji svijet, neobične su uniforme njenih vojnika, neobične su ulice njenih gradova na kojima gotovo nema automobila, neobične su vijesti na državnoj televiziji koje decenijama vodi ista voditeljica, neobično su jednostavne odjevne kombinacije koja nose stanovnici Sjeverne Koreje. Bar je to neobično Zapadnjacima, no nama koji se još sjećamo života u jugoslavenskom socijalizmu, neke slike koje gledamo iz Sjeverne Koreje izgledaju poznato. Uniforme sjevernokorejske vojske podsjećaju na odore nekadašnje JNA, vojne parade tamošnje vojske i generalske šapke i šinjeli podsjećaju na parade vojske i šapke generala bivše države.
Gradovi Sjeverne Koreje neobično podsjećaju na naselja i gradove nastale u doba yu-socijalizma, na Ali-pašino Polje, Dobrinju, Grbavicu, Čengić Vilu, Zenicu, Vogošću, Novi Travnik, Banoviće, ali i Velenje, Novi Beograd, Podgoricu, Novi Zagreb… Tramvaji koji voze ulicama Pyongyanga, proizvedeni su u istoj tvornici kao i oni koji voze ulicama Sarajeva, već više od trideset godina. Kada se sve sabere i oduzme, isključe ideološke predrasude i navijanja da li je bolji kapitalizam ili komunizam, nije teško zaključiti da današnja Sjeverna Koreja neobično podsjeća na Jugoslaviju u periodu od kraja pedesetih do početka sedamdesetih, arhitekturom, naglom ali nekad i prisilnom urbanizacijom, visokim zgradama s malim stanovima za radničku klasu, ulicama na kojima gotovo nema automobila, ali životinjske zaprege još nisu rijetka pojava.
Stanovnici vole bicikle, vole svoje male, betonske stanove, vole svog bucmastog šašavog vođu, vole svoju neobičnu državu i to je ono što zbunjuje rijetke zapadnjake koji dođu u ovu zemlju. Na licima građana Sjeverne Koreje nema straha, nema ljutnje, nema ozlojeđenosti i nespokoja. Sjeverna Koreja je siromašna zemlja neke blažene bijede i siromaštva s osmijehom, baš onako kako se živjelo u Jugoslaviji šezdesetih ili u SSSR-u nekoliko decenija ranije, kada je jedan posmatrač opisao stanovnike SSSR-a kao „mršave, slabo obučene, ali uvijek nasmijane”.
– Ljudi koje sam sreo u Sjevernoj Koreji bili su različiti, prijateljski, situirani, ali dobro organizirani „do krajnosti” u vrijeme kada događaja kakve su, recimo, parade – kaže Andre Vltchek (50), američki novinar i nezavisni reditelj, koji je u ljeto 2013. posjetio Sjevernu Koreju.
Šetajući ovom zemljom, Vltchek je tražio i pronašao ono što zapadni mediji obično ne vide ili ne žele da vide kada je riječ o Sjevernoj Koreji. On je slikao lica običnih ljudi, roditelja koji izvode dječicu u park, prolaznika, penzionera u parku, prodavača, radnika koji se metroom vraćaju s posla. Otkrio je i ono što se malo do sada zna, da Sjeverna Koreja proizvodi vlastite tablete i vlastite, vrlo luksuzne automobile. Vltchek je svojim objektivom zabilježio i postojanje trgovina kakve smo u Jugoslaviji poznavali s imenim “Free-Shop”, trgovine, luksuzne zapadnjačke robe, poput kozmetike, elektronike ili cipela, gdje se ne troši lokalna valuta, nego strane devize, euro, dolar, japanski jen.
Propagandni rat
Režim koji vlada Sjevernom Korejom možda je u konstantnom verbalnom ratu sa Zapadom, no zapadne novčanice i zapadna luksuzna dobra mu nisu mrski.
– U nekim slučajevima, Sjeverna Koreja je kupovala luksuzne robe putem posrednika, ali u mnogo drugih slučajeva kupovala ih je direktno od evropskih dobavljača. Tokom trajanja gladi, jedan je švicarski proizvođač satova Kim Jong-ilu prodavao svake godine satove vrijedne milione dolara. Isto tako, prema tvrdnjama bivšeg kuhara za suši u službi Kim Jong-ila, Kim i lični asistenti letjeli su u Češku, kako bi kupili pivo, te u Dansku, kako bi kupili svinjetinu. Kim Jong-il je bio u stanju kupiti luksuzna auta i konjak od evropskih dobavljača. Kako tvrdi Radio Slobodna Azija, Kim Jong Il je 2010. podijelio 160 Mercedes Benz limuzina svojim najbližim ljudima – piše CNN.
Niti jedna druga zemlja na svijetu nije u fokusu propagande kao što je Sjeverna Koreja. S jedne strane je zapadna, uglavnom američka propaganda koja demonizira ovu državu kao „zmajevo gnijezdo”, mjesto gdje vladaju siromaštvo, korupcija, glad, zemlja u modernom kamenom dobu kojom vlada vojna hunta i brod luđaka na čijem je čelu Kim Jong-un, najmlađi, najluckastiji, najpokvareniji i najluđi šef jedne države današnjice.
Na drugoj strani i Sjeverna Koreja ne zaostaje u odapinjaju propagandnih strijela prema SAD-u, portretirajući ih kao „esenciju zla”, „krezavog vuka” i imperiju zla.
– U tom društvu jedino se može preživjeti od iznude i kroz prevaru i laž. Bez ovoga ne može se napredovati u društvu gdje jedan čovjek ne može zadržati tijelo i dušu zajedno, u društvu koje uskraćuje čak i osnovna prava na hranu i sklonište. Sada, tamošnji režim udara u trube frazama o „blagostanju za sve” i „jednakosti za sve”. Ovo je prava slika o korumpiranom američkom društvu. Ljudski život i neotuđiva prava su izloženi konstantnoj opasnosti u američkom društvu gdje divljaju sve vrste zločina, objašnjava sjeverokorejska propaganda svojim građanima kako se živi i radi u neprijateljskoj Americi.
Kao i svaka vlast danas, i vlada Sjeverne Koreje nastoji sebe i svoju zemlju prikazati u najboljem svjetlu, pokazujuću svijetu ono najbolje što ima. Sjeverna Koreja sebe nastoji pokazati kao čvrstu, stabilnu, tehnološki naprednu zemlju u kojoj žive zadovoljni građani. Režim, naravno, ne govori o svojim minusima, o nedostatku struje, lošim putevima, velikoj razlici u plaćama i velikoj gladi tokom devedesetih.
Istina o životu u Sjevernoj Koreji je, naravno, negdje na pola puta između EPP režima Kim Jong-una i demoniziranja koje dolazi iz SAD-a, jasno je da se ovoj zemlji i ne živi tako dobro kako tvrdi zvanični Pyongyang, niti se živi tako loše, kako tvrde zapadni mediji. Andre Vltchek je imao tu rijetku priliku da upozna život običnih ljudi u Sjevernoj Koreji.
– Da, ljudi u Sjevernoj Koreji imaju lica. Oni se isto tako smiju i plaču, ponekad su ljuti, neodlučni, sretni… Zapad nastoji portretirati stanovnike Sjeverne Koreje kao sive, monolitne, ljude-strojeve, kao dio gomile… Zapadna propaganda to radi svim svojim neprijateljima, od Rusa do Kineza i Arapa. Portretira ih kao automate, bez identiteta i individualnosti, bez strasti i želja. Jer, Zapad je spreman ubiti milione Sjevernokorejaca ponovo, u svakom momentu… I uvijek je lakše ubiti ove bezlične mase, nego stvarne muškarce, žene i djecu.
Ono što sam zatekao ovdje je impresivna zemlja. Pod embargom, pod konstantnom prijetnjom rata i nestanka, ova zemlja je ponosna, vrijedna, samopuzdana, ali i zemlja u kojoj se ljudi znaju radovati. Ljudi u ovoj zemlji znaju plesati i pjevati, oni znaju uživati u slobodnom vremenu, ali isto znaju proizvesti rakete i automobile, pa čak i računare – tablete. Vidio sam mnogo ljubavi i nježnosti između roditelja i njihove djece, kao i između bračnih drugova. Vidio sam gradove sagrađene za ljude, ne protiv njih, kao što je to u turbo-kapitalističkim ili feudalnim zemljama poput Indonezije ili Filipina – tvrdi novinar Andre Vltchek.
Ispod i iznad 38. paralele
Sve do poslije Drugog svjetskog rata, nikada u historiji nije postojala zemlja naziva Sjeverna Koreja, kao što nije postojala niti Koreja s prefiksom „Južna”. Oduvijek je postojala samo Koreja, zemlja čiji narod važi za najhomogeniju ljudsku populaciju na svijetu. Stanovnik sjevera Korejskog polutoka svojim načinom života, religijskom praksom, hranom, folklorom ili dijalektom, jedva da se razlikuje od stanovnika kapitalistički nastrojenog juga polutoka. Ipak, sudbina se krvavo poigrala s ovim ljudima i njihovima životima.
Najprije je 1905. Japan proglasio protektorat nad Korejom, a zatim je pet godina kasnije i anektirao. Bila je to klasična kolonizacija, koja je na jednoj strani donijela i nešto dobro i mnogo lošeg. Japan je uz Koreju dobio moderno školstvo i besplatno zdravstvo, otvorio naučne institute, škole i univerzitete, razvio industriju i željeznicu. S druge strane, korejski nacionalni identitet je gušen, nasilno je gažen svaki oblik otpora japanskoj vlasti, korejskim seljacima je bez naknade otimana zemlja, a korejski poslovni ljudi bili su prisiljeni plaćati 25 posto veći porez nego Japanci.
Ipak, Japan će biti poražen u Drugom svjetskom ratu i Koreja, kao njegova bivša kolonija, doći će pod vojnu upravu sila pobjednica, u prvom redu SSSR-a i SAD-a. Očekivalo se brze formiranje jedinstvene korejske države, no svi pregovori su propali. Pod upravom SSSR-a, sjeverno od 38. paralele formirana je Demokratska Narodna Republika Koreja, dok je južno od 38. paralele formirana Republika Koreja.
Niti jedna od dviju Koreja nije priznavala onu drugu Koreju, onu s pogrešne strane 38. paralele. Svaka od Koreja je smatrala da baš ona ima pravo kontrolirati cijeli poluotok i ujediniti zemlju. Ko je prvi počeo Korejski rat, ni do danas nije poznato, no neke činjenice govore da su Sjevernjaci prvi prešli 38. paralelu. U prvim mjesecim rata, komunistički Sjever je dobivao bitke. Zauzeli su Seoul i potisnuli južnjake i njihove američke saveznike na krajnji jugoistok, oko grada Pusana. Ipak, ratna sreća se tada preokrenula kao i mnogu puta tokom tri godine rata. Rat se završio bez pobjednika i poraženih, na istom mjestu gdje je i počeo, na 38. paraleli. Posljedice su bile katastrofalne, uz uništenu i spaljenu zemlju, 2,5 miliona stradalih civila i gotovo milion poginulih vojnika, na obje strane.
Koreja je i dalje podijeljena na dvije suprotstavljene i do zuba naoružane države, koje, zapravo, nisu nikada ni potpisale primirje, niti priznaju čuvenu Demilitarizovanu zonu, niti uopće priznaju jedna drugu. Obje Koreje su, zapravo, još u ratu i drže svoje velike armije u stanju ratne, borbene gotovosti, sa stalnim mobilizacijama, ratnim vježbama i trkom u naoružanju.
Ipak, s obje strane granice obični ljudi nastoje živjeti svoje živote najbolje što znaju. Ta 38. paralela je najčvršća granica na svijetu, ali i najbolnija, ona razdvaja porodice i najbliže srodnike. Ipak, tokom proteklih godina, u nekim momentima, odnosi između Sjevera i Juga bi se nakratko popravili, a granice privremeno otvorile. Svijet su obilazile dirljive slike braće ili sestara koji su se prvi put sreli nakon pedeset ili šezdeset godina. Pretpostavlja se da je na taj način spojeno 22.000 porodica.
Mnogi stanovnici Sjeverne Koreje napustili su svoju komunističku domovinu i u potrazi za boljim životom, poslom, novcem i životnom srećom, otišli na jug poluotoka. Za sve njih, uslijedio je kulturni šok. Život na Jugu je mnogo užurbaniji, intenzivniji mnogo je više boja, automobila, mnogo je više robe za kupiti i ljudi se slobodnije ponašaju. Ipak, oni koji su imigrirali iz Sjeverne Koreje u Južnu Koreju, uz sve ono što nova sredina nudi, nisu se mogli oteti utisku da im nešto veliko i važno nedostaje.
– Nedostaju mi prijatelji i obični ljudi u Sjevernoj Koreji. Iako smo bili siromašni, svi smo bili prijatelji i svi smo bili vrlo bliski u Sjevernoj Koreji. Život u Južnoj Koreji može biti intenzivan i bogat, ali Južnjaci nisi tako naivni i simpatični kao ljudi sa Sjevera. To mi je bilo najteže kada sam počinjala novi život u Južnoj Koreji. Na sjeveru su ljudi uvijek dijelili hranu jedni s drugima tokom praznika. Ali, ljudi u Južnoj Koreji su individualisti i oni ne znaju ko živi do njih, iako u istoj zgradi stanuju 10 godina – kaže Nayoung Koh (25), studentica koja je danas živi u Seoulu, gdje je prije pet godina doselila sa Sjevera.
Nije poznato koliko je stanovnika korejskog Sjevera prešlo na Jug, no sigurno ih nije zanemariv broj. Vlasti Južne Koreje ove ljude rado prihvataju i zbrinjavaju. Južna Koreja je ekonomska sila, s visokim standardom života i pruža razne mogućnosti za vlastiti napredak. Većina imigranata se brzo uklopi u novu sredinu, no sporiji životni ritam, međuljudska bliskost i odsustvo potrošačkog mentaliteta na Sjeveru, njima itekako nedostaju.
– Ovdje u Londonu, stanari zgade u kojoj ovdje živim, rijetko znaju jedan drugog. Izuzev, jedne ili dviju osoba, rijetko koga poznajem u Britaniji. Ali, u Sjevernoj Koreji, svi u vašoj zgradi se znaju i pozdravljaju jedan drugog. Susjedi zajedno slave praznike i pomažu zajedno tokom proslava. Ponekad mi nedostaju te stvari. Sve je vrlo prijateljsko i lično. Liberalizam i važnost koji on pridaje privatnosti, za mene je ponekad vrlo hladan i rezerviran – kaže Jimin Kang (28), koji je napustio Pyongyang prije deset godina i danas živi u Londonu.
Sjeverna Koreja je još nepoznanica za svijet, onaj Zapadni naravno. Zapadu je čudno da postoji zemlja bez ulica koje su zakrčene automobilima, gdje ljudi dobivaju besplatno stan od države, doduše taj stan nije ni najljepši ni najkomforniji, no ipak je krov nad glavom. Zapadu je čudna zemlja bez tržnih centara, banaka, smeća na ulicama i kriminala. No, u toj neobičnoj zemlji, s najneobičnijom diktaturom svih vremena, žive neki sasvim obični ljudi, vrlo slični onima u Americi, Bosni, Francuskoj ili Seoulu.
Moda u Sjevernoj Koreji
– Moda nije baš primjenjiv izraz u Sjevernoj Koreji, jer nacionalni sekretarijat za industriju odjeće dizajnira većinu odjeće. Ipak, zabrane su nekako popustile i sada je dopušteno nositi odjeću svijetlih boja, u skladu sa “socijalističkim lifestyleom”. Pyongyang sada dopušta pristup stranim stilovima. Japanski sat označava osobu na utjecajnoj poziciji, strani luksuzni sat označava nekoga na vrlo važnoj poziciji. Pojačano pojavljivanje Adidasa, Disneya i drugih brandova (obično krivotvorine), govori da raste šverc iz Kine. Jeans je ponekada bio moderan, ali riskantan, obično je bio zabranjivan kao dekadentan, kao i duga kosa kod muškaraca, koja je mogla dovesti do hapšenja i prisilnog šišanja – piše “Guardian”.
Seks: Partijski zadatak broj jedan
Sjeverna Koreja je možda totalitarna država koja kontrolira većinu života svojih podanika, ali tamošnja partija se ne miješa u privatne odnose muškaraca i žena. Parovi se slobodno upoznaju i viđaju u kinima, parkovima, na klupama. Ipak, država se trudi da i ovdje bude prisutna.
– Kada sam živio u Pyongyangu, najbolje mjesto za sretanje djevojaka bio je društveni klub. U Sjevernoj Koreji, društveni klubovi se organiziraju za mase kao i za mlađe generacije tokom praznika. Velika okupljanja klubova i plesne zabave se organiziraju na brojnim mjestima, uključujući i trg Kim Il-sunga. Momci se oblače za plesne zabave i uvijek su napeti i uzbuđeni kada je ovaj događaj u pitanju. I na tim mjestima se mnogi muškarci i žene zaista susreću. Kada mladić vidi djevojku koja mu se sviđa, on je pozove na ples. Ako sve bude dobro, zatraži njen broj telefona ili ime firme gdje radi. Ako se on njoj svidi, ona će mu, vjerovatno, dati broj telefona – kaže novinar Ji-Min Kang za “Guardian”.
Plaća od jednog dolara
Malo je poznato da je Sjeverna Koreja dopustila privatno pduzetništvo, mada preko volje. Kada je SSSR propao i zemlju zahvatila glad, drugog izbora nije bilo.
– Kako se i moglo očekivati, rast kapitalizma doveo je do dramatičnog rasta materijalne nejednakosti. Najbogatiji poduzetnici sada imaju bogatstva od stotine hiljada dolara. Da bi se zadovoljilo prefinjene ukuse i apetite ove grupe, otvoreni su mnogo novi restorani i luksuzni butici. Naravno, najveći dio ove grupe nije tako utjecajan. Prema međunarodnim standardima, ovo može biti smiješno, jer je službeni mjesečni prihod u Sjevernoj Koreji značajno ispod jednog dolara, dok, zapravo, jedna prosječna porodica mjesečno prihoduje 35-40 dolara, uključujući i prihode sa “Sivog tržišta”. Na drugoj strani, poslovna žena (rjeđe biznismen) s mjesečnim prohodom od 1000 dolara je vrlo imućna osoba – piše aljazeera.com.
Ri Chun-hee: Lice s naslovnice
Jedan od simbola režima u Pyongyangu je i tamošnja televizija koja služi kao propagandni megafon. TV kakvu poznajemo na zapadu u Sjeveroj Koreji ne postoji. Emitiraju se ozbiljne i važne vijesti, a tamošnjim TV ekranima dominira jedno žensko lice. Ri Chun-hee je najpoznatija TV ličnost u Sjevernoj Koreji. Rođena je 1943. a na državoj TV radi od 1974. Iako je formalno u penziji od 2012., još najavljuje važne društvene događaje.
Dennis Rodman i Kim Jong-un
Kim Jong-un možda nema mnogo prijatelja u svijetu, ali ima jednog, ali vrijednog, velikog i snažnog. On se zove Dennis Rodman. Ova nekadašnja košarkaška zvijezda, poznata po bizarnom ponašanju van terena, veliki je fan bucmastog diktatora iz Pyongyanga. Sreli su se u aprilu, a Rodman je Kim nazvao „fantastičnim momkom”.