LifestyleTemeZanimljivosti

CIA ili “Ko to vlada Amerikom”: Mračna moć i dugi prsti

Amerika je šokirana onim što je otkrila Specijalna komisija Senata: CIA je u saradnji s 54 različite države, uključujući i BiH, po cijelom svijetu progonila, zatvarala i mučila osumnjičene za terorizam, koristeći metode iz horror-filmova. Amerika je šokirana još nečim: CIA-u, izgleda, niko ne kontrolira, ona postaje tajna policija koja špijunira vlastite građane i nikome ne odgovara za svoj rad. Ipak, istina je da se CIA tako ponaša već decenijama, možda čak od njenog nastanka 1947. Historija CIA-e je priča o velikim lažima, prevarama, mračnim poslovima i tuđoj prolivenoj krvi.

Jedanaesti septembar 2001. je u svojom prvim satima izgledao kao najdosadniji dan u historiji, tako dosadan da su američki listovi kao vijest dana donosili priču o izborima u Norveškoj. Ipak, kao i svakog dana, jedan oficir CIA-e je predsjedniku Bushu Mlađem na najvažniji sto u svijetu dostavio temeljit dnevni izvještaj o svemu sumnjivom što se prethodnog dana dešavalo na teritoriji SAD-a. Predsjednik, koji je tog kobnog dana bio u posjeti Floridi, u tom izvještaju nije našao da pročita ništa vrijedno.

– Imate li nešto interesantnije od ovoga – rekao je Bush i nezainteresirano bacio izvještaj CIA-e za tekući dan, označivši ga “jednoličnim”.

Samo četiri minute kasnije, prvi oteti avion će udariti u jedan od tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. Bit će to strašan, neviđen šamar za CIA-u, najmoćniju tajnu službu na svijetu, ali samo na papiru. Kako je grupa terorista-amatera uspjela ući u tako čuvanu zemlju kao što je Amerika, kako su uspjeli tokom 18 mjeseci neometano šetati s jedne do druge obale, te na američkoj teritoriji vršiti terorističku obuku za rukovanje vojnim noževima i upravljanje avionima? Kako su na kraju uspjeli izvršiti napade 11. septembra 2001. i pored svih sigurnosnih mjera na američkim aerodromima? Je li moguće da CIA nije znala da se teroristi nalaze u Americi? Da nije imala sve informacije, no da ih je krila od vlastite vlade i drugih agencija za čuvanje reda i zakona u Americi? Nažalost, moguće je.

– Da sam bilo šta znao o teroristima Hazmiju i Mihdhaar, čak nekoliko dana prije događaja 9/1, naredio bih momentalno lov na njih – i to uspješan, te bismo spriječili događaje od 11. septembra. To bismo radili masovno i to bismo uradili javno. Našli bismo ove ser…e. Nema o tome sumnje u mojoj glavi… Oni su koristili vlastite kreditne kartice… Živjeli su u hotelu, zaboga… Uhapsili bismo ih u toku 24 sata – kaže Richard Clark, bivši savjetnik za borbu protiv terorizma u Bijeloj kući.

 Ko je kriv?

FBI je znao da se nešto sprema, Američka obalna straža, Imigraciona služba, razni sigurnosni odjeli i institucije, svi su oni su znali i naslućivali da se nešto loše sprema, no svi su krili informacije jedni od drugih. Richard Clark, Bushov savjetnik za antiterorizam, također je znao mnogo toga, ali nije znao sve. CIA je znala mnogo, no i njeni su šefovi krili informacije, čak i od Bijele kuće.

To samo potvrđuje koliko je CIA bila i ostala moćna organizacija. Njena moć je rasla iz godine u godinu, naročito nakon famoznog 11. septembra, kada joj je predsjednik Bush dao gotovo neograničene ovlasti u “ratu” protiv terorizma. CIA ima pravo da prikuplja informacije u ime sigurnosti SAD-a, ali ima pravo i da provodi ograničene vojne akcije, da hapsi, ubija i špijunira sve one koji potencijalno predstavljaju opasnost po SAD i američke interese. Ima pravo i da krade, podmićuje i ucjenjuje.

Organizacija ima veliku i snažnu infrastrukturu, veliki i tajni budžet, mnogo uposlenika, čiji tačan broj također nije poznat. Ipak, njena najznačajnija karakteristika je snažna mreža poluga moći. Da je zaista tako, govori i činjenica da se posljednjih dana u Američkom senatu vodi žučna debata o tome ko, zapravo, kontrolira CIA-u. Da je tako, govori još jedan skandal koji ovih dana potresa Ameriku. Dok Kongres pokušava obuzdati CIA-u, otkriveno je da je CIA, zapravo, špijunirala njegove istražitelje, cijeli Kongres, senatske komisije i njihovu kompjutersku opremu. Kako god, CIA je ozbiljan protivnik, bilo da se nasuprot nalazi ljevičarska vlada koju treba srušiti ili je u pitanju dio američke vlasti koji se usudio postaviti neugodna pitanja o tome za koga i kako radi Američka tajna služba.

Jedno je jasno, CIA je mnogo više od obične obavještajne službe. On je i vojska i vlada u sjenci i policija i finansijski centar moći i još mnogo toga. Neki je danas ocjenjuju kao tajnu policiju, sličnu onima koje su postojale u vrijeme SSSR-a. Sasvim dovoljan razlog da je se ljudi plaše.

Nacističko čedo

Još od prvih dana američke nezavisnosti, odnosno od doba kada je na čelu ove zemlje bio čuveni George Washington, ova zemlja je imala kakvu-takvu obavještajnu aktivnost, no ti obavještajni poslovi uglavnom su bili sporadični, ekstenzivni i američka vlada tome nije pridavala naročitu važnost. Amerika je više od 150 godina igrala na kartu “Amerika – Amerikancima”, forsirajući vlastiti samoizolacionizam i pretvarajući se da je dešavanja u svijetu naročito i ne zanimaju. Amerika nije imala oficijelnu državnu špijunsku agenciju sve do 1942., kada je predsjednik Franklin Roosevelt formirao službu pod imenom OSS, ali vrlo brzo nakon rata i ta je služba rasformirana. Ipak, nova podjela moći u svijetu, SSSR kao nova globalna sila, rastuće napetosti između Arapa i Jevreja u Palestini, raspad kolonijalnog sistema u Africi, uspon komunizma u Evropi, na Dalekom Istoku i Latinskoj Americi, sve je utjecalo da se osjećala potreba za jednom službom koja će pratiti šta se to u svijetu dešava i kako se Amerika mora postaviti prema tome.

Tako je u septembru 1947. formirana Centralna informativna agencija, sa zadatkom da vodi tajne operacije „protiv neprijateljskih stranih država ili grupa ili podržava strane prijateljske zemlje”, ali da te operacije budu tako planirane i izvedene da nije evidentna odgovornost vlade SAD-a i da Vlada SAD-a može bez poteškoća odbaciti svaku odgovornost za njih.

U doba kada je CIA formirana, Amerika nije imala niti posebno iskustvo u međunarodnom špijuniranju, niti je imala potrebne kadrove za taj posao. No, neko drugi ih je imao. Bio je to zbačeni nacistički režim u Njemačkoj, čiji se kadrovi nakon izgubljenog rata nisu samo krili od ruke pravde, nego su pokušavali svoje usluge i znanje prodati vladama zemalja pobjednica. Krajem 40-ih godina prošlog stoljeća, nacističkog režima više nije bilo, no njegovi nekadašnji obavještajci znali su mnogo o novom američkom neprijatelju – komunističkom SSSR-u.

– Američke obavještajne agencije su vidjele bivše naciste i njihova obavještajna saznanja kao “značajan antisovjetski kapital” i zato su ih pedesetih godina prošlog vijeka “agresivno regrutirali”. Vjerovali su da vrijednost obavještajnih saznanja bivših nacista o Rusima nadjačava sve ‘moralne dileme’ u vezi s njihovim služenjem Trećem rajhu – piše za “New York Time” publicist Erik Lichtbau.

“New York Times” navodi “da su CIA i druge agencije koristile usluge više od 1.000 bivših nacista tokom Hladnog rata, a potom činile sve da prikriju njihovu prošlost”. Mnogi od tih ljudi bili su okorjeli zlikovci i ratni zločinci. Jedan od njih bio je i Litvanac Aleksandra Lileikis, nekadašnji šef kvislinške pronacističke milicije u Kaunasu, glavnom gradu Litvanije. Pretpostavlja se da je bio odgovoran za ubistvo 60.000 Jevreja u ovoj zemlji, no i kao takav vjerno je služio za potrebe CIA-e tokom 40 godina. Njegova mračna prošlost otkrivena je tek 1994. godine, kada je CIA neuspješno pokušala zaustaviti njegovu deportaciju i oduzimanje državljanstva. Lileikis nikada nije odgovarao za monstruozne zločine koje je počinio. Umro je prije nego što je sudski procesuiran. Ipak, CIA je “oprala ruke” od njega i njegove nacističke prošlosti.

– Ne postoje dokazi da je Agencija bila upoznata s njegovim aktivnostima iz doba rata – pisalo je u dokumentima CIA-e iz 1995., kada je agencija, ipak, priznala da je Lilekis radio za njih kao agent.

CIA je tokom Hladnog rata bila prepuna ljudi s mračnom nacističkom prošlošću, poput Otta von Bolschwinga, nekadašnjeg prvog saradnika zloglasnog Adolfa Eichmanna, čovjeka koji je stvorio Hitlerove logore smrti i napisao planove i metode za uništenje Jevreja. U godinama nakon WWII rata, Bolschwing je radio kao američki špijun, da bi mu 1954. bilo odobreno useljenje u SAD, i to kao nagrada zbog „njegove lojalne službe i njegove neukaljanosti u aktivnosti njegove “naci Partije”.

Kada je 1960. u Argentini uhapšen i sam Adolf Eichmann lično, Otto von Bolschwing je otišao kod svojih pretpostavljenih i zatražio zaštitu, bojeći se da je on sljedeći na redu za hvatanje. Ipak, CIA je sve učinila da ga zaštiti od hapšenja, i njima je, naime, bio cilj da od svijeta sakriju svoju sramotu i činjenicu da su zaposlili ideologa nacizma i jednog od projektanata zločina koji je koštao milione ljudskih života. Von Bolschwing je skrivan punih 20 godina, sve do 1981., kada su ga otkrili istražitelji. No, ni on nikada nije izveden pred sud. Umro je mjesec nakon što je otkriven.

– Oni su iskoristili njega, on je iskoristio njih. To se jednostavno nije trebalo desiti. Nikada nije trebao biti primljen u SAD. To je suprotno vrijednostima ove zemlje – kaže Gus von Bolschwing (75), sin nekadašnjeg nacističkog špijuna i ađutanta zloglasnog Eichmanna.

CIA je neke od ovih ljudi pažljivo obučavala za eventualnu borbu u ratu protiv Rusa. Neki od njih su radili na tumačenju svega što se obavještajnim krugovima činilo zanimljivim, a dolazilo je s prostora Varšavskog pakta i SSSR-a. Neki od bivših nacista su tako tumačili i ruske poštanske marke, tražeći u njima neko skriveno značenje. No, najveći broj regrutovanih nacista išao je po zadataku na područje DDR-a i tamo sakupljao informacije. Ipak, neki od njih su šefovima CIA-e zadavali žestoke glavobolje. Bili su to patološki lažovi i ljudi kojima se nije moglo vjerovati, a neki od njih su radili i kao dvostruki agenti, špijunirajući i za Ruse i za Amerikance istovremeno.

Nacističke metode ispitivanja

Bez obzira na njihovu nacističku prošlost, CIA ih se nikada nije odrekla niti je uputila izvinjenje zbog korištenja “usluga” nekadašnjih Hitlerovih oficira. Danas, niti jedan od nekadašnjih nacista s platnog spiska CIA-e više nije među živima, no njihovo zlokobno naslijeđe je ostalo. Svijet je posljednjih dana šokiran izvještajima o torturama i nehumanim metodama koje je koristila CIA u svojim zatvorima širom svijeta. Te metode imaju i svoje službeno ime. Zovu se metode “pojačanog ispitivanja” i izumio ih je Gestapo još davne 1937. godine, te usavršio u godinama Drugog svjetskog rata. Ono što je Gestapo nazvao „”Verschärfte Vernehmung”, to je Bush nazvao “enhanced interrogation”. Značenje i jednog i drugog termina je identično, a i metode su bile gotovo identične.

Jedna od metoda je bila i „hladna kupka”, metoda mučenja gdje se zatvorenik veže za neku površinu, recimo klupu ili stol, na glavu im se stavlja krpa, te se poljevaju vodom. S obzirom na to da ne zna gdje se nalazi, zatvorenik obično pomisli da će se utopiti. To stvara stravičan napad panike, a mnogi zatvorenici u Guantanamu su slomili vlastitu nogu, “boreći” se za dah.

– Zatvorenici su mučeni davljenjem, poznatim kao “vaterboarding”, izlaganjem ekstremnoj hladnoći usljed koje je jedan zatvorenik i preminuo, onemogućavanjem sna, ponižavanjem, premlaćivanjem i puštanjem glasne muzike… Jednog zatvorenika CIA je držala polugolog i lancima vezanog za betonski pod. Neki zatvorenici nisu spavali 180 sati, ruke su im bile vezane lancima iznad glave, mučili su ih “rektalnim hranjenjem” i “rektalnom hidratacijom” – piše u izvještaju američkog Senata o sramotnim metodama koje je primjenjivala CIA u svojom zatvorima.

Zanimljivo, iste metode „pojačanog ispitivanja” propisao je šef Gestapoa, Heinrich Mueller. Naredba je bila tajna i propisivala je ko se sve može mučiti „pojačanim ispitivanjem”.

– Pojačano ispitivanje može se primjenjivati, između ostalog, sljedećim metodama: uskraćivanjem hljeba i vode, tvrdim ležajem, mračnom ćelijom, uništavanjem sna, iscrpljujućim vježbama, ali u određenim slučajevima i udarcima štapom. Ukoliko se koristi više od 20 udaraca štapom, mora biti prisutan ljekar – pisalo je u uputstvu koje je lično napisao zloglasni nacist Mueller.

Mučenje vodom, ono koje će šezdesetak godina kasnije redovito koristiti ispitivači CIA-e, u praksu je uveo jedan oficir Gestapoa, na službi u Francuskoj.

– Tehniku hladne kupke, istu onu koju su koristili Bushovi ljudi u Guantanamu, prema profesoru Dariusu Rejaliju s Reed Collega, izumio je član francuskog Gestapoa po imenu Masuy oko 1943. godine. Belgijski pokret otpora nazivao je ovo „Pariskim metodom” i Gestapo je odobrio njegovo proširenje na najmanje dva mjesta u toku rata, Norvešku i Čehoslovačku. Ljudi su svjedočili da su na ovim mjestima preživjeli takvo nešto – pisao je još 2007. portal theatlantic.com.

Nacistima je suđeno za korištenje metoda “pojačanog ispitivanja” i kazne su bile drakonske. Naročito je norveško pravosuđe bilo strogo, te je mučitelje uglavnom osuđivalo na smrt. Danas niko neće suditi onima koji su mučili zatvorenike ili naređivali mučenja u Abu Ghraibu ili Guantanamu. Koliko je širom svijeta bilo manjih „guantanama” i „abu ghraiba”, nije poznato. Neki od njih su možda bili i u našoj zemlji, s obzirom na to da se i ime Bosne i Hercegovine nalazi u izvještajima koji spominju 54 države koje su pomagale CIA-i u hapšenju, isporučivanju ili čuvanju zatvorenika.

Bilo kako bilo, Amerika, bar ona kojoj patriotizam „9/11″ nije spržio mozak, osjeća se osramoćeno. Svijet upire prstom i traži da se krivci izvedu pred sud.

– Visoki zvaničnici administracije bivšeg predsjednika SAD-a Georgea Busha, koji su planirali i izvršili ta djela, moraju biti krivično gonjeni… Postojala je jasno orkestrirana politika s visokog nivoa za takve postupke… Prema međunarodnom pravu, SAD su pravno obavezne da te ljude izvedu pred lice pravde. Američki državni tužilac ima zakonsku obavezu da podigne krivične tužbe protiv odgovornih – kaže specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava i antiterorizam Ben Emmerson.

Ponavljamo, teško je očekivati da će, naprimjer, George Bush ili Donald Rumsfeld jednog dana sjesti na optuženičku klupu i odgovarati za ono što je CIA radila, u svoje ili njihovo ime. No, ako ništa drugo, danas je čak i ljudima koji sjede u Američkom senatu i kongresu jasno koliko se CIA otrgla kontroli i koliko je postala “država u državi”, bolje reći “Amerika u Americi”. Amerika je šokirana: CIA je izvan kontrole i ne sluša nikoga, osim predsjednika Obame, koji je 2008. dobio izbore na kritici Busha Mlađeg, a danas ga brani kao „velikog predsjednika”, braneći i njegove odluke da osnuje tajne zatvore, braneći i CIA-u i njene napore da zaštiti Ameriku, makar neko zbog toga bio i mučen.

Prljave operacije u režiji CIA-e

1953. Operacija Ajax: Svrgavanje ljevičarskog iranskog vođe Mohammeda Mossadegha i vraćanje na vlast Šaha Reze Pahlavija
1954. Operacija PBSUCCESS: Svrgavanje Jacoba Arbenza, ljevičarskog predsjednika Guatemale
1961. Operacija Zaljev svinja: Neuspio pokušaj rušenja Fidela Castra na Kubi
1971. Čile: Rušenje ljevičarskog predsjednika Salvadora Allendea i instaliranje profašiste Pinocheta
1979. Afganistan: Pomaganje mudžahedinima za borbu protiv Rusa
1984. El Salvador: Pomaganje i obučavanje profašističkih milicija u građanskom ratu protiv ljevičarkih gerilaca
1990: Panama: Rušenje diktatora Manuela Norige, nekadašnjeg agenta CIA-e koji se otrgnuo kontroli

Rad za CIA-u: Bond ne stanuje ovdje

Kada se spomene CIA i špijuniranje, većina će pomisliti na Jamesa Bonda, no život i rad pravih uposlenika CIA-e je bitno drugačiji, možda ne tako opasan, koliko dosadan i skoro svakodnevan.

– Nemojte me shvatiti pogrešno – ja sam fan filmova o Bondu. Gledam ih iz istih razloga kao i svi ostali: Prelijepe žene, najljepša mjesta na Zemlji i zaplet poput “roller-coastera”. Zavidim Bondu na potpunom nedostatku gravitacije. Njegovo odijelo se nikada ne gužva, njegov Aston Martin se nikada ne kvari, njemu djevojka nikada ne kaže “ne”. Ali, kao bivšem špijunu, ono što mi se najviše sviđa kod Bonda jeste da dobro uvijek trijumfuje nad zlom. Njegovi slučajevi uvijek završavaju uredno, on isporuči zločinca i svijet je ponovo mirno mjesto. Špujunaža je u stvarnom životu mnogo manje “sexy” i mnogo je prljavija – kaže Robert Baer, bivši agent CIA-e.

U jednom od njegovih zadaka morao je doći u Maroko i u jednim luksuznom kasinu upoznati informanta. No, nije imao odgovarajuće odijelo niti dovoljno novca da bi se kockao i tako ispao manje sumnjiv. Zvuči nevjerovatno, ali njegovi šefovi su mu odbili kupiti novi sako i dati novac za kockanje, a osiguranje ga je izbacilo napolje.

– Tada sam konačno shvatio da nisam James Bond – kaže Baer.

Prateći svjedočenja sadašnjih i bivših uposlenika CIA-e, može se zaključiti da rad uposlenika CIA-e nije ni blizu glamurozan, te da najviše nalikuje na rad za bilo koju veliku, multinacionalnu kompaniju. Plaće nisu prevelike i niko se nije obogatio radeći za CIA-u. Neki šefovi su dobri, neki su užasni. Rad rijetko uključuje šetnju po egzotičnim zemljama, uglavnom se svodi na rad u uredu, za računarom, na prevođenje stranih novina i slično. Mnogi se žale na birokratiju u CIA-i i bezbrojna pravila koja zagorčavaju život običnih uposlenika CIA-e. Ni odnosi među samim uposlenicima nisu idealni. Tako je prije dvije godine u ekipi koja je organizirala hvatanje Osame bin Ladena izbila svađa o tome ko je, zapravo, najzaslužniji za uspjeh te operacije, ko je trebao dobiti unapređenje i sve počasti nakon dobro obavljenog „posla”. Neki su smatrali da su dobili malo, a neki da su samo oni trebali dobiti sve počasti i nagrade.