Za mene su filmovi poput ljudi. Prvi susret s nekim je zabavan, ali je drugi opušteniji. Ne želim biti pretenciozan, ali smatram da mnogo možete naučiti iz mojih filmova tek kada ih pogledate drugi ili treći put
Slavnom španskom reditelju Pedru Almodovaru je na, prije nekoliko dana završenom, Venice Film Festivalu dodijeljena nagrada „Zlatni lav“ za životno djelo.
– Venecija je mjesto gdje sam se, kao reditelj, rodio. Za mene je to nešto jako posebno. Ovaj lav postat će moj kućni ljubimac, zajedno s dvije mačke s kojima živim. Hvala od srca na ovoj nagradi – rekao je Pedro primajući priznanja.
Veza Pedra i prestižnog Festivala traje još od 1983. godine, kada je upravo na njemu debitirao s komedijom „Mračne navike“, da bi 15 godina kasnije njegovo ostvarenje „Žena na ivici nervnog sloma“ bilo nominirano za najbolji film.
Dvostruki oskarovac
No, venecijanska filmska nagrada, koja se smatra simbolom kinematografskog prestiža, nije jedina značajna u Pedrovoj karijeri. U njegovoj vitrini su i dva Oscara, prvi za film „Pričaj s njom“ u kategoriji najbolji izvorni scenarij, a drugi za ostvarenje „Sve o mojoj majci“ u kategoriji najbolji strani film. Mnogi vjeruju da bi mu posljednji, „Bol i istina“ u kojem igraju Penelope Cruz i Antonio Banderas mogao donijeti još jednog „kipića“,budući da ga je Španska filmska akademija izabrala za kandidata u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja.
Glavni lik u filmu Salvador Mallo, kojeg igra Antonio Banderas, deprimirani je reditelj, koji stari i živi sam u velikom stanu punom uspomena. Svi prijatelji su mu već otišli i on živi u strahu da su i njegovi najbolji radovi daleko iza njega. Vrijeme prolazi, tijelo mu slabi… Iako Antonio Banderas Malla igra u Almodovarovoj odjeći, te iako su neke scene snimljene čak i u Almodovarovom stanu, u intervjuu britanskom “The Telegraphu” slavni reditelj ističe da je film fikcija, da Salvador Mallo nije on i da on nema apsolutno nikakvog interesa da radi dokumentarce.
– Ovaj film nije moja biografija, ali je i više nego očigledno da sam u korijenu scenarija. To znači da se film ne može doslovno povezati s mojim životom, ali sam prošao sve korake staze koju u filmu prolazi lik Antonija i sve ih dubinski poznajem. Antonio u prvoj sceni pluta na vodi, bez ikakve gravitacije, što je svakako jedna od slika iz mog života. Naime, tokom ljeta mi je najdraže da uđem u vodu i plutam, bez težine, bez osjećaja gravitacije i bez napetosti. Prizor u bazenu me je povezao s još jednim sjećanjem iz djetinjstva, onim u kojem moja majka i njene komšinice peru veš u rijeci. No, sve su to lijepe uspomene, potpuno suprotne mračnom periodu kroz koji prolazi glavni lik ovog filma – rekao je Pedro u intervjuu za strane medije i otkrio u kojoj mjeri se poistovjećuje sa strahom glavnog lika da više nikada neće stvoriti nijedan film.
– Strah je uvijek tu. Uvijek postoji misao da neću biti fizički sposoban da snimim film ili da neću imati nove ideje. Damoklov mač je nad mojom glavom – otkrio je on.
Početak karijere
Pedro je rođen 24. septembra 1949. godine u španskom gradiću La Mancha, kao jedno od četvero djece u prilično siromašnoj i religioznoj porodici. Otac je radio na benzinskoj pumpi, a majka u prodavnici. Kada je imao samo osam godina, roditelji su ga poslali u vjersku školu, kako bi učio za svećenika, dok je svoje slobodno vrijeme uglavnom provodio u obližnjem kinu. Bio je opčinjen ostvarenjima Luisa Buñuela, Rainera Wernera Fassbindera, Alfreda Hitchcocka, Johna Watersa, Ingmara Bergmana i mnogih drugih, te je već kao dječak odlučio da će umjetnost biti njegov životni poziv.
– Kino je bilo stvarni izvor mog obrazovanja. U njemu sam naučio mnogo više nego od sveštenika – rekao je on u jednom od intervjua.
U želji da upiše filmsku akademiju, Pedro se, uprkos protivljenju roditelja, sa 16 godina preselio u Madrid.
– Rođen sam u izrazito konzervativnoj i nazadnoj sredini. Moji roditelji su živjeli u 19. stoljeću, dok sam ja bio dijete 21. stoljeća. Postojao je ogroman jaz između njihovih i mojih očekivanja. Oni su planirali da ostanem u selu, oženim se i radim u banci, zapravo, i našli su mi posao u banci, ali sam ga odbio. Mrzio sam seoski život. U selu se sve svodilo na to šta će o vama reći komšija. Želio sam pobjeći od svega toga. Zapravo, mislim da nikada nisam bio sin kakvog su moji roditelji željeli. Ne kažem da me nisu voljeli, ali jednostavno nisam ispunio njihova očekivanja – priznao je Pedro.
U sticanju zvaničnog obrazovanja spriječio ga je, prije svega, nedostatak novca, a zatim i to što je tadašnji španski vladar Francisco Franco Bahamonde zatvorio sve filmske škole u zemlji. No, sve to mladog Pedra nije pokolebalo na putu ka ostvarenju snova, te je, kako bi zaradio za život, prodavao polovne stvari na buvljaku u Madridu, konobarisao, a kasnije bio i sakupljač otpadnog papira. Prvi stalni posao dobio je u nacionalnoj telefonskoj kompaniji „Telefonica“, gdje je 12 godina radio kao administrativni pomoćnik. Čim bi završio posao posvećivao bi se režiji, koju je, pokazat će to kasnije njegov uspjeh, usavršio potpuno samouk.
U spoznavanju glumačkog poziva pomoglo mu je članstvo u pozorišnoj grupi „Los Gilardos“ u kojoj je igrao svoje prve profesionalne uloge. Uz sve to je i pjevao, pisao priče i izrađivao stripove, čime je postao jedan od osnivača madridske alternativne kulturne scene La Movida Madrileña, koja je bila svojevrsna labava koalicija umjetnika (muzičara, glumaca…), koja je procvjetala nakon smrti generala Franca. Almodóvar objašnjava da je La Movida usvojila mnoge elemente britanskog punka i glamura, američkog novog vala, seksualne revolucije iz 60-ih, ali da je ona također, čisto španski fenomen, veliki uzlet kreativnosti, reakcija na desetljeća ugnjetavanja. Vrijeme koje je provodio u La Movidi bilo je ostvarenje snova, najbolje iskustvo njegovog života. I to je bilo moguće, reći će kasnije, samo zato što je pobjegao iz La Mancha i zato što je diktator bio mrtav ili kako on voli reći: “Franco je morao umrijeti da bih ja mogao živjeti”.
Sa 22 godine je počeo stvarati kratkometražne filmove s izuzetno izraženom seksualnom tematikom, koji su, uglavnom, prikazivani u noćnim klubovima.
– Neki filmovi koje sam snimao tada danas bi bili skandalozni, a tada su bili samo provokativni. Prikazivao sam ih u kafićima i na zabavama. Nisam mogao dodati zvučnu podlogu, jer je filmska traka bila vrlo slaba i tanka. U Madridu sam postao poznat po tome što sam na jednoj strani puštao filmove, dok je muzika bila na posebnoj kaseti, pa sam lično interpretirao glasove likova, monologe i dijaloge – rekao je on.
Svoj prvi igrani film „Pepi, Lucy, Bom i ostale djevojke“ počeo je snimati 1979. godine, a zanimljivo je da je svu opremu posudio, dok su mu novac za ovaj projekt dali prijatelji, madridski glumci Felix Rotaeta i Carmen Maura. Snimanje filma je, zbog prilično teških uslova rada, trajalo 14 mjeseci, ali je filmska ekipa imala potpunu slobodu u procesu stvaranja. Sve to je dalo prilično „avangardan“ krajnji proizvod, koji je ubrzo stekao kultni status u Španiji, zemlji tek oslobođenoj od diktature. Nakon ovog uspjeha Pedro je dobio nekoliko unosnih ugovora, a jedno od njegovih najpopularnijih ostvarenja iz tog perioda je film „Žena na ivici nervnog sloma“ s Antonijem Banderasom, koji je postao prvi bestseler slavnog reditelja.
Pedrova ostvarenja prepoznatljiva su po kompleksnim pričama, elementima melodrame i pop kulture, te po korištenju popularnih pjesama, satiričnog humora, jake boje i sjajnog dekora. On u svojim filmovima, uglavnom govori o želji, strasti, porodici i identitetu, a prepoznatljiv je i po tome što fokus uvijek stavlja na španski mentalitet, iako već godinama ne živi u rodnoj zemlji nego u Londonu.
– Ne mogu snimati filmove izvan Španije. Tako bih se udaljio od onoga što zaista jesam – rekao je on i dodao da su najveći utjecaj na njegov rad imale majka i njene prijateljice.
– Najveći utjecaj na mene u djetinjstvu imali su razgovori koje je moja majka vodila s prijateljicama. Tračevi o lokalnim ljudima, bilo da je riječ o djevojci koja je ostala u drugom stanju ili o nekome ko se objesio na tavanu… Sve to je upijao dječak koji će jednog dana pisati scenarije i režirati filmove. Za mene je sve to bilo životno otkriće, a istovremeno i izvor fikcije. Te priče su bile nalik hororu, a iz svega toga su proistekle žene o kojima sam pisao – otkrio je on.
Upravo je žene u svojim djelima uvijek predstavljao kao jače dramske likove koji prikazuju veći raspon emocija i karaktera. Žene u njegovim filmovima najčešće igraju likove majke i kurve. S druge strane, njegovi muški likovi su, uglavnom, vezani za bolest, patologiju i smrt, i najčešće su smješteni u kontekst nasilja, pedofilije, silovanja i incesta.
– Za mene su filmovi poput ljudi. Prvi susret s nekim je zabavan, ali je drugi opušteniji. Ne želim biti pretenciozan, ali smatram da mnogo možete naučiti iz mojih filmova tek kada ih pogledate drugi ili treći put – rekao je Pedro u jednom od intervjua i otkrio da inspiraciju za filmove najčešće pronalazi u svojoj samoći.
– Vrlo dobro znam šta je samoća. Usamljen sam od svoje desete godine, perioda kada sam obožavao Bergmana, a kada su me vršnjaci zbog toga smatrali čudakom. Morate iskusiti samoću da biste mogli stvarati. U godinama sam kada inspiraciju ne nalazim na svakom uglu, te je moram potražiti duboko u sebi. Sve mi je postalo teško i bojim se da se pretvaram u mizantropa. Želim znati za tuđu patnju i s njom se poistovjetiti i ostati empatičan, ali sam se počeo izolirati u odnosu na ostatak svijeta. Navikao sam da ne trebam druge ljude. Pustio sam ih. Pretpostavljam da bih ih mogao vratiti ako želim. Ali treba mi poticaj. Treba mi razlog. Novinari u Španiji me prozivaju jer se ne pojavljujem na filmskim ceremonijama, ali ne mogu. Ne čujem na jedno uho, reflektori uzrokuju moje migrene i želim izbjeći neugodne situacije. Uostalom, ne pijem i ne drogiram se, te ne želim biti partybreaker pa ostajem kući – iskreno je priznao.
O tome koliko je posvećen poslu možda najbolje svjedoči činjenica da nikada ne ide na odmore.
– Ne znam kako da se ponašam na odmoru pa ih nikad ne uzimam. Već godinama nisam bio na odmoru. Mislim da mi treba, ali jednostavno ne idem. Moj idealan godišnji odmor je vrijeme koje provodim za svojim računarom i pišem – govori on.
No, to svakako nije jedina neobična stavka njegovog lifestylea. Slavni reditelj je poznat i po tome što sakuplja sve i svašta.
– Sve su to stvari koje mi u jednom periodu života zatrebaju. Naprimjer, jedne prilike sam na aerodromu kupio plastičnog ronioca, igračku na navijanje koja pliva ispod vode. Pet godina kasnije sam tu igračku koristio u filmu “Tie Me Up! Tie Me Down!”, u sceni s kadom. Ronilac pliva dok ne dođe do njenog spolnog organa, a u sceni prije tu ženu žele dva različita muškarca. U SAD-u je film imao mnogo problema sa cenzurom – rekao je Pedro.
Kada je riječ o njegovom ljubavnom životu, Pedro je od 2002. godine u vezi s fotografom Fernandom Iglesiasom, kojem je nekoliko puta dao uloge u svojim filmovima. Zanimljivo je da žive u istoj ulici, ali u odvojenim kućama. O svom ljubavnom životu Pedro rijetko govori.
Filmska muza
Pedro je sarađivao sa mnogim glumicama, ali njegova muza je zanosna Španjolka Penelope Cruz, kojoj je dao uloge u čak šest svojih filmova. Njenog talenta postao je svjestan davne 1992. godine, kada je s Javierom Bardemom, koji joj je danas i suprug, igrala u filmu „Jamon Jamon“.
– Bila je stidljiva 17-godišnjakinja koja je počela glumiti nakon što je pobijedila na jednom takmičenju za talente. No, već tada se moglo vidjeti da će postati seks simbol. Imala je tinejdžerski glas, ali i strast prema glumi koju sam želio u svojim filmovima. No, bila je još previše mlada za moje likove – rekao je on i otkrio da je Penelopi prilikom upoznavanja obećao da će napisati lik koji je samo za nju.
Do njihove prve saradnje došlo je pet godina kasnije, kada ju je pozvao da igra u „Live Flesh“.
– Bila sam kući i sušila kosu kada su mi rekli da me Pedro zove na telefon. Mislila sam da se šale sa mnom jer sam još kao djevojčica govorila da mi je želja da radim s njim. Zapravo, on je razlog zbog kojeg sam odlučila da budem glumica – rekla je Penelope u jednom od intervjua o čovjeku koji je imao ogroman utjecaj na njenu karijeru.