Sjećam se kad sam odmah nakon rata kao mlada novinarka počela da pratim kulturne događaje, kojih je bilo sve više. Radovala sam se. Što putokazu da stvari idu pravim smjerom, da se društvo duhovno budi, što da je mir zaista tu. Jupiii!!! Nisam više morala da analiziram „fenomene”, nego bih jednostavno pratila dešavanja. A njih, sve više. Donosili su optimizam i lijep osjećaj nade. Čiste. Lagano…
Pa promocije albuma, knjiga, kolekcija, izložbe, novi projekti. Postanete društveni leptir, a na koktelima baš uživate. A nakon pametnih i slatkih riječi, počinju druženja i obavezno, kako se zove jedan časopis iz komšiluka, „iće i piće”. Klize kanapei, pa i pite, ćevapčići, o suhom mesu nakoso da ne govorim. Nije da nikad nisam ništa uzela, ali i tad i danas mi se čini da su na tanjire najviše uzimali oni koji su najviše imali. I tu mislim doslovno, od materijalnih (čitaj novac) do fizičkih zaliha (čitaj salo). Možda su ti ljudi danima postili ili bar tog dana nisu ništa jeli, jer su planirali doći, kako bi se „kulturno napunili”.
Zaglušujuće mljackanje uz kratki uzdah, onomatopeje: „ćin-ćin”, „zveck-zveck”, „hahahaha” krajem devedesetih su mi nekako imale smisla. Gladni stomaci četiri godine, a još gladnije oči. Ali, opet, najviše su žvakali oni što su prvi pobjegli, ali se i prvi vratili da se njihovo „ispaljivanje” što prije zaboravi. Ali, džaba vam je, neće.
Tad sam na jednom druženju farmaceuta čula priču o uglednom doktoru, koji je na koktelu nakon promocije nekog preparata uzeo da „zakolje” plastičnog jastoga. Naravno, nije mu uspjelo, ali je zato vic mjesecima kolao gradom. Dvadeset godina od Dejtona, stvari se nisu mnogo promijenile. A gramzivost sad nije usmjerena samo na kašiku.
Na promocijama parfema, krema, nove avio ili modne linije, mobitela, u prvim redovima već za sekundu skontat ćete osobe koje nikad ranije nisu čule za hidrataciju, liftactiv liniju, poznatog dizajnera, aplikaciju ili bilo šta o čemu se govori. Novi „glamur” uključuje obaveznu laž, podrazumijeva traženje riječi „pret-a-porter” ukucavanjem u „Google translate”. Nije važno ko je ko, stilist, model, novinar, modni ili kozmetički znalac, slučajni prolaznik, gost… Aha, interesuju vas i nove tehnologije. Ma, hoćete sve.
Spremno će se kimnuti glavom na sve što se kaže, zapisati i čekati, čekati satima, ponavljati riječi ko papagaj ili šutjeti, ako na kraju dolazi KESA! Puna, napola, nije ni važno. Mogu i dvije hemijske. Jer kriza je vrijeme osvajanja. Uhvati šta možeš, na kašiku, na viljušku, stisni u šaku… Neka meni, vidiš kako je vrijeme, nek’ drugi crknu… Nek’ ima MENI.
Prije nekoliko dana pozvala sam, nazovimo to tako, umjetnika kako bi učestvovao u jednom projektu, u kojem je prethodno dogovoreno učešće njih pet, poznatijih i talentiranijih. Iako je došao u “Zlatnu dolinu” prije desetak godina iz provincije, upravo je autorica ovih redova prva napisala hvalospjev i najavu blistave karijere. I bilo je tako.
No, kod prvih rečenica o ideji, skliznula je njegova: “Hoćete li vi to meni platiti?”. I pored zagarantiranog poklona, NE je bilo konačno. Zaboravi prošlost, zaboravi uslugu – samo keš! Zaboravi zahvalnost, profesionalizam, plati sve, pa i ljudskost.
Dva dana nakon toga idem jezgrom grada, a nekoliko koraka ispred mene ide hit, trendy dama. Zajedno prelazimo ulicu. Smota u second hand, ne onaj „poznati”, nego najobičniji. Eto, tajna trendi odijevanja otkrivena. Razmišljala sam da uđem za njom, pa da se pozdravimo. Mene nije stid. Naprotiv, retro je hit svuda u svijetu i te stvari nisu uvijek jeftine, ali ne i kod nas. Uh, sramote. Bilo mi je mrsko, jer bih čula 100 laži u paketu.
U tramvajima redovno vidim savršeno tetovirane obrve u japanskom stilu, nokte s cirkonima i bundice kako se zaglave na drugim vratima kad „momci u plavom” uđu na prva. Trka brža od one za Guinnissov rekord. Lažni treptaj lažnim trepavicama, a ruka s lažnim noktima pruža 1,60 KM. Uh, ja zaboravila! Kratko i jasno, živimo u vremenu iluzije. Magla se više ne prodaje, nudi se sama, samo pazite da vas ne uvuče. Nekad mi se čini da živimo u Alisinom ogledalu, ali s druge, nenormalne strane. Jer sve što nije, zapravo, jeste, dok to neko javno ne kaže. A i kad kaže, hajde tako živi.
Uvijek se sjetim moje tetke Rike. Govoreći o modi, rekla bi: „Obuci panj, postat će ban”. Bogami, tetka, danas nije tako. Panj je danas panj, ma koliko slojeva tkanina, nakita i diploma na sebe stavio.