Kada shvatiš da ti je zdrav san bitniji od bilo kojeg večernjeg izlaska, a naspavanost preduvjet za što raniji odlazak na planinu i što duži boravak na svježem, čistom zraku, činjenica je da si, vjerovatno, stariji nego želiš biti. No, isto tako je činjenica da si, zahvaljujući zrelosti, naučio šta je jedino bitno u životu – zdravlje, ljudi koji te vole i, naravno, oni koje ti voliš. A planina, hvala Bogu, u Bosni na svakom koraku. Odeš na samo dva-tri sata i kući se vraćaš preporođen. Nama, mom malom društvu sretnih i ostvarenih žena, do Jahorine je trebalo jedva pola sata vožnje. Tome su, osim dovoljnog sna, prethodile brzinske pripreme (čitaj: spremanje u zadnji čas).
– Ima li na Jahorini snijega – pitam rodicu, koja svake zime i proljeća kupuje po jedan dio zimske opreme, čvrsto uvjerena da će je jedne godine kompletirati. Nikad je ne razuvjeravam, jer je toliko uporna da znam da neće odustati. Ne nedostaje joj još puno, samo ono najvažnije, pancerice i skije, kaže dok se obje smijemo i zaključujemo da bi s vlastitom opremom mogla „proskijati” za dvije-tri godine. Napredujemo.
– Možda malo, padao je ove sedmice – odgovora mi, govoreći kako je ponijela i rukavice, i kapu i šal, topli McKINLEY prsluk, naravno u pink boji. Kasnije sam se pitala kako je sve to uspjela ugurati u malu crvenu torbu, jer šta god da smo joj zatražili, spremno je vadila iz nje.
S druge strane, nisam tako spremna poput nje. Izvlačim šal i kapu, prve koji su mi došli pod ruku. Ah da, ruke će trpjeti ovog puta, jer pojma nemam gdje su mi crne rukavice. Ali, barem imam zimsku jaknu, a uskoro ću imati i skijaške hlače, jer Aida će mi ponijeti svoje. Tome i služe prijatelji, zar ne?
Našu šetnju od hotela „Termag” do „Rajskih vrata”, uz sve zapuhkivanje (zbog nedostatka kondicije), smijanje i žučne rasprave tipa zašto je u bosanskom jeziku ispravno reći „Kod Keme”, a ne kod „Kod Kema” ili “Kod Ade”, ne “Kod Ada” (što je, opet, pravilno i u Srbiji i u Crnoj Gori), začinilo je prisjećanje na djetinjstvo, Djeda Mraza, paketiće, okićene jelke, vatru koja pucketa u šporetu, snježne pahuljice, sankanje do kasno u noć, smrznute ručice i zaleđene nosiće.
– Hej, znate kako sam sinoć gledala super božićni film na FOX Lifeu – pričam im, a one uglas dodaju da su ga također gledale.
– Mislim, svjesna sam da happyend postoji samo na filmu, pogotovo u filmovima s takvom tematikom, gdje Djed Mraz svakome ispuni želju i na kraju svi sretni i zadovoljni se smiješe ispod svjetlucave, i, vjerovatno, najljepše jelke koju ste ikad vidjeli u svom životu, ali ja, opet, uživam u tim filmovima. I volim one božićne reklame, nekako su tople i porodične.
Saglasne smo da „Coca-Cola” svake godine ima odlične božićne reklame, najljepšeg „Djeda Mraza”, najemotivnije poruke poput ove sad: „Make Someone Happy”. I svaka od nas kao da je u tom trenutku zastala u vlastitoj zimskoj maštariji. Zašto ne postoji i Djed Mraz za odrasle? Zašto sve što je dobro mora ostati u djetinjstvu? Zašto i dalje priželjkujemo dolazak Djeda Mraza, iako znamo da je sve samo dobro osmišljen marketing?
Zato što nam je lijepo… Zato što smo željni dobrih vijesti, pozitivnih poruka, „kolektivnog happyenda”…
Uvjeravaju me kako nisam jedina koja voli gledati božićne reklame i filmove. To, jednostavno, ide uz ovaj dio godine i čini ga ljepšim…