KOKER ŠPANIJEL

Piše: Redakcija

Neko dušu prodaje đavolu za pare, za slavu, za raju. Ali, nikad nisam čula da se duša prodaje za koker španijela. Zapravo, dosad nisam čula za tu baška-baška priču.

Sve se brzo desilo, kao u filmu starom ljubavnom – kako to  otpjeva naš slavuj Hari u jednoj od svojih „dolče” pjesmica.
Srce se slomilo jednom udovcu k’o grom da ga je pogodio. Jer je ona, fakat, imala korak ko u snu, a ljepotu neprolaznu. Cura sva pod konac. Bistrog pogleda, toplih očiju i senzualnih usana, ona je predstavljala oličenje netaknute djeve.

I bila je. Ona mezimica, njegovana – mamina i tatina kćer, a on udovac s teškim oblacima iznad glave i bez pretjeranih ambicija za budućnost.
Njemu je bilo trideset a njoj dvadeset. Njemu su sve lađe potonule nakon prerane smrti supruge, koju je preko noći pojela teška bolest otrovnica. I u tom njegovom halu, koje je trajalo duže od godinu, pojavila se ona – iscjeliteljica. Bezbrižna i mlada. Ona – neopterećena, bez ikakve mrlje na svom tek propupalom životu.
Premda se nije usudio i pomisliti da bi s njom išta moglo biti ozbiljno, ova mu se mlada i dražesna djevojka, uvukla pod kožu.
Svašta se tu dešavalo. Dinamika odnosa je bila jednaka dinamici u prestupnoj godini. Malo gore pa malo dolje. Malo cik-malo cak. Malo smijeh, malo plač.

Taj plač se uglavnom dešav’o kad bi njoj njeni roditelji stali držat’ befel.
– Jesi li ti luda!? Svoju mladost i ljepotu da krčmiš na jednog mesara! I to običnog koji nema ništa osim tužne prošlosti i još tužnije budućnosti. Pa nismo mi tebe na smetljištu našli.

I majka i otac su bili jedinstveni u odluci: treba je rastaviti milom ili silom od tog čovjeka. I koristit će sve metode samo da u tom svom naumu uspiju. Imali su velike planove sa svojom jedinicom. Vidjeli su je u inozemstvu kao ženu s karijerom, kojom će se ponositi i s kojom će i oni skočiti na veću stepenicu od one na kojoj su tada bili. Otac joj je neki šefić kod stranaca u nakom predstavništvu a majka je nastavnica u osnovnoj školi. Zamislili su da se preko kćeri zagrnu plaštom još boljeg statusa i da dobiju pedigre.
I probali su sve metode. Zaključavali je u kuću, ali ni to nisu mogli dugo, moralo je dijete na faks i sve je to bilo jalovo. Jer bi se ona sa svojom prvom ljubavi nalazila na razne načine. Da je zatvorenik, iskopala bi tunel da do njega dođe. Dovijali su se na razne načine sve dok njen otac jedno dana nije rekao:

– Dosta! Ako ga toliko voliš, neka dođe kod mene u preduzeće da s njim porazgovaram kao muškarac s muškarcem.

Račun’o je stari lisac da ovaj neće stisnut doći, jer je već čuo da su oni protiv njega. Ali, udovac nije pokazivo nikakvu dilemu. Sredio se k’o da ima tri diplome i sto godina plemićkog staža i zakuc’o mu na kancelariju.
I zadivio na tren njenog brižnog oca. Ubijedio ga koliko voli njegovu mezimicu i da će sve učiniti da ona bude sretna. Kad ga je stari priupit’o šta ima od škole, a ovaj je iz prve ispalio: Fakultet!
Koji fakultet? Ekonomski.
Stari nije uspio sakriti zadovoljstvo. Hem je čovjek lijep, poslije je to prepričav’o ženi i kćerki, a ova odmah prenijela svom zagondžiji, a on poslije svojim jaranima, tako da je tom nepogrešivom trasom mahalanja došlo i do mene. Znači, rek’o stari, hem je visok i zgodan, hem se dobro nosi, hem lijepo i pametno zbori, a ima i fakultet. Eto jedina mana mu je što je udovac. Al’ nije jadni čovjek za to kriv, to je viša sila…

Malo su se roditelji primirili, ali su u potaji ispitivali ima li ovaj diplomu ili ne. Sve svoje veze uključili da saznaju kad je diplomir’o, i saznali su – nije nikad. Slag’o ih je.
E tek je tad krenula hajka na nesuđenog mladoženju.

Post’o je lažov, iako je čovjek želio samo da ugodi sujeti paru skorojevića, jer im eto zanimanje mesara nije dovoljno rangirano, oni su tražili, što Ibrica Jusić trubadurski konstatova u pjesmi „Jubi sam vašu kćer”: Htjeli ste momka na svom mistu, htjeli ste zeta inžinjera….

I mobing prema kćerki nije prestaj’o. Sve dok nisu skontali rješenje. Ona je u zadnje vrijeme od njih tražila da joj kupe koker španijela – to zlatno pašće. Umilno, dugouho, slatko stvorenje koje ti se podvuče pod kožu kao što to samo kućni ljubimac može. Oni su to stalno odbijali, jer je koker nije jeftina igračka.. Ehehee, skupa je to pasmina. Možda i skuplja od one koju oni sebi mogu priuštiti.

Jer, bolje koker u naručju njihove kćerkice nego jedan obični mesar.
I obećali su joj ga, ali samo pod uvjetom da napusti insana loše pasmine.
Odbila je njihov prijedlog s nokta. Ali, kako je vrijeme odmicalo, a oni joj punili glavu protiv mesara koji joj je bio prvi pravi momak u životu, i pričali joj o životu u Engleskoj na visokoj nozi, lakoma djevojka se udaljavala od njega, a približavala engleskom dopadljivom lovačkom psu.

I napokon su je prelomili. Dobit će kuče iz Londona direktno, ali i ona treba udovoljit’ nesretnim roditeljima i okrenuti leđa svom dragom.
Tako je i bilo. Kad joj je doš’o pred vrata da vidi šta je s njom, ona mu je rekla da će ostati njena lijepa uspomena.
Tako je jedna ljubav zamijenjena drugom.
I čovjeka je pobijedio pas.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti