Teme

Samo istina oslobađa: Srebrenica okom umjetnika

 

 11. jula 2019., navršavaju se 24 godine od genocida u Srebrenici. U samo tri dana u malenom bh. gradiću ubijeno je 8372 ljudi. O najvećem stradanju u Evropi nakon Drugog svjetskog rata govorili su mnogi, mi smo izabrali neka od najznačajnijih umjetničkih djela kroz koja su glumci, fotografi, reditelji, slikari… govorili o Srebrenici i njenom stradanju

 

Historija će nam jednog dana svima suditi, i onima koji priznaju da se ovdje desilo zlo u vidu genocida jednako kao i onima koji i dalje izbjegavaju nazvati to zlo njegovim pravim imenom. I dalje se nadam i pozivam vas da se isto tako nadate, budući da politika nada na kraju prevlada nad politikama podjele – kazao je predsjednik Haškog tribunala Carmel Agius 2016.godine na komemoraciji u Srebrenici. Ove godine 11. jula u Memorijalnom centru Potočari bit će ukopani posmrtni ostaci 33 žrtve genocida počinjenog 11. jula 1995., u Srebrenici. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana u Potočarima ove godine je Osman Cvrk, rođen 1979. godine, koji je u momentu ubistva imao 16 godina. Najstarija žrtva koja će biti ukopana ove godine je Šaha Cvrk, koja je imala 82 godine kada je ubijena i jedina je žena koja će u Potočarima biti ukopana ove godine. Konačan smiraj ove godine naći će i otac i sin Zaim i Fuad Pilav. Ukopani će biti i braća Mujić, Fahrudin (25) i Zijo (28), te braća Isaković. Asim Isaković je u momentu kada je ubijen imao 20 godina, dok je njegov brat Kasim bio dvije godine stariji. U identifikacijskom centru u Tuzli nalazi se još 140 identificiranih žrtava, ali uglavnom zbog nekompletnosti posmrtnih ostataka, porodice se još nisu odlučile za ukop. Među njima je 38 žrtava koje su zvanično identificirane i DNK analizom i od porodica, a ostali samo na temelju DNK analize.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je smiraj pronašlo 6.610 žrtava genocida, a traga se za još više od 1.000 nestalih Srebreničana. Posmrtni ostaci žrtava genocida pronađeni su na oko 150 različitih lokaliteta, od čega je više od 70 masovnih grobnica. Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.

Sačuvati od zaborava

Podsjećamo, prije 24 godine, vojska tada još takozvane Republike Srpske pod vodstvom Ratka Mladića ušla je u malu istočnobosansku enklavu Srebrenicu. Nakon toga uslijedio je pokolj Bošnjaka, koji su Međunarodni sud pravde i Haški tribunal prepoznali kao genocid. Svako ko je gledao, a naročito oni koji su bili tu prisutni, nikada neće moći zaboraviti potresne prizore iz Srebrenice, kada je u nju trijumfalno ušao Mladić, komandant vojske bosanskohercegovačkih Srba u ratu 1992-1995.

Mladića je pri ulasku pratila grupa režimskih novinara, kojima je on herojskim pozama objašnjavao kako će to biti „osveta Turcima“ za boj na Kosovu, a onda se u jednom trenutku približio velikoj skupini zarobljenih Bošnjaka, s velikim osmijehom na licu, djeleći izgladnjeloj djeci čokoladice i sokove, te očajnim ljudima obećao da razloga za brigu nema i da će svi biti prebačeni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

Samo nekoliko dana kasnije od svih zarobljenih, uspaničenih, izgladnjelih i očajnih ljudi 8372 je bilo mrtvo, brutalno smaknuto u najvećem masakru na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Teško je procijeniti jesu li zarobljeni Srebreničani vjerovali obećanjima svoga krvnika o tome da će preživjeti, ali se na snimcima emitiranim u medijima RS moglo jasno raspoznati da Mladić bezočno laže. Genocid u Srebrenici, a takvim su ga proglasili i Haški tribunal i Međunarodni sud pravde, nije nikome trebao biti iznenađenje, riječ je o događaju koji je u osnovi najavljen i posve očekivan, s obzirom na sve prethodne zločine Mladićeve vojske, poput onoga u Prijedoru i koncentracionom logoru Manjača.

Mladiću su u ovom činu na ruku išli i nizozemski vojnici u sastavu UN-a, koji su bili zaduženi čuvati Srebrenicu, proglašenu sigurnom zonom. Nizozemski vojnici Srebreničane nisu zaštitili. Vlada Wima Koka kasnije je podnijela ostavku i preuzela moralnu odgovornost za tu nacionalnu sramotu.

Nije bilo nikoga ko je bio spreman pomoći zarobljenim Srebreničanima, koji su u tri dana masakra strijeljani te pokopani u masovne grobnice. Etničko čišćenje teritorija, onoga što će kasnije te godine kroz Dejtonski sporazum biti međunarodno priznato kao Republika Srpska, bio je jedan od prioriteta politike Radovana Karadžića i Ratka Mladića, no za razliku od Banje Luke, iz koje su protjerani gotovo svi Hrvati i Bošnjaci, a dvadesetak džamija je spaljeno i porušeno, u Srebrenici se odlučilo za ubijanje. Rezultat je više od osam hiljada ubijenih i genocid, koji vladajuća politička garnitura u Srbiji i RS-u konstantno poriču, priznajući samo nekakve „velike zločine“ za koje su odgovorni pojedinci.

Danas, 24 godine kasnije,živimo u vremenu stalnih poziva da se ne zaboravi, a da li je uopće moguće zaboraviti? Kad počnu umirati najstariji svjedoci stradanja, ostat će umjetnost kao najbolji svjedok i pripovjedač onoga što se dogodilo. Zato ćemo ovoga puta o srebreničkom stradanju u nastavku teksta govoriti kroz umjetnost. Brojni domaći, a bilo je i inozemnih autora, kroz svoj rad sjećali su se Srebrenice.

Safet Zec – portret majke

Kako bi sačuvao od zaborava stradanje Srebreničana, bh. slikar Safet Zec napravio je ciklus slika naziva „Srebrenica“. Safet je na potresan način, kako mnogi nazivaju do granica nepodnošljivog bola, naslikao dramu onih koji su fizički preživjeli pokolj i masovne likvidacije.

– Taj ciklus, sigurno, nikada neće biti završen. Čovjek, dok živi, uvijek želi da doda, da kaže još nešto o toj tragediji, da ostavi trag. U pitanju je vrlo opsežna grupa radova i uvijek je na svim mojim izložbama dio tog ciklusa prisutan. Naravno, uvijek tražim priliku da ih integralno predstavim. Spoznaja da ljudi vrlo malo znaju o tome, vrlo malo su informirani i historijski i ljudski o dimenzijama te tragedije, vraća me na dužnost da doprinesem istini o onome šta se desilo, kako se nikada više ne bi ponovilo – rekao je svojevremeno Zec.

Tarik Samarah “Srebrenica”

Tarik Samarah “Srebrenica”

Fotograf Tarik Samarah godinama se bavio temom stradanja Srebreničana, da bi 2005. godine objavio knjigu „Srebrenica“. U knjizi su u formatu umjetničke monografije, hladno dizajnirane i na nekoliko stranica izložene crno-bijele fotografije smrti. Na njegovim fotografijama nema ničega sentimentalnog, nema ljudske patnje, nema nade i očekivanje spasa, nego u gledaocima probude potrebu da se identificiraju sa žrtvama. Samarah snima ekshumacije ubijenih srebreničkih muškaraca, snima tabute pripremljene za dženazu, te grobove koji se pripremaju za masovni obred pokopa. Poznati svjetski časopis za grafički dizajn HOW iz New York Cityja proglasio je “Srebrenicu” najboljom publikacijom 2005. godine u svijetu.

Slikovni rezultat za cvijet srebrenice

Cvijet Srebrenice ili, kako ga neki nazivaju cvijet „Sjećanje“, neslužbeni je simbol sjećanja na žrtve genocida koji se dogodio u Srebrenici. Cvijet su osmislile žene iz udruženja „Gračaničko keranje“, a javnosti je prvi put predstavljen u julu 2010. godine. Upravo nošenjem ovog cvijeta, ljudi širom Bosne i Hercegovine šalju poruku da genocid neće zaboraviti.

– On pokazuje bijelo kao nevino stradanje jednog stanovništva, jednog naroda u srcu Evrope. Zeleno je nada da se nikad nikom ne desi, u znak sjećanja. Za jedanaesti juli jedanaest latica, da se nikad ne zaboravi. Svi želimo da ponesemo tu bol, želimo da tu odgovornost prema nevinim žrtvama nosimo u svom srcu – objasnila je Azemina Ahmedbegović, predsjednica Udruženja „Gračaničko keranje“.

U proteklih šest godina Sarajevski ratni teatrar (SARTR) obilježava Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Prošle godine glumci su se okupili u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, gdje su zajednički čitali imana ubijenih i nedužno stradalih u memorijalnom činu bez suvišnih riječi, odnosno kroz zajedničku molitvu složenu od njihovih imena. Prilikom čitanja imena glumci ne drže govore niti izvode performanse, nego samo izgovaraju imena ubijenih duže od tri sata.

– Mislim da je to izraz poštovanja prema ubijenim u zemlji koja ne može da događaj u Srebrenici interpretira na način koji bi poštovao mrtve i na način koji ne bi dovodio u pitanje njihovo postojanje. SARTR nam je pružio priliku da učestvujemo u memorijalizaciji koja daje pravi uvid u razmjere zločina. Izraz poštovanja umjetnika koji ne žele nuditi vlastite riječi je vrlo poseban – kazala je Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti.

Glumica Maja Salkić jedna je od učesnica SARTR-ovog projekta.

– Naravno da kroz školu i posao naučite odvajati lično, vlastiti emocionalni stav, od profesionalnog, ali u ovakvim prilikama privatne i lične emocije ne možete ostaviti sa strane i čitati imena kao da su obična. Nije jednostavno. Mislim da mi je najteže bilo prve godine, kada smo čitali u Potočarima i kada smo i sami doživjeli taj prostor kao prostor holokausta, agresije, ubijanja i genocida – ispričala je Maja.

Umjetnik Mensud Kečo za 20. godišnjicu genocida u Srebrenici izradio je skulpturu Srebreničanina Rame, koji je u julu 1995. dozivao sina Nermina da se preda. Skulptura u znak sjećanja postavljena je u Velikom parku u Sarajevu. Na tabli pored skulpture zapisano je: „Jedan od najpotresnijih prizora srebreničkog genocida nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom je scena kada otac Ramo doziva svog sina Nermina da se preda i da im srpski vojnici tobože neće ‘ništa’. Ramu i njegovog sina Nermina tim za ekshumaciju je pronašao u masovnoj grobnici nedaleko od Srebrenice 2008. godine“.

 

Jedan od posljednjih poziva „Da se ne zaboravi i da se čuje glas žrtve“ dogodio se prošle sedmice u gradu na Uni. Građani Bihaća svake sedmice u julu organiziraju „Performans 8372“ koji su imenovali po broju ubijenih Srebreničana. Tada se od ljudskih tijela formira srebrenički cvijet te ispišu brojevi 8372, a bjelina na jednom mjestu i pozadina Srebreničkog inferna podsjeća na smrt i ogroman broj žrtava.

Bosanska djevojka

I umjetnica Šejla Kamerić dala je svoj doprinos u vezisa sjećanjem na srebreničko stradanje. godine2003., objavila je rad „Bosnian Girl – Bosanska djevojka“ sastavljen od Šejlinog portreta preko kojeg je napisan tekst:

No teeth…?  A moustache…?  Smel like shit…? Bosnian girl! 

(Nema zuba…? Brkata…? Smrdi na g*vno? Bosanska djevojka!)

Ovaj šokantni natpis umjetnica nije izmislila, već ga je citirala s jednog od grafita koji su holandski vojnici mirovnih snaga ostavili na zidovima kasarne u kojoj su bili smješteni. Rasistički i mizogeni grafit simbolizira svu sramotu međunarodnih snaga mira koji su u Srebrenici 1995. trebali zaštititi stanovništvo. Šejlin rad je prikazan u mnogim zemljama svijeta.

O srebreničkom stradanju je kroz svoj likovni rad prije nekoliko godina govorio i škotski autor Robert McNeil,koji je radio kao forenzički tehničar u Bosni i Hercegovini nakon rata na Balkanu. Izložba je postavljena na Univerzitetu Worcester.

Jedno od najvećih i najtužnijih djela koje opisuje patnju srebreničkog djeteta zasigurno je Srebrenični inferno, za koji je tekst napisao Džemaludin Latić, a muziku komponirao nedavno preminuli Đelo Jusić.

Djelo je prvi put izvedeno 2003. godine prilikom otvaranja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari spomen-obilježje i mezarje. Od tada se izvodi svake godine, na dan genocida i u vrijeme ukopa posmrtnih ostataka identificiranih srebreničkih žrtava u Potočarima.

– Najprije mi je jedan prijatelj govorio: ti možeš, ti moraš napraviti oratorijum srebreničkim žrtvama. I onda me je pekla savijest i morao sam nešto napraviti. Sjeo sam i za neka dva mjeseca sam napisao oratorijum. Trebalo je doživjeti tu neku provaliju, u lošem smislu, a onda je trebalo doživjeti tu Bosnu u najljepšem svjetlu. I tako je nastao Srebrenički inferno – za dijete koje su tukli sa svih strana. U njemu imate stavove: prolog, egzodus, konvoj, pa ima jedan stav koji je strašno bolan koji se zove Lane tosu, a to znači „prokleti bili“, to je poruka neprijateljima, a zadnji stav je „Srebrenice moja, vratit ćemo se mi“. To je zadnja poruka Inferna. Vratit ćemo se i vraćamo se mi! U Srebrenicu moju! Na kraju sam dao jedan optimizam koji bih stvarno želio da se ostvari i realizuje; da Srebrenica živi onako kako zaslužuje i da se pomogne tim ljudima da se vrate normalnom životu koliko je to moguće – kazao je Jusić prije smrti.

O Srebrenici će uskoro kroz film govoriti i višestruko nagrađivana rediteljica Jasmila Žbanić. Prva klapa pala je sredinom maja u Stocu. O malenom bh. gradiću će se kroz umjetnost i sjećanja onih koji još žive govoriti i u budućnosti. Nama koji živimo ovdje ostaje da njegujemo civilizacijske kategorije koje ne priznaju zaborav niti negiranje. Ne postoji cilj koji se može opravdati ubistvom jednog, a kamoli više od 8.000 ljudi. Sjećajmo se žrtava, poštujmo preživjele, volimo svoju zemlju i držimo se istine, koliko god gorka bila, jer samo istina oslobađa!

 

Njemačka se dostojanstveno obračunala sa zlom

Kako treba osuditi zlo, najbolje je pokazala Njemačka, koja se hrabro suočila sa svojom nacističkom prošlošću.Slika Willyja Brandta, kancelara poslijeratne Njemačke, dok kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta, metafora je katarze njemačkog naroda. Kada je položio vijenac na spomenik herojima Varšavskog geta, poklanjajući se žrtvama, Willy Brandt nije spustio samo glavu, već je pao na koljena. U tom položaju ostao je duže od minute. Među prisutnima je zavladala grobna tišina.

Prema posljednjim dostupnim podacima Ministarstva pravosuđa Njemačke, u 2015. godini u toj su zemlji osuđene 93 osobe zbog negiranja, opravdavanja ili relativiziranja genocida koji su počinili nacisti. 

Jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena Dnevnik Anne Frank, potresno svjedočenje o skrivanju Jevreja od nacističkih progona. Knjiga je prevedena na 70 jezika i prodana u više od četrdeset miliona primjeraka. Zanimljivo je da je Dnevnik Anne Frank prvi put preveden s holandskog originala na njemački jezik 1951. godine, a i danas je nezaobilazna lektira u njemačkim osnovnim školama.