Trudnoća je mnogim ženama jedan od najljepših perioda života. Emocije, sreća, ljubav, radost i euforija svakodnevno se izmjenjuju, dok saznanje da u sebi nose život, daje sasvim novi smisao. Nažalost, sudbine su nepredvidljive i nekad ogromna radost i ushićenje budu prekinuti u sekundi. Sreću zamijene tuga, bol, suze i razočaranje. Umjesto da čuju otkucaje srca tog malog bića koje raste u njima, neke žene se suoče s teškim i tužnim prizorom kada na ultrazvuku vide samo ravnu liniju bez zvuka i čuju riječi doktora. “Žao nam je. Spontani se desio”. Tada svijet staje. I nestaje sve.
Tek rijetke žene imaju snage govoriti o ovim trenucima. Amela Šušić Mandić, Meliha Mulahalilović-Žiško i Velida Kapo Kurudžija s nama su podijelile vlastita iskustva. Izgubiti dijete je, pričaju nam, kao da izgubite dio sebe, ta bol vas promijeni, pokaže koliko ste jake, vi i dalje nastavljate sa životom, ali nikad ne zaboravite.
Amela Šušić Mandić (36), diplomirana socijalna radnica iz Sarajeva, i danas se sjeća trenutka kada joj je, 2015.,izostao ciklus. Odmah je otišla doktoru koji joj je saopćio vijest koju je i priželjkivala – trudna je. No, početnu radost brzo su ugasile doktorove riječi, teške kao olovo, da se plod ne razvija normalno, da nije one veličine koja je uobičajena za šestu sedmicu trudnoće. Dodao je i da je došla rano na pregled, te da treba sačekati još minimalno dvije sedmice. Dvadeset šestog novembra 2015. godine bio je termin za novi pregled. Međutim, dan prije pregleda počela je krvariti, da bi nakon dva sata dobila odljev. Odmah je otišla u bolnicu i doktor joj je nakon pregleda saopćio vijest koju nijedna osoba na svijetu ne želi da čuje, a to je da ploda više nema.
– Imala sam takozvani kompletni pobačaj, on se manifestira tako što žena dobije bolove, prokrvari, te pobaci. Nisam imala potrebe za kiretažom – s tugom se prisjeća Amela.
Amela Šušić Mandić
Zbog svega što je preživjela nije mogla sjediti mirna, počela je istraživati na internetu gotovo svaku temu u vezi s pobačajem.
– Nalazi koje sam kasnije uradila pokazali su da imam trombofiliju, sklonost ka nastanku krvnog ugruška ili tromba zbog postojanja urođenog i/ili stečenog poremećaja zgrušavanja krvi, te da je ona bila krivac za spontani. Nakon spontanog sam uradila mnogo nalaza i svi su bili uredni. Jedini nalaz koji mi doktor nije dao je bio za trombofiliju. Otišla sam u Klinički centar, i jedva sam dobila tu uputnicu, jer je kao praksa da se nakon trećeg spontanog daje uputnica – govori nam potresena Amela i nastavlja.
– Pitala sam doktoricu hematologa, da li to znači da bih ja trebala imati još dva spontana da bih dobila uputnicu. Rekla sam joj da mi ona kao doktor ostavi pismeni trag ukoliko smatra da meni nije potrebna uputnica za taj očigledno ključni nalaz. Nevoljko sam je dobila, i na kraju se ispostavilo da sam taj nalaz trebala prvo uraditi. Da nisam otkrila trombofiliju, svaka naredna trudnoća bi se završila spontanim.
Tokom teških dana, Ameli su najveća podrška bili suprug, roditelji, sestra, sestrična i prijatelji. Gubitak bebe teško je podnio i suprug, podijelio je s njom tugu, i na sve načine pokušao biti oslonac, uvjeravajući je kako su oboje mladi, te da ne postoji nijedan veći problem zbog kojeg ne bi mogla do kraja iznijeti novu trudnoću. Bio je u pravu. Amela je uz injekcije Clexane (koje sprječavaju nastajanje krvnih ugrušaka u veni ili arteriji) nakon osam mjeseci ponovo ostala trudna.
– Iskreno, nisam znala da li sam željela ponovo ostati trudna, ni da li želim dijete, jer me toliko potreslo prethodno iskustvo. Najveći strah sam imala da se gubitak ne desi u većem stadiju trudnoće. Kompletnu narednu trudnoću me to pratilo, sve sam mislila; ok, ovaj pregled je uredu, ali hoće li biti naredni? Čitavu trudnoću nisam uživala, bila sam pod stresom, konstantno sam razmišljala, što nije nikako uredu, i totalno je pogrešno. Sad mi je žao što nisam uživala. Strah da nikada neću iznijeti trudnoću do kraja me je natjerao da ostanem ponovo trudna – prepričava nam Amela svoje iskustvo i otkriva koji joj je najbolniji i najteži trenutak bio.
– Pa sama spoznaja da nisam više trudna. Radovala sam se od početka, trudnoća je bila planirana, silno smo to željeli i onda šok. U jednoj minuti si trudna u drugoj nisi. Mnogo teško mi je palo, jer je bila prva trudnoća i prvi spontani, i nadam se zadnji.
Ne krije da je bol zbog gubitka bebe i dalje prisutna i jaka, sumnja da će se ikada u potpunosti oporaviti od nje, ali i napominje da ju je koliko-toliko umanjio dolazak kćerkice Zane. Ženama koje su se suočile ili se suočavaju s ovim iskustvom, poručuje da je ključ u razgovoru.
– Ne trebaju raditi previše psihičkih analiza, i pogotovo ne smiju da okrivljuju sebe za bilo šta da se desilo. Naprosto. Neke stvari nisu do nas – govori Amela.
Amela s porodicom
Meliha Mulahalilović-Žiško, novinarka, voditeljica i urednica emisije „Mamine dileme“, za razliku od Amele, spontani nije doživjela u prvoj trudnoći već u drugoj. Vijest da nakon kćerke čeka i drugo dijete prošle godine je podijelila sa svojim ukućanima. Ljekarski pregled je obavila u šestoj sedmici i budući da je doktor konstatovao da je s trudnoćom sve uredu, Meliha je nastavila sa svojim svakodnevnim obavezama, te s porodicom počela planirati dalje životne korake, sve do jedne večeri.
Meliha Mulahalilović-Žiško
– Bila sam trudna 11 sedmica. Ništa me nije boljelo, nisam krvarila, samo sam jedno veče osjetila da više nisam trudna. Rekla sam suprugu da imam osjećaj da je gotovo. Otišla sam ginekologu i rekli su da otkucaja srca više nema. Poslali su me na detaljne analize, slali s jednog na drugi aparat – prisjeća se Meliha i dodaje:
– Rekli su mi da sačekam nekoliko dana da vide da li će se nešto dešavati. Moja reakcija na šok je bila da ne plačem, da tugu odgodim na nekoliko sati. Jednostavno, odbila sam da prihvatim da se tu nešto desilo. Morala sam snimiti „Mamine dileme“. Mnogo osjećaja s kojima nisam znala kako da se nosim. Niko na setu tog četvrtka nije znao da su mi tri sata ranije saopćili da sam imala spontani pobačaj. Danas uopće ne znam kako sam snimila tu emisiju.
Suze i totalni kolaps usljedili su vrlo brzo. Meliha je doživjela pobačaj koji stručna medicina naziva zadržani, kod kojeg plod umire, ali ostaje u maternici zbog čega se mora ukloniti kiretažom.
Baš kao i kod Amele, uzrok spontanog nije bio poznat, u takvim situacijama on se objašnjava kao prirodna selekcija, odnosno da plod nije „valjao“.
– Kiretaža nije toliko strašna koliko mi čitamo na forumima, bolničko osoblje nije toliko bezobzirno. To je postupak koji je neophodan da spriječi dalje komplikacije, jer plod mora izaći vani. Radila sam je u Općoj bolnici i nemam nikakve zamjerke. Sestra vas drži za ruku i zna kad treba da šuti i kada treba da stisne za ruku.
U sobi do Melihine, sjeća se i danas, sasvim drugi prizor. Žene su slušale otkucaje svojih beba, spremale se za najljepši susret na svijetu. Bilo ju je, kaže, sramota biti glasna u svom bolu zbog njih.
– Tada sam se sjetila svih žena koje znam, koliko njih je tiho patilo i nikada nisu rekle šta im se desilo i kako samo one znaju koliko duša može da boli. Onda sam ramišljala o tome kad sam bila trudna, da je neka žena u tom trenutku izgubila bebu. Nekada nismo svjesni koliko naša sreća može nekoga da boli. Bračne parove stalno pitamo kad će beba, kad će drugo, a ne znamo kroz šta ljudi prolaze. Nije dobro pretvarati se da je nešto uredu kada nije, nismo svi isti i ne nosimo se s bolom i tugom na isti način.
Trenutak kada je izašla iz bolnice i ugledala kćerku Tajru i supruga ne zaboravlja ni danas. Čula je kćerku da joj govori, kao da su najbolje drugarice na svijetu: „Gdje si, Meli?“. Nije mogla a da se ne nasmije. Svoje iskustvo je podijelila javno na Instagram profilu. Kaže da joj je, uz supruga, mamu i sestre, najviše pomogao razgovor sa ženama koje su prošle isto ili slično iskustvo kao i ona.Nije ni sumnjala da su to doživjele, jer o tome nisu javno govorile. Da se vrati normalnoj svakodnevici, Melihi je pomogla i igra s kćerkom, njene ruke, smijeh. Kroz suze Meliha se sjeća i jedne djevojčice koja joj je sjela u krilo tokom snimanja emisije. U tom trenutku joj je to, kaže, baš i trebalo.
Ne krije da osjeća strah kakva će biti njena naredna trudnoća, ali isto tako ima jaku vjeru da će se biti uredu.
– Apelujem na žene da redovno idu ljekaru na preglede, da rade papa test. Mislim da će mi strah ostati uvijek, i ovo je iskustvo koje će mi obilježiti život. Trudna se ne ostaje tako jednostavno, porodica se mora planirati. Često žene ostaju trudne, a da se nisu pregledale – kaže Meliha i dodaje:
– Ne smijemo zaboraviti da naš biološki sat otkucava, sve može utjecati na ishod trudnoće, i najmanji virus, prehlada, antibiotik, stres će nas prepoloviti kao i loša ishrana i neredovi odlasci ginekologu. Bitno je razgovarati kako biste se opet osjećale dobro. Uzmite pauzu, ne morate se praviti da je sve super, a u sebi vrištati, vi ste bitni, ne okolina. Pričajte sa svojim patnerom, i on je doživio gubitak – govori Meliha.
Meliha s kćerkom i suprugom
Iskustvo Velide Kapo Kurudžija, 39-godišnje zdravstvene radnice, specifično je, ima elemente i Ameline i Melihine priče. Velida je doživjela dva spontana pobačaja, i dijeli ih na dva perioda. Period prije rođenja djece i period poslije, kada ih je već imala troje. Velida je imala dijagnozu PSO policistični jajnici, te nakon neredovnih mjesečnica, i priče da nikada neće moći biti majka, ona ostaje u drugom stanju. Činjenica da čeka bebu donijela je neizmjernu sreću u njen život, ali u 11. sedmici trudnoće ona saznaje da je srce bebe prestalo da kuca. Kao i Meliha i ona je doživjela zadržani pobačaj, koji je podrazumijevao postupak kiretaže.
Velida Kapo Kurudžija
– Ljekar koji je tada radio intervenciju pokazao je brigu i suosjećanje, a to mi je bilo jako važno, jer je kasnije odredilo da budem ovo što sam danas. Nisam bila jedna u nizu pacijenata koje je trebalo nabrzinu završiti – sjeća se Velida i dodaje da je sam čin ozloglašene kiretaže ništa naspram boli u duši koju je osjećala.
– U jednom momentu intervencije osjetila sam jaku bol u grudima i uvijek mi to padne na pamet da se plod odvojio, ili sam ja to možda umislila, ne znam. Svaka žena koja je prošla isto potvrdit će da nas to iskustvo više boli emotivno nego fizički.
Velida napominje kako pažnju treba obratiti i na najmanji bol, jer normalna trudnoća ne boli i bilo kakvo krvarenje ili sumnja treba se ozbiljno shvatiti i pustiti ljekara da kaže svoje mišljenje. Bolje je, kaže, otići i na pregled „bezveze“ nego čekati da se nešto dogodi.
– Otvoreno razgovorati sa svojim ginekologom, niti jedno postavljeno pitanje ne smatrati glupim i neumjesnim, jednostavno pitati uvijek bez presedana, možda će u nekom pitanju ljekar prepoznati eventualni problem koji je ključan za trudnoću – savjetuje Velida.
Porodica joj je u tom trenutku bila najveća podrška, posebno suprug, ali kaže da je sama sebi bila najveći neprijatelj. Nikakve riječi nisu dopirale do nje te je prolazila kroz razne emotivne faze.
– Olakšanje su mi bile i žene koje su prolazile isto, njihova snaga i upornost su me znali posramiti. Okružena trudnicama nailazila sam na žene koje su se borile i nisu posustajale i nakon osam spontanih. Počela sam preispitivati vjeru u sebe. Kakav sam ja vjernik, a ove žene su prošle teže boli od mene. Onda sam shvatila da mi je dragi Bog poslao te žene da vidim da nisam sama i da se takve stvari dešavaju, a da je na meni kako ću dalje nastaviti kroz život – govori nam Velida i dodaje da kroz svoj posao nastoji biti podrška ženama koje prolaze isto ili slično kao ona.
O novoj trudnoći nije razmišljala, no, ona je uslijedila vrlo brzo, kao i šok. Dječaka je rodila u šestom mjesecu, zbog čega se uhvatila u koštac s novom borbom.
Njen sin je danas, priča nam, divan, zdrav 11-godišnji dječak i mamin ponos.
Velida je rodila još dvoje djece, da bi u devetoj sedmici trudnoće doživjela kompletni pobačaj. Ne krije da joj je ovaj spontani bio mnogo lakši nego prvi, jer ju je čekalo njeno troje djece. Kuća nije bila prazna kao prvi put.
– Bol je bol za majku i da ih ima desetero. Rana ostaje, ožiljak na srcu ću vječno imati. Svakako je mnogo teže kad je riječ o prvoj trudnoći nego kad ste već ostvareni kao majka. Nisam posustala nakon drugog spontanog, te sam ponoov ostala trudna i trudnoću iznijela do kraja. Danas ih imam četvoricu, četiri zlatna dječaka. Hvala dragom Bogu pa mi je dao mogućnost da osjetim čari majčinstva – završava svoju priču Velida.
Savjet stručnjaka pročitajte ovdje.
Foto: Mario Klein