Ne miješaj se u tuđa posla

Piše: Redakcija

Koliko smo puta poletjeli da razdvajamo prijatelje, roditelje, ljubavnike, bračne parove kad se nađemo ničim izazvani u njihovoj blizini, a ovi se odraše od svađe i tulehanja?!
Koliko god da smo puta priletjeli da razdvojimo i pomirimo, toliko smo puta platili cijenu vlastite odluke.

Ne treba naš insan ni spasioca ni mirotvorca, a pogotovo ne treba savjetodavca. Što će to nama?! Mi najbolje znamo.
Moj dobri otac Sorga, rahmet mu duši, vazda je to naše stanje svijesti znao uredno složit’, obraćajući se mojoj majci:  – Ti, Minkice, sve znaš, znaš i kad sam se ja rodio. Otišla si lijepo  mojoj majci Mejrenhanumi i fino rekla: “Bit će muško!”

Ironija je jača ako se zna da je moj otac bio šesnaest godina stariji od moje majke.
Jašta, znamo mi i šta je bilo 20 godina prije nego smo se rodili i znamo šta će biti barem 20 godina unaprijed.
Ko god bi da nam pomogne jal svojim iskustvom jal svojim znanjem jal srčanošću, taj je samo obično smetalo.
E tako je jedan moj dobar drug naletio baš k’o neznalica u živo blato. Samo što ga nije progutalo.

Radio je on u jednoj problematičnoj firmi, gdje se svašta događalo. Firma baš k’o Mordor. Nakupilo se u njoj neke loše energije, polupanih života na svakom koraku, bolesti, smrti naglih – ma svašta. Jal je na kakvoj podzemnoj vodi napravljena, jal im je neko sihire bacio, jal nije po feng šuiju, ne znam – nisam pametna. Ali da je tama – tama je.

I pretvorili su tu javnu ustanovu radnici u svoju privatnu prćiju. Dolazili kad su htjeli, opijali se, vrijeđali, drincali na radnom mjestu. Čergarska naka varijanta.
A taj moj drug, bijela vrana. On za njima čistio, prao, trijeznio ih, vod’o ih kući, lag’o njihovim ženama da je bila zakuska u preduzeću – ženio se ovaj, rođendan onome, dobio kredit onaj, direktoru umrla punica i tako to i tako stalno.
Sam on je u mjesec dana proslavlj’o pet puta rođendan – sve da bi koliko-tolko pozačepljo rupe, šta rupe, rudarske jame od laži i poroka!On je sitnim lažima pokušav’o krupne sakrit’. Nekad bi mu uspijevalo – više puta nije.

I dok je tako ispravlj’o krive Drine, i sam je otiš’o helać. Njegovi su ga sve manje viđali, jer je osvanjiv’o na poslu. Drž’o svijeću svakoj pijanoj budali koja je svoju tugu pregolemu utapala u vinu.

Jedan njegov kolega se, ipak, istak’o kao najkompleksnija figura. Kad je bio trijezan, čovjek bi ga privio na ranu, a čim bi malo popio, zasolio bi svakom njegovu ranu. On kao on bi i bio podnošljiv – muško se s muškom nekako nagodi. Da ovaj u tu prejavnu kuću nije dovodio svoju ženu s kojom se od 24 sata svađ’o barem 25. Kako nikakve kontrole nije u tom preduzeću bilo, jer se radnja odvija tik poslije rata, ovo dvoje su se udomaćili tu k’o da su u svom na svom. Provocirali prvo druge, a onda kad bi bili „pri kahvi” krenuli bi podbadat’ jedno drugo.

Klasični ljubomorni ispadi. Što si pogled’o u nju, je li ti dala, vazda si se ložio na sekretarice – ona njemu, a on njoj da je  snob i da mu vazda nabija na nos što je ona iz bogate kuće a on fukara.

Prilikom jedne takve svađe i zidovi su se stali raspadat’ od visokih tonova. Priča mi ovaj jaran: – Ona ga je ha je dva pelinkovca zdrmala, počela kinjit’. Šta ćeš ti bijedo?! Na linoleumu si spav’o, go i bos, dok te nije svanulo kad si se ud’o, mazlumčino jedna! A on od bijesa više nije mogo trpit’, napsov’o joj se, to ja ne mogu ponovit’ – gadosti strašne. A onda ju je uhvatio za kosu pa je vuk’o kroz sobe i hodnike i svuk’o je stepenicama do velike sale za konferencije. U ruci mu ostalo kose za solidnu periku. Bacio je na ćilim, plak’o i šamar’o je, sikčući: – Jel ti to kurvo malo 70 hiljada koje zaradim godišnje!!! A ona cvilila k’o pašče.
U to sam se ja stvorio. Čuo vrisku i pomaganje, doletio do sale i kad sam ga vidio na njoj, pomislio sam da bi moglo najgore završit’. Povuk’o sam ga svom silom i skinuo sa žene. Udar’o me pesnicama i tražio da ga pustim na nju, da će je svojim rukama zadavit’, a ona se samo sklupčala k’o fetus i jecala.

Izveo sam ga i ohladio pod tušem. I dok sam se okrenuo da uzmem vode, on se naš’o opet u sobi s njom.
Čuli su se samo nježni uzdasi. A onda pjesma: Proveli smo leto, zajedno smo bili, šetali kraj mora i sanjali snove, a more k’o more nemirno i plavo, kao kosa tvoja kao oči tvoje… Evo već je jesen, a tebe još nema…
Nakon nekog vremena izašli su zagrljeni i nagovorili su mi se što pas s maslom ne bi pojeo. – Ko te je zvao, lešino! Šta se miješaš, pederčino! Nemaš svoj život pa u naš turaš svoju surlu! Ostavi nas na miru…

Poslije ovoga rek’o sam sebi nema šanse da ću ikome priskočit’ kad se svađa. Oni bacaju granatu a na mene svi geleri odoše.
Jok. Pojeo sam tol’ko jezika da me sramota reć šta je iz njihovih usta izašlo.
Čim primijetim da bi negdje moglo doći do kavge, ja se izgubim u vidu magle.

Sutra za kafom raja mi pepričava ko je ovog puta nagrabusio, a meni drago što nisam ja opet zavaljen.
Zato, pamet u glavu.
Nije džaiz svakom pomoć. A pogotovo nije u tuđe bračne svađe ulazit’.
Jer njima dvoma treba vazda neko treći ko im sreću prijeći.
Jah.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti