Nije se desilo ništa strašno, sijedih imaš već dovoljno, bore, čini se, imao si od malih nogu, a fizički si počeo propadati već odavno i jedna svjećica na nepostojećoj torti nije ti smetala. Nisi rekapitulirao ništa, nisi podvukao nikakvu crtu, nisu napravio nikakvu odluku o okretanju novog lista u životu, jer za tim i nema pretjerane potrebe. Tebi se tvoj život sviđa takav kakav jeste i ne želiš i ne možeš da ga zamisliš mnogo drugačijim. Ipak, život se mijenjao, a i ti s njim. U vrijeme kada si došao na svijet telefoni s brojčanicima, crno-bijeli televizori i tristaći bili su dio svakodnevice u kojoj su kablovska TV, bežični telefon i računar s priključkom za internet bili samo dio nečega što se zvalo “naučno-popularni TV program” koji je govorio o nekoj dalekoj budućnosi gdje će sve biti na dugme.
U međuvremenu je ta budućnost došla i prošla, samo su ljudi ostali isti, isti onakvi kakvi su od postanka svijeta. Neki loši, neki dobri, neki na pola puta između jednih i drugih. Mnogo ih prošlo kroz tvoj život i nemaš niti jedan razlog da žališ za njima. Pružio bi im ruku, a oni bi te porezali ili uboli, pozvao bi ih da pitaš jesu li dobro i zdravo, a doživio bi plotune uvreda i prostih riječi. Zbog toga ti ne žališ za godinama i ne proklinješ život. Ti i život se možda često ne razumijete baš najbolje o svemu, ali se tolerirate po principu “Život svoje-ti svoje”.
Ponekad bi bio ljut na život, smatrajući da je neke ljude trebao ostaviti tu, ali kasnije bi pregrizao jezik, shvativši koliko ti je život učinio uslugu i koliko ti je bio veliki prijatelj naučivši te da se u svakoj situaciji snađeš sam i da cijeniš prave stvari bez obzira koliko one male i beznačajne bile na prvu.
Recimo, kolači kojima si častio troje divnih ljudi za tvoj i njihov osmijeh, jer su u društvu s tobom. Život je dobar i reci mu dobar dan, kao što kaže tvoj omiljeni pjesnik Zlatan Stipišić s nadimkom Gibonni.