O tom gradu si znao vrlo malo, gotovo ništa. Znao si za Husein-kapetana Gradaščevića i njegovu kulu, znao si za oklopni voz i da je u tamošnjem nogometnom timu igrao sadašnji muž jedne žene koju si volio. Ako ti nisi znao nikoga u dalekom Gradačcu (166 kilometara udaljen od Sarajeva prema stranici Viamichelin.com), neko je tamo očigledno tebe znao i smatrao da mu duguješ nešto.
Znao si da se sa životom ne treba zezati i ugrizao si se za jezik, te si se htio izviniti životu, jer si ga uzeo neozbiljno. No, plavi policijski pečat na plavom papiru iz plave koverte bio je stvaran. Bio si kriv jer si jednog odvratnog januarskog dana svoj auto parkirao kod neke pekare u Gradačacu, u ulici za koju nikada nisi čuo, u gradu u kojem nikada nisi bio. Ni ti ni tvoj muzejski auto.
Ti si odgojen da poštuješ zakon, da ulicu prelaziš na zeleno za pješake, da pomažeš djeci, nemoćnim i starijim, da poštuješ red, rad, zakon, sve s ciljem zadovoljenja neke kosmičke harmonije, čijim dijelom si se smatrao. Prevario si se, kao i obično.
Odgojen si, pogrešno naravno, da lijepa riječ i blindirana vrata otvara, da se sve može razgovorom riješiti. Zato si tipkao neke nepoznate brojeve, razgovarao s nepoznatim ljudima, objašnjavao da je sigurno greška. Neznanci bi te saslušali, saosjećali s tvojim problemom, a u njihovom glasu si osjećao da ti vjeruju da si u pravu, ali da se tu može malo šta učiniti. Spomenuli su jednu strašnu riječ, možda za tebe najstrašniju: Sistem. Tvoje ime i prezime postali su dio nečega nepoznatog i velikog, nečega gdje tvoja osjećanja, tvoja sklonost pisanju pjesama i tvoje želje iz mladosti da studiraš turizam na Ritz akademiji u Dubrovniku ili japanski jezik, nisu značili ništa. Tvoje je bilo samo da radiš što ti se kaže i priznaš sve što se od tebe traži. Da si bio gdje nisi nikada bio i da si uradio ono što nisi uradio. Detalji, ionako, nisu bitni.
Otišao si u daleki Gradačac, užurbani i uređeni gradić koji ti se svidio na prvi pogled. Tamo si, u oronuloj policijskoj stanici kao preslikanoj iz nekog bosanskog filma, upoznao ljude s kojima si razgovarao telefonom i objašnjavao “nesporazum”. Vidio si da su to razumni, prijatni ljudi, koji bi ti rado pomogli, ali protiv Sistema, u kojem je već bilo tvoje ime, nisu mogli. U tom istom gradu, u istoj ulici, ima i Sud, koji će ti uskoro presuditi. Otišao si i do te zgrade, koju si prepoznao po policajcu koji ju je čuvao. Zgrada Suda u Gradačcu ima novu fasadu i novo stepenište. To je, valjda, krajnji rezultat reforme pravosuđa u ovoj zemlji u kojoj se iza evropskih fasada nalazi memla, paučina, nakrivljeni i decenijama stari ormari.
U toj čudnoj, mračnoj zgradi nalik na seosku školu, znali su već i za tebe i tvoj slučaj. Nisi se osjećao posebno počašćen time, ali ti se činilo kao logično, ako se u ovom svemu bilo šta moglo označiti logičnim. Odlučio si i upoznati sutkinju koja će ti presuditi. U njenoj mračnoj, neurednoj sudnici, koja ti se dopala iz nekog neobjašnjivog razloga, najviše te dojmio sto ove stroge, prezaposlene žene. Bio je to masivni, izrezbareni sto iz austrougarskog perioda. Nije te bilo briga, jer je gospođa sutkinja jasno dala do znanja da te smatra krivim i da su svi dokazi protiv tebe. Samo si gledao u taj sto iz 19. stoljeća.
Nije ti trebalo dugo da shvatiš na šta te sve to asocira. Osjetio si se kao Jozef K., nesretni junak Kafkinog “Procesa”. I on je mislio da je sve greška, i on je mislio da je sve šala, i on je čekao na klupi pravdu u nekom memljivom hodniku, on je stajao pred ovakvim istim stolom. I on je imao 30 godina kao i ti. I on je vjerovao u pravdu do kraja. Ali, njega niko ništa nije pitao, kao što ni tebe niko ništa ne pita. On samo traži da radiš ono što ti se kaže i da vjeruješ da ćeš se probuditi iz tog čudnog, sna dostojnog Samuela Becketta.