U našoj zemlji, ali i svijetu, i dalje vladaju predrasude i određeni stereotipi kad je riječ o osobama s prekomjernom tjelesnom težinom. Međutim, koliko često se pitamo; koja životna iskustva ili situacije su svim tim ljudima bile okidač da uopće dođu u takva stanja? Ili barem dodatni faktor. Senad Begović je do “jučer” bio čovjek koji je težio 240 kilograma. Uz pomoć “Liposukcijske ishrane” uspio je za samo šest mjeseci smršati čak 110 kilograma. I ne samo da je uz pomoć ove ishrane izgubio kilograme, već je zahvaljujući njoj, priča nam, promijenio životne navike, napredovao u karijeri i postao nova osoba.
A ne tako davno, sjeća se, sve se činilo kao nemoguća misija… Normalna vaga ga nije mogla izvagati, pa su ga doktori poslali na stočnu vagu. To je dodatno produbilo njegovu agoniju i vjerovanje da se ništa ne može popraviti. No, porodica je bila njegova sigurna luka u kojoj je svaka uputa stručnog tima International Healtha bila lakša.
– Svaki pametan čovjek će reći da ništa ne može uraditi bez porodice. Ima čak i poznata uzrečica: „Kakav suprug takva supruga“, jedno drugo potpomažemo i tako funkcioniramo cijeli život. Osim toga, činjenica da smo Dušanka i ja pune 34 godine u braku dovoljno govori. Prošli smo protekli rat zajedno, i nikad mi nije palo na pamet da je ostavim, a ni njoj također. Ona je to glatko odbila i živjela sa mnom, trpjela je sve, radovala se sa mnom, plakala. Sve što sam ja preživljavao i ona je sa mnom, i obratno. A i naša djeca s nama. Oni su danas odrasli ljudi, sposobni da sami žive. Sve kroz šta sam prolazio bez njihove podrške ne bih mogao izdržati. U jednom trenutku sam imao više od 230 kilograma. Bez njihove pomoći bih, vjerovatno, završio u bolnici. Supruga me je prala, čistila, navlačila mi čarape, jer ja ništa od toga nisam mogao. Danas je ne pitam da li me voli, jer je ona to djelima pokazala više nego riječima – kaže Senad na početku razgovora za naš magazin.
Sve je krenulo neprimjetno
Rođenog Mostarca, inžinjera građevine smo sreli u prostorijama International Healtha u Sarajevu. Bio je okružen svojim najmilijima. Sa suprugom Dušankom ima dvojicu sinova Gorana i Feđu. Veselo nam govori kako se sin Goran sprema za vjenčanje, i dolazak prinove, a on za prvo unuče.
Kao i kod mnogih ljudi s prekomjernom tjelesnom težinom, tako i kod Senada kilogrami su se nakupljali godinama. Sve je krenulo neprimjetno, i velikim dijelom uzrokovano stresom i pritiscima iz bližeg okruženja.
– Naš brak je mješoviti i u njemu je bilo raznih pritisaka. Onda je došao rat, mobilizacije, a bio sam i uhapšen. Bio sam u logoru, u koncentracionom kampu, gdje sam tri mjeseca spavao u katunima na vrhu planine gdje su se ovce čuvale tokom ljeta.
Kako bi nastavio život dalje, Senad nije imao drugog izbora već da to poglavlje života zatvori i ostavi iza sebe. No, reći je bilo lako, ali je život ipak bio nešto drugo. Jedan stres je vukao drugi, a lijek je bila hrana.
– Ne bi li našao utjehu u životu koji sam živio, odlučio sam da produbim svoju duhovnu stranu, posvetim se vjeri i priključim Jehovinim svjedocima.Sve kroz šta sam prolazio utjecalo je na moje nakupljanje kilograma, nisam mislio na sebe, počeo sam da jedem nemilice – govori on i dodaje kako je najgora vrsta nervoze ona psihička. Malo-pomalo počeo je da jede sve više i to je trajalo godinama, međutim, kada su kilogrami počeli da utječu na njegovo zdravlje, odlučio je da stvari mijenja iz korijena.
– Nisam bio statičan, tražio sam rješenja, dijeta ova, tretman onaj, radio sam na sebi, ali nije bilo rezultata. U jednom trenutku bih imao 120 kilograma pa bih se vratio na 180, i u zadnje vrijeme sam došao do 240 kilograma, kada više nisam vidio izlaza. Bilo mi je svejedno hoću li pojesti vola ili jedan kikiriki, jer bih se isto osjećao, bio sam stalno gladan. Onda sam vidio reklamu International Healtha, gdje su bili svi ti poznati pjevači Željko Samardžić, Tijana Dapčević, Kugla i privuklo me kad sam vidio Željka Samardžića, koji je Mostarac, ali sam mislio hajde on ima para nemam ja šta tu tražiti. Ali nakon što sam shvatio da sam došao do zida i da nema gdje dalje, nazvao sam International Health i javila mi se savjetnica za “Liposukcijsku ishranu” rekao sam joj: „Ako mi vi ne pomognete, umrijet ću do nove godine“, bio je to negdje osmi mjesec. Odgovorila mi je: „Gospodine Senade, ima riješenja, ne bojte se“. Počela je sa mnom lijepo da priča da me uvodi u to. Nakon konsultacije sa suprugom, da li ćemo uopće imati dovoljno novca da uzmemo taj tretman, dobio sam zeleno svjetlo, pa sam rekao da ćemo probati i da spremi za mene odgovarajući paket – kaže Senad.
Vrlo brzo je primijetio da mu “Liposukcijska ishrana” pomaže.
– Kako je krenuo prvi dan, pa drugi, izgledalo je kao da sam stavio dioptrijske naočale, jednostavno sam drugačije počeo gledati na sve. U jednom danu sam gubio po dva kilograma, organizam je prepoznao promjene, i bilo je odlično, i kako je tad krenulo tako je i do danas.
Debljanje je trajalo više od deset godina tokom kojih je Senad sretao ljude koji su ga sažalijevali i sl.
– Kada govorim o ovoj temi, gledam malo drugačije na stvari. Posmatrao sam ljude u želji da zaista vidim njihovu nutrinu, obično kažu da su oči ogledalo duše, a u tim očima uvijek sam vidio sažaljenje, strah da oni ne budu takvi kao ja i sažaljenje zašto sam ja takav, i onda mi je bilo još teže. Bilo je osoba koje su mi se smijale iza leđa i čuo sam taj smijeh, ali na to se nisam obazirao. Generalno gledajući, ljudi su se sažalijevali nada mnom, bilo im je žao i vidio sam njihovu želju da mi pomognu, ali ne znaju kako. Bili su skučeni u svom svijetu isto kao i ja u svom. Želio sam sam sebi pomoći, ali nisam znao kako. Bilo je i osoba koje su mi prilazile i pitale imam li šta nositi i da njih nije bilo, ne bih ni imao. Supruga je kupovala odjeću u Neumu i u Sarajevu, jer nema odjeće i obuće za pretile. Mi nismo toliko bogati da bih mogao nešto ekstravagantno uzimati, po narudžbi kod obućara da, naprimjer, platim 300-400 maraka za cipele. Mi živimo neki srednji standard, nismo gladni ali ni pretjerano bogati. Bilo je ljudi koji su mi donosili odjeću iz Australije, Njemačke, prilazili mi na ulici pa mi donosili odjeću, i na sve to nisam gledao kao na poniženje već na njihovu dobru volju da mi pomognu – ističe Senad.
Fobija od hodanja
U periodu dok je imao prekomjeran broj kilograma, s mukom je, priča nam izlazio iz stana.
– Postoje razne fobije i strahovi, a ja sam dobio fobiju od hodanja. Kada sam morao izaći, počeo sam se tresti i znojiti, bio sam nervozan i uvijek bih tu nervozu prenio Dušanki, a nikad joj nisam rekao zbog čega je to. Tek u posljednje vrijeme kada je bilo poboljšanja ispričao sam joj. Graške znoja bi se pojavile pri samoj pomisli da moram otići do pošte, koja je od nas udaljena 300 metara. Tu dionicu sam prelazio 20 minuta, stao bih, ili sjeo i za mene je hodanje bilo kao za nekoga popeti se na Himalaje. Sreća pa je moja zgrada od autobusa koji me je vozio na posao bila udaljena samo 15 metara, i postojala je podzida na koju bih se naslonio dok čekam autobus. A kad bih se vraćao, autobus je stajao na istom mjestu. Međutim, nakon što je promijenio rutu, sin Feđa je svaki dan morao dolaziti po mene autom. Prekidao je sve poslove i vozio 300-400 metara do stana. Za to vrijeme Dušanka bi me čekala u jednom kafiću i tako bih izašao s njima. To je tako lijepo od njih bilo. Toliko su oni učinili za mene. Da li su trpjeli? Iz moje vizure jesu, a znam da me mnogo vole i da iz njihove nisu. Sve me to toliko grizlo i boljelo da sam noćima plakao da oni ne znaju.
Sam proces borbe od šest mjeseci slabo ko bi izdržao, međutim, Senad se nije dao omesti, imao je cilj i danas ne krije sreću zbog izvanrednih rezultata koje je promjenom načina ishrane postigao.
– U ovom periodu nisam imao nikakvih problema, vjerovatno jer sam slušao savjetnike za “Liposukcijsku ishranu”, i čitao sam da će biti problema i promjene u organizmu, ali da je sve u glavi. Ako vi sebi zacrtate cilj, a moj cilj je bio da služim Bogu, i to mi je bila pokretačka snaga, a druga stvar bila je moja porodica, jer sam relativno mlad. Imam 58 godina, Feđa ne radi nigdje, pa trebam i njemu, postanari smo, trebam i Dušanki. Za predaju nije bilo mjesta. Imao sam strahovitu podršku savjetnika u International Healthu, koji su mi s toliko ljubavi objašnjavali, jer je u početku sve bilo zbrkano u mojoj glavi. Trebalo je vremena da sve to složim, da sve dođe na svoje mjesto. Kroz taj proces sam im dosađivao, znao sam ih nazvati po dva, tri puta dnevno, i čak nakon radnog vremena, dok su ili kući, razgovarali su sa mnom. Takvog profesionalizma nema nigdje. Sve to me fasciniralo i dalo jedan novi vjetar u leđa, gdje sam ustrajao. Kada vidim rezultat nema te sile koja će mene udaljiti da ja nešto pogrešno uradim, jer vidim da mi to godi i da ima efekta.
Nevjerovatno je koliko Senad, nakon svih borbi, danas ima pozitivne energije. Onima koji se suočavaju s istim ili sličnim problemom savjetuje:
– Za sve postoji rješenje. Ako misle da će im biti teško i komplikovano, varaju se. Neće. Bit će im tako lako da će se graničiti s nevjerovatnim, samo moraju okrenuti točkić u glavi i shvatiti da im to život spašava. Gubio sam po 20 kilograma jednim tretmanom, bilo je dana kada sam gubio dnevno i po tri kilograma, a osjećao sam se izvanredno. Neka krenu i neka slušaju svoje savjetnike za “Liposukcijsku ishranu” i nek se drže onoga kako im doslovno piše i garantiram drugi dan će rezultati biti vidljivi.
Najdraži sat
Od supruge za godišnjicu braka Senad je dobio sat. U znak ljubavi prema njoj, nosio ga je čak i kad ga zbog debljine na rukama nije mogao zakopčati.
– Mi stvarno koliko smo u prilici nastojimo da kupimo poklone jedno drugom. Bilo je godina kada za njih nismo imali novca. Međutim, ona nađe način, ekspert je u tome, jer je ekonomist i ovaj sat je strašno bio skup u Mostaru. Međutim, uspjela je izdvojiti nešto novca i kad ga je donijela, stavio sam ga na ruku, ali ga nisam mogao zakopčati. Uzela ga je i obišla sve radnje ne bi li pronašla odgovarajuću narukvicu. Taj gospodin koji nam je prodao sat pitao je: „Pa koliki je taj gospodin kad mu ne može najveća narukvica?“. Iako ga nisam mogao zakopčati, ipak sam ga stavljao na ruku. Danas ga volim nositi, jer je znak da je moja supruga uvijek tu. Kako sam smršao, evo već treći put da skidam, odnosno smanjujem kopču.