BiH je na dnu evropskih i svjetskih skala po broju transplantacija organa

Piše: Redakcija

Donacija organa je darivanje organa i tkiva nakon smrti osobama čiji život ovisi o transplantaciji. Riječ je o tzv. “kadaveričnim transplantacijama” koje se rade samo u slučaju kada osoba doživi moždanu smrt, a koju utvrđuje tim ljekara, potpuno odvojenih od tima ljekara koji rade transplantacije. U svijetu je transplantacija prepoznata kao najbolja metoda liječenja prilikom zatajenja unutarnjih organa, jer uz transplantaciju se razvijaju i ostale grane medicine.

Međutim, Bosna i Hercegovina se nalazi na samom dnu evropskih i svjetskih skala po broju transplantiranih organa. Također, u našoj državi još nije dovoljno razvijena svijest o doniranju organa, i malo građana zna da svaka potpisana donorska kartica spašava život. Upravo zbog toga su brojni smrtni slučajevi onih koji ne dočekaju presađivanje organa. Prema riječima predsjednika Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH Tomislava Žuljevića u posljednje tri godine izvršeno je do 20 transplantacija na godišnjem nivou te su transplantacije u 95 posto slučajeva urađene od živih donora.

Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplatiranih bolesnika FBiH

RAZGOVOR S PORODICOM

– Jedina svijetla tačka u FBiH, pa mogu slobodno reći i u cijeloj BiH, jeste Univerzitetski klinički centar Tuzla, koji radi gotovo sve transplantacije. Naš najveći bolnički centar, Klinički Centar Univerziteta u Sarajevu uopće ne radi transplantacije ili ako radi to je jadna ili dvije u godini s upitnim uspjehom. To je jedan od naših najvećih problema, jer je Sarajevo prije 35 godina radilo više transplantacija nego danas. Druga stvar je neprovođenje Izmjena i dopuna Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja, koji je usvojen u novembru 2017. godine i to nakon protesta i isključenja dijaliznih pacijenta – objašnjava Žuljević.

Ipak, prema spomenutom Zakonu, svi građani su potencijalni darivatelji, ako se nisu drugačije izjasnili.

– Uvijek će se razgovarati s porodicom o eksplantaciji – uzimanju organa, to je i zakonska obaveza.  Dakako da su problem i menadžeri bolnica koji neće ili ne žele da formiraju kvalitetne eksplantacijske i transplantacijske timove koji bi kontinuirano radili na transplantaciji – govori on.

U transplantacijskom procesu veoma su važni transplantacijsko-eksplantacijski koordinatori, kojih u FBiH ima 12. Riječ je o osobama obučenim za ove vrste razgovora, koje moraju imati mnogo empatije.

– Koordinatori su obično neurolozi ili anesteziolozi koji bi trebali da prate potencijalne donore s utvrđenom smrti mozga. Nakon što se utvrdi da je osoba u jedinici intenzivne njege preminula dužnost i obaveza koordinatora je da razgovara s porodicom preminule osobe i traži dozvolu za eksplantaciju (uzimanje) organa – govori Tomislav.

Također, naglašava da od odluke porodice preminule osobe zavise životi mnogih pacijenata koji čekaju na transplantaciju.

– Ako je njihova odluka „da“, ide se u eksplantaciju, a ako je odluka „ne“, onda se pristupa pokopu umrle osobe. Dodjela organa se vrši prema tipizaciji i hitnosti, a pacijenti na listama čekanja se vode pod šiframa. Nakon što se istipizira tkivo umrle osobe, uspoređuje se s tipizacijom tkiva na listi čekanja i onda se podiže šifra. Ne postoji mogućnost manipulacije, trgovine ili namještanja. Mi u Udruženju kažemo: „Da je transplantacija biznis i unosan posao, mi u BiH bismo bili prvi u Evropi i svijetu po transplantacijama“. Govorim s malo sarkazma, ali to nije daleko od istine – navodi.

DONORSKA KARTICA

U BiH je više od 50 hiljada potpisanih donorskih kartica koje su, prije svega, stav o darivanju organa, odnosno osoba koja je potpiše ima pozitivan stav o donaciji i transplantaciji organa. Donorska kartica, koju može potpisati svaki punoljetni građanin BiH, nije obavezujuća i ne postoji registar darivatelja. Osoba koja je želi potpisati ne treba prolaziti nikakve procedure.

– Kada osoba potpiše donorsku karticu, jako je važno, ustvari to je i najvažnije, da o tome obavijesti svoju užu i širu porodicu i prijatelje jer ako joj se, ne daj Bože dogodi ono najgore, u tom trenutku ne može odlučivati o sebi i svojim organima. Zato je važno da o svom pozitivnom stavu obavijesti svoje najbliže koji će poštovati odluku – ističe Tomislav.

Prema Zakonu o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja, mora se razgovarati s porodicom. Donorska kartica u tom slučaju može, ali i ne mora da ima presudnu ulogu.

– Nikada se organi ne mogu niti smiju uzeti bez pristanka porodice, to je krivično djelo. No, obično se poštuje želja pokojnika, pa ako je za života rekao: „Da, želim da nekoga spasim nakon moje smrti“ i još pored toga ima potpisanu donorsku karticu, tu odluku obično porodica ispoštuje – kaže Tomislav koji se i sam našao u situaciji da mu treba organ. Nakon što se razbolio i završio na hemodijalizi, sestrić Dejan se sam ponudio da mu daruje bubreg. 

Marijana Furundžija s ocem Marijanom Lovrinovićem

URAĐENE TRANSPLANTACIJE

– To je bio jako emotivan trenutak, lomite se, s jedne strane ispred sebe imate mladog čovjeka, sa suprugom i djetetom. Tek mu je 29. S druge strane svjesni ste da vam je to jedina šansa, jedina prilika za drugi život. Ipak doktori su tu presudili. Kada su rekli da će oni garantirati Dejanu duboku starost s jednim bubregom, onda sam i pristao da mi sestrić bude donor – kaže Tomislav i dodaje kako su pacijenti koji se liječe dijalizom u veoma teškom položaju te da trpi cijela porodica.

– Dijaliza je mukotrpno i teško liječenje, s puno uzimanja lijekova, odricanja u hrani i piću, ograničeni ste u putovanjima… Dijaliza je i jako skup način liječenja. Jedan pacijent za jednu godinu košta državu blizu 30 hiljada maraka, koliko, ustvari, košta i jedna transplantacija. Transplantacija je, zapravo, najbolji način liječenja kod bubrežnih, ali jetrenih i srčanih pacijenata. Njome se vraća u život u punom smislu riječi. Vraćate se porodici, na posao, društveno ste korisni i više niste na teret državi u mjeri u kojoj ste bili – govori.

Svoju borbu za ozdravljenje s nama je podijelila i Marijana Furundžija iz Novog Travnika. Bubrežne bolesti je počela liječiti tri godine nakon rođenja drugog djeteta. Imala je teške glavobolje, a nakon sistematskog pregleda na poslu, doktori su joj kazali da ima visok krvni pritisak.

– Tri godine sam na redovne preglede išla svojoj doktorici koja mi je vodila trudnoću, ali mi ona nikad nije spomenula da izmjerim pritisak ili da uradim neke pretrage, nažalost, samo bi obavila rutinski pregled i rekla da je sve uredu. Nakon što mi je doktor otkrio visok pritisak, poslao me da uradim laboratorijske nalaze i tad su otkrili povišene vrijednosti kreatinina u krvi, koje su već bile daleko iznad normalnih vrijednosti. Kada sam saznala, išla sam na redovne kontrole kod nefrologa, koji mi nikad nije spomenuo mogućnost transplantacije, nego mi je još propisivao i injekcije koje je bilo nemoguće kupiti u BiH. Morala sam se snalaziti kako znam i umijem. Jedne prilike, kada su mi te injekcije trebali podići u jednoj stranoj državi, rekli su im da se te injekcije već 20 godina ne propisuju, odnosno da su zakonom zabranjene. Tada sam shvatila da se moram sama boriti za svoje zdravlje. Dospjela sam do zagrebačkog kliničkog centra „ Merkur“, gdje sam naišla na predivno liječničko osoblje, predvođeno divnom prof. dr. Mirjanom Sabljar-Matovinović, koja je predložila da se odmah ide s transplantacijom dok bubrezi nisu skroz zakazali. Tada počinje potraga za odgovarajućim donorom – govori Marijana. 

Najveću ulogu u teškim trenucima odigrala je Marijanina porodica. Majka, otac, dvije mlađe sestre i muž odmah su odlučili da urade potrebne pretrage.

– U tim okolnostima to je bilo veoma ohrabrujuće za mene, a mislim i najvažnija stvar u cijelom procesu transplantacije. Jer kad se suočavate s tako teškom situacijom, najvažnije za svakog bolesnika je da ima podršku  od svojih najmilijih, a ja sam je imala u ogromnoj količini, za šta sam neizmjerno zahvalna. Nakon obavljenih pretraga, u najuži krug ušli su moji otac i muž. Ipak, otac je insistirao da to bude on, i doktori su se saglasili jer smo imali veću kompatibilnost. Tada su nam zakazali termin, i na moju sreću, 7. juna 2011. godine, urađena je transplantacija. Hvala Bogu, postoperativni oporavak je tekao uredu i nakon 13 dana sam puštena kući, a moj otac i prije, nakon sedam dana. Uskoro će osam godina od moje transplantacije, nisam imala nikakvih većih problema, na posao sam se vratila nakon tri mjeseca i što je najvažnije, moj otac je dobro. Proces od pretraga do same operacije trajao je skoro šest mjeseci – kaže Marijana, dodajući da se nakon transplantacije vratila normalnom životu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti