Jedan od njih, vlasnik Vinarije “Sever”, školski je primjer toga. Nikada u životu nisam čuo zanimljiviju prezentaciju nekog kraja. Gospodin Zdenko Sever govorio je o teškom životu zagorskih seljaka, o tome zašto su ti isti seljaci pravili djecu gotovo kao demografski šampioni s Kosova i kako su zbog te iste djece zagorske škole mirisale na vino. U ta, ne tako davna, teška vremena, užina jednog zagorskog đaka sastojala se tek od komadića kruha umočenog u vino.
Na škrtoj zagorskoj zemlji, istoj onaj koja je rodila nekad najvećeg sina južnih Slavena, vino je bilo ekvivalent životu i biološkom opstanku. Zagorski seljak bi se poklonio vinovoj lozi i od nje tražio pomoć.
– Od bolesti – pitao je gospodin Sever.
– Oslobodi me – uglas su uzvikivali novinari s visoko podignutim čašama.
– Od Vladinih poreza?
– Oslobodi me!
– Od punice?
– Oslobodi me.
Tako smo zatražili da nas se oslobodi od gladi, žeđi, susjedove ljubomore, ženine prevare, groma, leda, dugova, neukusne hrane i svega onoga što bi ubogog čovjeka moglo snaći.
Bezbrižno putovanje nastavljeno je dalje, ali nam se misli nisu mogle riješiti rečenice iskusnog zagorskog vinara: “Oslobodi me”. Zezali smo se putem prema našim domovima, kada je sudbina odlučila da preuzme mikrofon. Na saobraćajnici koji se nekada zvala “Autoput bratstva i jedinstva” naš dobri vozač je nasuo nešto goriva u naše prevozno sredstvo, koje je nakon čitavih deset metara dalo do znanja da je natočeno gorivo u značajnoj mjeri koktel nafte, vode i ko zna čega još. Naš mali autobus je nekako išao i konačno pao u duboku komu na najgorem mjestu gdje se čovjek može zadesiti na nekom putovanju. Na ničijoj zemlji – između dvije granice. Čekajući da se nešto desi, a nije se dešavalo ništa, sjetili smo se zagorske zdravice.
– Lošeg goriva? – upitao je neko od nas.
– Oslobodi nas! – povikali smo.
Čudan je to bio osjećaj stajati na ničijoj zemlji, usred gotovo ničega, pod budnim okom strogih carinika druge zemlje, dok se spušta mrak i sve je manje izgleda da će naš autobus nastaviti put. Kod svojih kolega, prijatelja i saputnika vidio sam poglede na brdovitu zemlju s druge strane Save, tamo su drage osobe, tamo je naša ulica, u toj ulici je naš dom i u tom domu naši najdraži. U momentima kao što je ovaj, kada ste “zarobljeni” daleko od svega poznatog, sve materijalno što nosimo sa sobom i sve ono nedostižno za čim tajno žudimo, postaje nebitno.
S nevjerovatnom lakoćom se oslobađamo nepotrebnog i shvatamo da nam svi ti statusni simboli ne trebaju i samo želimo da još jednom vidimo svoju ulicu, svoj dom i ljude koji su nam sve na svijetu. Krizne situacije u ljudima pobude ono najgore ili najbolje. U nama i oko nas se probudilo ovo drugo.
Bratski smo podijelili posljednje sendviče i slatkiše, a kolege iz Banje Luke su bratski ponudile smještaj. U toj dobroj atmosferi oslobođenoj svega suvišnog jedan dobri taksist prevukao je naš defektni bus preko granice, vozač jednog autobusa nas je prevezao na drugu stranu, jedan dobri vozač ponudio je da nas preveze do Sarajeva, dok je jedan dobri policajac zasukao rukave i popravio nešto što se zove dizna, te naš autobus probudio iz kome. Divna je stvar u ovoj zemlji naići na ljude oslobođene uskogrudosti, nacionalizma, sitnog materijalizma, gledanja ispod oka i preko ramena ljudi koji su u nevolji, daleko od onoga što nazivaju svojim. Ima takvih ljudi, vjerujte.