LifestyleTeme

Bajka o zlatnim ribicama

U brojnim anketama, jedne od osnovnih karakteristika koje se spominju kao one koje bi osoba u savršenoj vezi ili prijateljstvu trebala posjedovati, uvijek su „poštenje i istina”.  Dosad, a dvadesetak godina radim kao novinar, još nikad nisam čula od sagovornika da ponekad „nešto malo slaže” ni u ludilu, ali ni privatno, van posla.

Istina je kao prioritet svima. Ona je danas izranjavana, devalvirana, izobličena i rijetka. Sirotica, niko je ne voli. Jer boli. Boli jednako one koji je kažu i one kojima se kaže. Trebala bi donijeti olakšanje, miran san i osjećaj pune duše.

Ovako, prvim je grozno zbog posljedica koje donosi, drugima zbog toga što je krinka pala.

Za mene, lično, istinoljublje je uvijek je bila na vrhu osobina koje bi moji prijatelji trebali imati.(Evo i mene kao ovih s početka teksta) Nemam ih puno i mislim da sam izabrala prave. To su oni koji će vam reći da niste u pravu, da vam je na licu nešto prljavo, a neće vas pustiti da se okolo takvi šetate, da se trebate našminkati, jer izgledate kao da vas je izbacila poplava ili da trebate konačno smršati, da vam ne stoji to što ste obukli, da vam je dijete razmaženo, da nije uredu da mnogo pričate o privatnom životu, jer to nikog ne interesuje, ili da u priči za stolom niko od vas ne može doći do riječi. I, naravno, da vi to isto možete reći njima.

Zašto je istina danas toliko rijetka? Je li to do nas ili do nje? Je li istina ono što jeste ili ono što neko kaže da jeste?  Za mene, lično, najteže je prešutjeti… Kad slušam hvalisanje „bezgrešnih”, bajku za one sa selektivnim pamćenjem. Ili verziju za ljude čija je memorija kao kod zlatne ribice. U današnje vrijeme, gdje samoreklama donosi najveći uspjeh na svim poljima, rijetko ćete uspjeti u bilo kojoj profesiji ako nemate vlastitu verziju „odnosa s javnošću”. To je osnovni alat koji bi vas trebao pratiti na putu do uspjeha. Taj put popločan je, kulturno rečeno, čistom maštom.

Nedavno je moja kolegica iz struke napisala FB status: „Najviše me mrze oni čije početke znam”. Ne bih, ne daj Bože, da me neko mrzi, niti da vodim apstraktne ratove statusima na društvenim mrežama.  Ali, zaista je teško sačuvati hladnu glavu i ne pružiti jezik ili prste na tastaturi kad pročitate ili čujete šta se skotrlja s nečijih usana bez napora, širom otvorenim očima, mirnog daha, a da znate da to nije istina. I da se tome aplaudira, a da ste vi događaju o kojem se priča prisustvovali i znate da je sve to laž.Svi imamo takva iskustva. Tad većinom šutimo. Ne talasamo i lažljivac pobjeđuje.

I ništa nije onako kako su većinu roditelji učili. Doduše i tu, vjerovatno, ne uvijek vlastitim primjerom, nego suhoparnom pričom.  Zato je idealan način da danas kažete istinu, kaže jedna mudrost, kroz šalu. I svi sretni i zadovoljni. Iako, istinu će otkriti vrijeme, kaže Seneka. Samo treba čekati,a strpljenje na rezervi.

Na svu moju priču o istini, prijateljica me upozori riječima:

“Svaku istinu ne možemo kazati. Neku zbog sebe, neku zbog drugoga”. Valjda je tako.