Kada je sa svojom porodicom protjerana iz rodnog Gacka, tada devetogodišnja Nađa Memić odlazi u Mostar, gdje završava osnovnu i srednju školu. Kako povratak u rodno mjesto nije bio moguć ni nekoliko godina nakon rata, Nađa, njeni roditelji i brat izbjeglički život nastavljaju u novoj sredini, izvan BiH. Godine 2001., odlaze u Colorado, gdje osnivaju i dom. Iako je u Mostaru kao učenik generacije stekla pravo za upis na koji god fakultet je željela, u Americi za to nije imala priliku.
VELIKA ODGOVORNOST
Ipak, ovu danas uspješnu poslovnu ženu to nije spriječilo da prijemni ispit položi s visokim ocjenama, diplomira i zaposli se u svemirskoj industriji.
– Direktan upis na univerzitet u Americi nije bio opcija zbog finansijskih razloga tako da sam svoje obrazovanje počela na jednom od društvenih koledža koji su jeftiniji, a imaju i povoljnije uslove za upis stranih studenata. Zahvaljući temeljitom znanju koje sam stekla u Mostaru, prijemni ispit sam položila s visokim ocjenama, tako da nisam morala uzimati pripremne časove već sam od samog početka pohađala predavanja kao i svaki američki student. Nakon nekoliko godina na koledžu, ocjene sam imala pravo prebaciti na „University of Colorado at Boulder“, gdje sam se opredijelila za elektrotehniku – govori Nađa na početku razgovora.
Nađa s astronautkinjom Nicole Mann
U maju 2008. godine Nađa je postala inžinjer elektrotehnike. Nakon završetka studija zapošljava se u kompaniji „Agilent“ kao dizajn inžinjer za elektronsku test opremu, a kasnije svoju karijeru nastavlja u industriji projektovanja svemirskih satelita.
– Za svemirsku industriju sam u početku radila na dizajnu baterija, a kasnije i u proizvodnji elektronike koja se koristi za satelite – kaže Nađa.
Posao koji radi joj je izazovan, ali ne samo zbog tehnologije s kojom se svakodnevno susreće, nego i zbog odgovornosti koju nosi.
– Naši proizvodi se prave za misije koje traju godinama bez mogućeg načina servisiranja. Odnosno kada se sateliti isporuče na njihovu završnu destinaciju oni moraju da traju onoliko za koliko su napravljeni i ne možete ih popravljati ili praviti naknadne promjene – govori.
Ono što Nađa danas radi, itekako zavređuje pažnju, jer ona je jedna od rijetkih žena u svemirskoj industriji. Ponekad je iscrpljujuće, ali ipak uzbuđenja ne nedostaje.
– Tako je valjda sa svakim poslom, koliko uložite sebe, toliko ćete biti nagrađeni, ne mislim na plakate i medalje, mislim na osjećaj dostignuća i lične gratifikacije. Da biste radili posao kvalitetno, morate vjerovati i biti uzbuđeni svrhom i krajnjim ciljem bez obzira na to jeste li muško ili žensko. Ono što je historijski bilo teško za žene kao manjinu u ovoj industriji jeste to što su manjina i što su bile segregirane i fizički i intelektualno, odnosno njihova sposobnost nije bila jednako procjenjivana niti plaćena. Međutim, danas je ta vrsta diskriminacije gotovo eliminisana – govori ona.
Osim što je uspješna poslovna žena, Nađa je supruga i majka dvoje djece, sina i kćerke. Kaže, svjesna je da njena porodica ponekad trpi zbog njenog posla.
KRITIKA DJECE
– Iako ne provodim vremena s djecom koliko je to moja majka mogla, što je uistinu neprocjenjivo, svojim radom pokušavam pokazati djeci neku drugu nekonvencionalnu sliku majčinstva. Vrijeme će pokazati koliko i kakvog je to sve imalo učinka. Ali djeca uče od onoga šta mi radimo, a ne šta im pričamo. Koliko me zaboli, toliko me i motivira svaka njihova kritika i ne ustručavam ih da mi otvoreno izraze svoje nezadovoljstvo ako moram raditi vikendom ili do kasno navečer. Ali, s druge strane, kada me pohvale ili mi kažu da je „cool“ to što mama radi, to je izuzetno dobar osjećaj – kaže Nađa.
Nađa je kao djevojčica imala svoje snove u vezi s poslom. Prisjeća se da je kao i svako dijete želje mijenjala, ali da je uvijek uživala u podučavanju.
– Mnogo mi zadovoljstva pruža kad imam priliku da podijelim svoje znanje, ma koliko skromno bilo, s drugima. To se još nije promijenilo, i dalje razmišljam šta ću biti kad odrastem, i dalje slutim da će to biti neki vid podučavanja – otkriva.
HERCEGOVINA JE MOJA LUKA
Nađa i njena porodica, svake godine dolaze u BiH. Ističe da je za rodnu zemlju ne vežu uspomene, već bezuslovna ljubav.
– Nikad nisam ni otišla iz BiH ni mentalno ni fizički. Hercegovina je moja luka, a sve ostalo su kretanja koja mi pomažu da je još više volim i cijenim. Kad sam kod kuće, trudim se da živim kao i svi ostali; da djelim svakodnevicu s porodicom i prijateljima, radosti i brige. Kad sam tu, nastavimo priču gdje je stala, jer iskrena prijateljstva su svevremenska i bezprostorna. Moj glavni razlog za duža boravljenja u BiH, nego što je to sada, bilo bi školovanje i odgajanje djece u manjoj sredini koja dozvoljava lakše izlaganje našim tradicionalnim vrijednostima, jeziku, ali i spontanom načinu života. Gdje smo sada, svaki vid aktivnosti i putovanja zahtijeva mnogo više novca, vremena i koordiniranja.