Put me je i ove godine odveo najprije u Zagorje, a zatim s druge strane Sutle u Sloveniju, zemlju zelenih travnjaka i cesta bez rupa. Sve je u Sloveniji zeleno, od trgovina do benzinskih pumpi. Zeleno inspirira, opušta i smiruje. Nisam tokom nekoliko posljednjih boravaka u hotelskom kompleksu “Olimia”, te putujući kroz Sloveniju primijetio da neko viče na nekoga, vozače koji koče naglo i pokušavaju po svaku cijenu proći kroz raskrsnicu, usput prijeteći batinama drugim učesnicima u saobraćaju, koji su se, eto, usudili izaći na cestu. Sve nekako ide u slow motionu, tempom kakav treba da bude.
O tome šta nude Terme “Olimia” već smo dovoljno znali, no nije nam teško srcu palo da ponovo učimo „gradivo” i otkrivamo kako je to preskakivati iz jednog toplog bazena u drugi topli bazen, dok je temperatura zraka ispod 10 stepeni Celzija. Ipak, ovog puta smo otkrili nešto apsolutno šokantno, nešto što nas je natjeralo na duboko razmišljanje i preispitivanje. Otkriće nije bilo fizički spektakularan pronalazak, bilo je to više duhovno iskustvo. Otkrili smo ljude s kojima smo dijelili te predivne termalne bazenčiće. Shvatili smo da su ti šutljivi, o sebi zabavljeni ljudi zapravo srednja klasa, onaj sloj društva u BiH koji je neko izbrisao s lica zemlje teškim pneumatskim čekićem. Ljudi koje smo otkrili nisu se plašili kako će platiti račune i hoće li ih u ponedjeljak dočekati otkaz na radnom mjestu. Nisu se plašili da će njihova zemlja ujutro osvanuti podijeljena i zahvaćena ratom. Na licima ovih ljudi nije se vidio strah da li će njihova djeca idući mjesec biti gladna, niti hoće li im lopovi opljačkati kuću ili ukrasti auto, te tražiti otkupninu. Sve i da ostanu bez posla ili da njihoge privatne firme koje vode propadnu, tu je država sa svojom pomoći i socijalnim fondovima. Sve i da njihovu kuću posjete lopovi ili ukradu automobil, tu su osiguranja i tu je policija da ih čuva i brani.
Velika je stvar otkriti da u našem bližem komšiluku postoje bezbrižni ljudi, oni na čijim licima se ne očitava nervoza zbog onog što nosi ponedjeljak. U njihovom svijetu računi će biti plaćeni, plaća stiže na vrijeme, a lopova i razbojnici ne vrebaju u pô bijela dana. U uređenom svijetu pripadnika srednje klase, čije smo postojanje otkrili u Termama “Olimia”, nemate priliku otkinuti točak na godinam staroj rupetini u glavnoj ulici glavnog grada jedne evropske države. U školama u koje idu njihova djeca ima dovoljno kreda i djeca se međusobno ne ubadaju nožem zbog užine. Bolnice u kojima se liječe možda nisu najbolje na svijetu, no imaju dovoljno zavoja i ne prokišnjavaju. Ti sretni ljudi su znali da sutra ne mora biti tako strašno, onako kako se nama čini.
Ljudi koje smo susretali na ovom putovanju su potpali pod definiciju srednje klase, bili su to ljudi koji su mogli sebi priuštiti odmor, bez da taj izdatak pretjerano osjete u novčaniku. Srednja klasa može da kupi novi auto tipa Opel, Citroen, Renault ili Škoda. Srednja klasa može sebi kupiti novu odjeću i obuću tokom godine. Srednja klasa može i da jede ono što joj se sviđa, i to tri puta dnevno, ne praveći od ručka doručak i od užine večeru. Ljudi koje smo otkrili na ovom putovanja nisu tajkuni, skorojevići niti ruski „nouveau riche” sa svojim bizarnim ponašanjem. To su obični ljudi koji rade i zarađuju, pripadnici srednje klase koji mogu sebi priuštiti novi auto koji nije uvezan s nekog njemačkog otpada, novu odjeću koja nije felerični secind hand made in France, koji mogu da jedu ono što im se sviđa a ne ono što mogu da priušte, ljudi koji mogu izdvojiti 150 eura za jedan dan i biti sretni.
Često primjećujem jedan tužan fenomen dok se vozim kroz našu zemlju. To su ljudi koji žive u kućama pored magistralnih puteva. Oni sjede na rasklimanim stolicama ili pragovima svojih oronulih, nedovršenih kuća od blok-cigle. Oni ili gledaju u blatnjavu zemlju pod svojim nogama ili s nekom čudnom tugom broje automobile, kamione i autobuse koji prolaze cestom i odlaze u nepoznato. Plaši me mrak u njihovim očima, mrak koji je konstanta na našim ulicama i licima naših ljudi. Svaki baš svaki stranac koji iole nešto znači, a posjeti našu zemlju, dobije isto pitanje. „Šta mislite o Bosni, šta mislite o Sarajevu”. Jedan je takav rekao da je ovo divna zemlja, no da ga plaši mrak u očima Sarajlija.
Odakle taj „mrak”? Zbog čega su ljudi tako “nadrndani”, tako spremni na svađu i potezanja šaka ili oružja zbog pogleda? Zbog čega su ljudi nervozni i kada ste zadnji put vidjeli iskreno nasmijanog čovjeka a da nije lud, kako je to rekao učesnik protesta iz februara. A Slovenija i njeno opuštajuće zelenilo te ljudi koji žive bezbrižno su samo nekoliko sati odavde.