Ko neće milom, hoće silom

Piše: Redakcija

Ima insana teških k’o tuč kad su udadba i ženidba u pitanju. I s muške i sa ženske strane.
Sve nešto krma, treba mu vremena, predomišlja se, zanovijeta, izvlači iz pete razloge za ne sad. Zato mu treba naći Ahilovu petu i udarit’ drito u nju.  Pa ja l’ ost’o na Ahileju ja l’ pao.

U mom komšiluku postoje takva dva primjera i s muške i sa ženske strane. Sve se to godinama – šta godinama – decenijama (!) voda za ručice, a ne bi na ludi-hudi kamen stalo – nema tog koji će ih milom natjerat’.
Al’ kad neće milom, hoće silom.

Evo, npr., tetka moje najbolje jaranice iz mahale, ona vam je godinama ganjala onog Tufu piljara sa Ilidže da je oženi, a on nije htio. Nikad joj nije rek’o razlog. Ali vazda je nešto mrmlj’o u sebi i tetka ga shvatila k’o biva hoće, ali treba mu još zerica vremena da otkupi piljaru pa da njih dvoje imaju od čega počet’ zajednički život. Tufo se nije mislio ženit’, a kamoli piljaru otkupljivat’. Njemu je bila dovoljna njegova gida – žvakni štogod, udari po pivu, odigraj jednu na male i poklopi tetku jednom u mjesecu… I ona čekala i čekala. Počele joj se sijede hvatat’ na glavi. Ušla u 35-u a i u slavnu jedanaestu godinu zabavljanja. Ustvari, naganjavanja.

I ona ispaćena od laži i pritisnuta godinama i podsmijehu mahale  a najviše napadačkim pitanjima roditelja: „Misli li tebe onaj Tufo ženit’?!“, kaže sebi: „Neće tebe, Amina, niko pravit budalom. Što te je Tufo pravio – pravio“.
I skonta lijepo da zatrudni. Kad zatrudni, ovaj neće imat kud. Nije ni on više maksum i njemu je 45 u dobar čas. Ja l’ sad ja l’ nikad.

I bi tako. Uspije ona od tih jednom mjesečno nekako zanijet’. Pustila jedno tri mjeseca da bude čisti ziher, a onda njemu otišla u radnju i prvi put mu se pomolila s odlučnim izrazom lica:  – Tufo, ja sam trudna treći mjesec, il’ me ženi il’ ću sama odgajat’ naše dijete.
A Tufo ništa. Ni haberden. K’o da je nije čuo.  Uhvatio se nakih gajbi da prenosi iz magacina u piljaru i sve tako gore-dolje. Na njen upitan pogled on se samo slatko nasmij’o i rek’o:
– Ma daj ba, bona Amina, nema ništa od toga.

Šta će  jadna ona – jedno fino vaspitano čeljade –  okrene se  skrušeno i ode mirno kući i lijepo nađe k’o neki nož ili bajonet… ne znam tačno  – mačuga, čomuga, jatagan – ost’o od dede birvaktile  koji je bio kratko u handžar, ustaša… domobranskim partizanima… I sad se toga sjećam, k’o da je sad gledam kako proleti pored mene s onim bajonetom, a za njom trči njena majka i nana, jedan amidža, drugi amidža onda ove dvije  tetke s mamine strane… ama čitava mahala i svi viču:“Ne, Amina bona!!! Ne! Ne! Ne!

Tufo je prema mojim saznanjima ost’o netaknut. Ali, nije prošlo ni mjesec dana svatovska povorka je prošla kroz mahalu. Kad nije htio milom, dobio je silom.
A druga priča je još beternija. Imali smo mi u mahali jednu pehrizu. Njoj se nije moglo na tepsiji pervazliji prinijet’. Eto toliko je lijepa da ona ne bi ni u narodnu pjesmu, jer su za nju soneti. Jedan se od dobra soja u nju zatresk’o i vodali su se deset godina. Za tih deset godina nikad joj u kuću nije uš’o, nije ga upoznala s roditeljima i braćom. I vazda bi ga kad bi došli do priče o braku sikterisali svojom namli taktikom: – Neće moji da se ja udajem od njih daleko. Tu da smo blizu.

A njen je taj imao veliko imanje negdje u Hrenovici, čini mi se. Sve je ona njega tako odbijala s namjerom da ga još više sebi približi. Da on ne može dahnut bez nje. Dok ovome nije odzvonila jedan’esta runda.  Tad je i on odigro na onu: Kad neće milom, hoće silom.

Saček’o je kao i svaki dan pred firmom da je odbaci kući. Ali to kući značilo je do zadnje raskrsnice pred ulazom u njenu ulicu. Jer,  ona čeka povoljan momenat da ga upozna sa svojima.

Ovaj je ufrštuljio da od toga pozadugo ili nikako neće biti ništa i umjesto njenoj odveo je svojoj kući. Ona se prvo pretvorila u goropadnu zvijer pa u mače koje prede i moli da je samo odbaci kući da uzme stvari, pa je siktala k’o zmija kojoj su stali na rep… Upotrijebila je sav arsenal ženskih argumenata. Ali ovaj njen je bio neumoljiv. Rek’o joj kad se dobro ispucala i isplakala da nazove svoje i kaže im gdje je sada i da je njegova kuća sada njen dom.

I vrlo brzo sve dođe na svoje. Muštrala ga je godinama a on je nju samo dva-tri dana. I eno je, živi k’o bubreg u loju.
Ovdje sila ima smisla. Tamo gdje je partner neuhavizan i neodlučan. Gdje se navik’o na ustaljeni ritam.
A tamo gdje je odbijanje jasno, sila može biti samo silovita, ali nikako dugovječna.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti