Neubrana jabuka

Piše: Redakcija

Rekao je jedan mudar čovjek da su žene poput jabuka na stablu, s tim što se one bolje i čestitije nalaze na vrhu stabla. Muškarci ne žele doći do onih na vrhu, jer se boje da će pasti i ozlijediti se. Radije biraju one truhle koje su pale na zemlju. Iako nisu dobre, do njih lakše dođu. Stoga one jabuke na vrhu stabla počinju misliti da s njima nešto nije uredu. Ustvari su posebne. Samo trebaju biti strpljive i čekati da pravi muškarac dopre do njihovih visina, ali i same dati neki znak. Naprimjer, toliko se zacrvenit’ da ih onaj ispod debla dobro zamijeti.

Ima ovakvih jabuka s vrha i kod nas još uvijek, bez obzira na popularizacaju brzih veza, nemorala, amazonskih principa, u kojem su žene napadačice.
Zato i muškarci prestaju biti muškarci, prirodni lovci, nego postaju smiješne feminizirane lovine, zabrinuti za vlastite šopove i braneći životom skut materine suknje i u četrdesetoj. Razmaženi, neodgovorni s maskom mačo tipova. Pokupe ih na koncu one najgore fištrije i srede k’o tambure.
Onih drugih, pravih muškaraca, daleko je manje. Kao i jabuka na vrhu stabla.

Priča mi jedna od ovih jabuka s vrha krošnje o svojim krahovima koji su učinili da posumnja u sebe i pomisli kako bolje prolaze one koje padnu na tlo.
Jer, leti joj trideseta, a ništa ni na vidiku. Biološki sat otkucava, i tada je kod većine njih sve jako intenzivno, podređeno želji da se ostvare kao supruge i majke. Džaba što su se ostvarile na svim drugim poljima, poput moje drage sagovornice. Ono unutarnje tika-taka postane jedino o čemu se razmišlja.
Uglavnom, prvo se pojavio jedan sarajevski plejboj. Onako pozgodan i uspješan. Munt’o je cijelu noć u jednoj ljetnoj bašti, razmijenili brojeve telefona… Ona se ponadala. Kao nije loš. Ma nije ni dobar, samo što kriteriji padaju s ubrzavanjem biološkog sata. Te noći joj još i sms poslao i poželio laku noć sa smajlijem. – Evo ga! – pomislila je.

Za dva-tri dana su izašli. Poslije dva sata nastavljenog muntanja, predložio joj je da idu kod njega, da joj lafo pripremi sendvič, po njegovom specijalnom receptu. Nakon što mu je uljudno objasnila da ona nije od žena koja ide po stanovima “na sendviče”, ostao je prilično cool, ipak ne propustivši natuknuti da joj ne priliči u tim godinama ponašat’ se k’o šiparica. Uskoro ju je otpratio do kuće i rekao nazvat’. Naravno, nije nazvo.

Potom joj je prifurao jedan koji je tvrdio da je vjernik i da jako cijeni to što i ona njeguje vjerske principe. Izlazili su nekih mjesec dana povremeno. Tupio joj je šta mora prihvatit’, čega se mora odreći…
– Trebaš znat’ da u vjeri nema ništa polovično. Sve je unaprijed određeno. I ti ne možeš izlazit’ u kafiće gdje izlaze one minjakuše i gdje se služi alkohol pa onda sa mnom po himberima hodat’.

A onda je parkir’o auto pred njenom kućom i pokuš’o je poljubit’.
Ona izrevoltirana tim apsurdom rekla mu je: – Meni pričaš šta moram k’o da smo u Arabiji, a ti bi se sa mnom ljubio.
Zalupila je vrata i otišla.

Sve vrijeme na vratu joj je jedan pedesetogodišnji ludi udovac, lafo intelektualac. Bježi od njega koliko može, premda je zivka i presreće k’o tinejdžer. Čak je navukao i usku roza majicu, koja zorno ocrtava njegovo potrošeno tijelo koje je odavno u opuštenom padu.
– Ne treba ti ništa da radiš. Ja sam bolji od svih ovih mlađih muškaraca. Nit’ se haram nit’ se staram. Pogledaj oko sebe, vidi kakvi su ovi tvoji vršnjaci. Pa to su sve mlohavci. Sa mnom ćeš sve imat’!
Tako ju je objeđivo a ona, pametna cura, znala da ispod tog šešira hodže nema. I nastavila čekat’.

U međuvremenu je naletjela i na kolegu iz struke. Ni on se nije želio trudit’, kad one stvari ima na pasja preskakala i to bez puno večera, udvaranja i svega što uz to ide. Neće čovjek zahmeta kad leže svakakve, pa i one tek friško opale jabuke, na šarenoj livadi.

Gledam je dok mi sve to priča. Ne znam je dugo, ali znam dovoljno da zaključim kako je ona jedna od najboljih osoba koje poznajem. Beskrajno dobra, pametna, blaga, odgojena, časna, slatka, uspješna, zgodnica, dama. Kad bi se obukla i namazala k’o ove gradske funjare, bilo bi džukela i više za njom. Ali ne, sva je decentna. Nema ko je ne bi poželio takvu u životu.
Ali eto, ova jabuka je još na vrhu stabla. Crvi grizu one jabuke sa zemlje.
E, moji muškarci.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti