Teme

In Memoriam: Marko Nikolić i Ivo Gregurević

Marko Nikolić

Bio je veliki na sceni, ali i u život 

Pet godina snimanja

– Kako biti jednostavan, običan, nenametljiv, a istovremeno snažan, autentičan i neponovljiv. Hiljade umjetnika potrošilo je svoje živote tragajući za tom formulom, pokušavajući da dosegnu taj idealan spoj. Marku Nikoliću to nije bilo potrebno. Naš Mare je tako rođen, tako je živio. Marko je volio da lovi ribu, plovi rijekom, pije vino, svira gitaru i pjeva. Vozio se gradskim prevozom i družio s alasima, komšijama, majstorima i svim jednostavnim, što bi se reklo, običnim ljudima. O glumi i pozorištu je rijetko pričao. Uloge nije jurio, one su same do njega dolazile, on ih je živio. Lišen ambicija da bude najbolji i najpopularniji bio je i jedno i drugo i zato se kao najveća glumačka zvijezda osamdesetih godina velike Jugoslavije vozio gradskim prevozom, i to nikom od njegovih obožavatelja nije bilo čudno, bilo im je normalno, jer je uvijek bio jedan od njih, dio tog bezgraničnog korpusa jednostavnih, malih, naizgled običnih ljudi. Zato je njegov Giga bio najomiljeniji Moravac i u Splitu, Mariboru, Rijeci, Cetinju, Tetovu, Zagrebu, Prištini, svugdje… – kazao je Dragan Bjelogrlić, koji je s Nikolićem imao priliku igrati u seriji “Bolji život”.

– Pet godina snimanja ove serije, druženja izmiješalo je fikciju iz života tako da sam ga i godinama kasnije pri svakom susretu makar jednom oslovio s „ćale“, a on mene sa „sine“. Bilo je to spontantno, čudno, toplo i iskreno.

Osim u “Boljem životu”, koji mu je donio najveću popularnost, Nikolić je ostavio trag i u “Biće skoro propast svijeta”, “Divlje godine”, “Djevojački most”, “Užička republika”, “Boško Buha”, “Petrijin vijenac”, “Veliki transport”, “Kvo Vadis”, “Dnevnik uvreda 1993”, “Država mrtvih”, “Montevideo, Bog te video”. A uloga Karađorđa, što je svojevremeno sam priznao u jednom od svojih intervjua, promijenila mu je život.

Rođen je u Kraljevu, 20. oktobra 1946. godine. Glumu je diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Bio je član Narodnog pozorišta od 1970. godine. Od 1963. do 2018. godine glumio je u više od 120 filmskih i TV ostvarenja, te je za izuzetan doprinos umjetnosti glume na domaćem filmu 2012. godine dobio nagradu “Pavle Vuisić”.

Miran i skroman

– Imao sam ja i prije uloge koje su bile veoma ozbiljne i dobro urađene, ali šta vrijedi kada se to ne vezuje za nešto što ostavlja dugotrajno sjećanje kod gledalaca. Možeš da glumiš koliko hoćeš nekog anonimnog, neće se taj mnogo zadržati kod publike. Ali, ako oživiš nekog toliko voljenog kod naroda i pritom imaš sreću da ličiš na njega, onda uspjeh dolazi – kazao je Nikolić.

Početkom 2018. godine priznao je da je prolazio kroz težak period te da se borio s teškom bolešću, tačnije tumorom, a od straha od smrti je tada prestao piti i pušiti.

– Kada sam prije tri godine saznao da sam teško bolestan, odmah sam ostavio cigarete i alkohol. To je trenutak kada je čovjek spreman učiniti sve samo da ostane živ. Pušio sam od trinaeste, a pio od sedamnaeste. Počeo sam u gimnaziji s vinjakom, kao student prešao na rakiju, a poslije na votku, pa opet na vinjak. Ništa od toga mi sada ne nedostaje – izjavio je za Espreso.rs.

U seriji “Pogrešan čovjek” hrvatske producentice i glumice Jelene Veljača, ostvario je jednu od posljednjih uloga, igrajući teško bolesnog Lazara Crnkovića.

Iza glumca ostanu uloge, ali i ljubavne priče. Marko Nikolić imao je tri velike, krunisane brakom, koje su mu donijele troje djece, kćerke Senku i Minu te sina Nikolu.

– Ne znam da li na žalost ili na sreću, ali tri puta sam se ženio i imam troje divne djece iz ta tri braka. Ne mogu da kažem kako mi je žao što nisam imao deset žena i desetoro dece, bilo bi previše – izjavio je za medije.

Živio je jedan uobičajan, miran i skroman život, a često se mogao vidjeti u gradskom prijevozu u Beogradu kako ide redovno na kemoterapije. Iza sebe je ostavio i suprugu Dubravku s kojoj je bio u braku 28 godina. Nikolić će biti upamćen po brojnim ulogama, koje su važan dio ovdašnje popularne kulture.

Uspomene u očevoj ladici

Markova majka, Leposаvа Nikolić, poznаtijа u Krаljevu kаo Pepа, bilа je glumicа u jednom od prvih profesionаlnih pozorištа u Srbiji. Vjerovatno je jedаn od rijetkih glumаcа koji je “glumio” još prije rođenjа: mаjkа je igrаlа trudnicu u jednom komаdu, а i sаmа je bilа u poodmаkloj trudnoći. Otac mu je bio šumаrski inžinjer. Čovek od redа: nije pušio, nije pio. Često je išao s njim u šumu, te se tu osjećao kao kod kuće.

Dva putа je polаgаo prijemni ispit zа Akаdemiju, i u Beogrаdu i u Novom Sаdu, obа putа je pаo. Majka mu je bila neizmjerna podrška, ali otac je bio mnogo uzdržajniji. Nikolić mu uopće nije ni “prijаvljivаo” dа pokušаvа dа bude glumаc. Kаsnije, kаd je već to postаo, i dalje ga nije uvjerio: otac ga nikada nije gledao na sceni, o filmu i televiziji nije govorio kаo o pouzdаnom mjerilu glumаčke vrijednosti. Poslije njegove smrti, u fioci su nаšli isječke iz novinа o Nikoliću, o kojima njegov otac nikada nije govorio. 

 

Ivo Gregurević

Pamtite me isključivo po ulogama

Prošle sedmice na vječni počinak je ispraćen i glumac Ivo Gregurević, koji je preminuo 02. januara u 67. godini. Nakon ispraćaja sa zagrebačkog Mirogoja, pokopan je u rodnoj Donjoj Mahali u Orašju. Vijest da je pronađen mrtav u večernjim satima u svom stanu u Zagrebu iznenadila je mnoge, Gregurević je radio 30. decembra prošle godine, te je s ekipom filma Ivana Gorana Viteza „Dopunska nastava“ slavio i imendan.

– Dragi moji prijatelji, nažalost, vijest je istinita. Umro je naš Ivo Gregurević. Ovo je najbolniji početak ijedne nove godine – napisala je Marija Babić-Filipović iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

Ivo Gregurević je rođen u Donjoj Mahali pored Orašja, 07. novembra 1952. godine. Dolazio je iz skromne porodice zemljoradnika Marka i domaćice Jele, a da će postati veliki glumac, sanjario je još u djetinjstvu, stoga i ne čudi da je odmah po završetku srednje škole upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Tokom bogate karijere sarađivao je s velikim rediteljskim imenima kao što su: Zoran Tadić, Živorad Tomić, Rajko Grlić, Branko Šmit i Krsto Papić. Ogromnu popularnost stekao je ulogom Netjaka u “Velom mistu”, igranoj seriji u kojoj je glumio od 1979. do 1981. godine. Nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika osvojio je 1998., za film „Šokica“ i 2006., za ulogu u filmu i istoimenoj seriji „Duga mračna noć“. Dobitnik je i najprestižnije nagrade Vladimir Nazor. Ivo Gregurević ostvario je uloge u gotovo stotinu filmova, 20-ak TV serija i više desetaka pozorišnih predstava. Za njega je govoreno i da je najplaćeniji hrvatski glumac.

– Nikad prije nisam razmišljao po čemu je neka uloga posebna, a druga ne. Svaka je posebna i nijedna nije jednaka. Lijepo je što glumac može imati tu razliku među ulogama, da je svaka drugačija i da svaku ulogu karakterno može napraviti

drugačijom. Nemam više od šest ili sedam dobrih uloga na filmu. Sve je ostalo ili prosjek ili loše – rekao je Gregurević za hrvatske medije, prisjećajući se svojih filmskih početaka.

Oni koji su dobro poznavali Ivu, tvrde kako je bio isti i na sceni i izvan nje. Držao je do skromnosti nikada ne zaboravljajući svoje rodno mjesto Orašje, gdje je 1995. godine pokrenuo „Dane hrvatskog filma“, koje su mnogi nazivali festivalom Ive Gregurevića.

– Pokrenuo sam to bez ideje da će trajati toliko dugo, ali krenulo je poslije prvog prikazivanja. Publici to mnogo znači, jer je kino prepuno i lijepo je da ljudi vide sve naše najbolje filmove koji su prikazani na festivalima. Nema politike tamo i neće se politika u to umiješati – rekao je jedne prilike za “Večernji list”.

U zreloj fazi karijere stekao je novu popularnost ulogom državnog službenika Marka Kosmičkog u sitcomu “Odmori se, zaslužio si” Gorana i Snježane Tribuson. Publika ga je voljela gledati i u seriji “Počivali u miru”. Osim po glumačkim ostvarenjima, Ivo će ostati upamćen i po ljubavima koje su obilježile njegov život. Svoj privatni život oduvijek je nastojao držati dalje od očiju javnosti, zato o prvom braku u kojem je dobio sina Marka se ne zna gotovo ništa.

Nakon razvoda bio je u dugogodišnjoj vezi s kolegicom Dubravkom Ostojić, a od 2002. do 2007., s Dolores Lambaša, koja je, 2013., poginula u teškoj saobraćajnoj nesreći. Nakon pet godina veze par je prekinuo, malo prije završetka njenog studija na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

O svojoj profesiji je otvoreno govorio, kao i o načinu na koji shvata život.

– Ne bih napravio ništa drugačije. Ovo je najbolji posao kojim se mogu baviti i ne bih ništa drugo znao raditi. Želim da me se pamti isključivo po ulogama – kazao je svojevremeno veliki glumac.