Volim eksprimentirati s okolinom na jedan poseban način. U raznim situacijama, naime, oblačim se različito, nekad sportski, nekad elagantno, nekad kao puka sirotinja, nekad kao kvali-lafo-biznismen. Svaki taj „eksperiment” bi apsolutno ispunio svoj cilj – svaki put bi mi dao do znanja da me ljudi gledaju drugačije, sve u skladu s odjećom na meni. Svojevremeno sam obavio posao za jednu ovdašnju firmu po starom dobrom običaju pravili su se blesavi i nisu željeli platiti za obavljenu uslugu. Ništa nije pomagalo, ni brda mailova koja sam slao ni telefonski pozivi. Ništa nije preostalo nego se pojaviti u njihovim prostorijama, ali sam se i za taj susret pažljivo pripremio. Šišanje sam odgodio za nekoliko dana, brijanje također, a izabrao sam i najpohabaniju odjeću koju sam našao po ormarima i danima uvježbavao pogled luđaka, te to efikasno isprobao na nekakvom šefu firme, jedne od od onih družina koje posluju pod motom „ni pekaru hljeba”. Čovjek je vjerovao da ispred sebe ima totalnog luđaka, pokušavao da me smiri i uvjeri da će sve biti uredu i da će nekako riješiti taj za njih nerješivi problem, da mi, naime, plate za ono što sam za njih uradio. Gledao je u moju odjeću, u moju masnu kosu i pokušavao izbjeći moj pogled čovjek koji nema šta izgubiti te krajičkom oka tražio način da pobjegne iz kancelarije ako situacija postane opasna. Bojao me se, to je bilo sasvim jasno. Prekosutra su, naravno, platili sve svoje dugove.
Dobro odijelo ima čudesnu moć da vam se ljudi smješkaju na ulici, ima moć da vam gospodin policajac oprosti žmigavac koji niste dali ili vaš pokušaj da put skratite vožnjom kroz jednosmjernu, naravno u nedozvoljenom pravcu. Ima i tu moć da vam teta u nekoj instituciji gdje ste trebali pa zaboravili poslati važan papir, progleda kroz prste. „Stvarno, gospođo, nisam mogao stići, znate imam firmu, znate kako je to stresno, trči na avion za Beč, trči na sastanak, trči na banku. Je l’ može? Može. Eh, baš vam hvala. Baš ste ljubazni Teta Gospođo”. Aktovka, u kojoj, naravno, nema ništa osim novina starih sedam dana je obavezna i rekvizit je koji daje dodatnu težinu tvojim nastojanjima da uvjeriš okolinu da si pripadnik društva onih s kojima nema šale. Čovjek u skupom odijelu, plus aktovka označava nekoga ko ima novac, ima moćne prijatelje i možda je „šef stranke njegov najbolji prijatelj”, znači neko kome je bolje nasmiješiti se. Rijetko ko pomisli da je spomenuto odijelo kupljeno u second-handu na odjelu felerične robe.
Nekada bih otišao u drugu krajnost, oblačio bih se kao jalijaš, odnosno kao neka verzija sarajevskog klošara. Široke farmerke, ofucana kožna jakna i ispod nje duks i kačket preko kojeg bih prebacio kapuljaču i nabacio kez, te jalijaški rječnik s obaveznim „jarane baaa, stipu gatibo”. I to je palilo. Osjećao sam poglede „curica” s drugog kraja autobusa, pravi klošari i prznice su mi se sklanjali s puta i nisu tražili kavgu po svaku cijenu. Na drugoj strani, žene bi čvrsto stegnule svoju torbu, stariji muškarci bi obarali pogled, a u prodavicama ili pekarama bi drhtali, plašeći se valjda da nisam pljačkaš.
Novi eksperiment je obuhvatio bradu i pratio je reakcije moje okoline na nešto dužu, neuredniju sedmodnevnu bradu. Reakcije su bile različite, ali nešto me čudilo. Prolaznici bi pogledali u neuredne dlačice na mom licu, a zatim pogledali u moje skočne zglobove. Gledali su, zapravo, u dužinu mojih hlača i čvrsto vjerovali da sam član vehabijske ili selefijske zajednice. Imao sam priliku sresti i mladiće iz te društvene grupe koji bi me oslovili s „brate”, nakon što su pomislili da sam jedan od njihovih i razočarali se kada su shvatili da nisam. No, brada na licu muškarca ima magičan efekt, bar kada je riječ o ženama. Postao sam popularan na Facebooku, žene se me počele hvaliti da sam zgodan, „dobar”, fin, muževan, da mi brada dobro stoji, da me čini ljepšim, atraktivnijim i ko zna kakvim još.
Ja sam, zapravo, i s bradom i bez nje i u sakou od 400 maraka i u jalijaškom duksu od sintetike bio, zapravo, onaj isti, ni bolji ni gori nego prije ili poslije.