Jednom davno postojala su djetinjstva bez mobitela, Facebooka, igraćih konzola i markirane odjeće. Bila su ispunjena igrom od jutra do mraka, uz drugare, loptu , ulicu i voće ukradeno iz komšijine bašte
Već desetak godina društvenim mrežama i putema mailova širi se nešto što nije SPAM, lanac sreće niti politička propaganda bilo koje vrste. Tekst ima nekoliko sličnih naziva no onaj koji se najčešće može naći glasi;
„Za svu djecu koja su rođena i preživjela pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete!”
Ko je zapravo autor ovog zanimljivog proglasa nije poznato, no ko god da je to bio napisao je sjajnu, na momente duhovitu ali poučnu priču koja se evo godinama prenosi dalje. Priču o onima koji su rođeni od početka pedesetih do početka osamdesetih, zapravo je priča o današnjoj djeci, onoj rođenoj u drugoj polovini devedesetih, generaciji koje najljepše djetinjastva zatvorena u svojom stanovima gledajuću u ogromne TV ekrane i ne ispuštajući velike mobitele iz ruku, čekajući novu notifikaciju, novi like na Facebooku.
Statistika je neumoljiva i kaže da su godine između 1945. i 1975. godine najbržeg i najravnomjernijeg globalnog rasta i razvoja. Bilo je to vrijeme kada je nastajala i razvijala se „wellfare state” država blagostanja, kada se društvo, barem formalno brinulo za svakog svog člana. U to vrijeme, kada se polako oblikovalo potrošačko društvo, svijet je postepno dobivao oblik kakav danas ima. Obični ljudi su dobili mogućnost da kupe automobil, frižider, veš mašinu. Počeli su oblačiti jeans i pamučne majice, te nositi tenisice. Zanimljivo je i nostalgično gledati fotografije nekadašnih srednjoškolaca iz četrdesetih, pedesetih i sa početka šzdesetih godina dvadesetog stoljeća. Umjesto jeansa i šarenih majica ili jakni, tadašnji će dječaci nositi odjeću svojih očeva, smeđe vunene sakoe, crne hlače, bijele košulje i kravate. Farmerke, patike / tenisice, dukserice i pernate jakne raznih boja doći će mnogo kasnije. Mijenjat će se i arhitektura porodičnih kuća, a nekadašnja središta porodičnog života, kuhinja i trpezarija, preselit će se u novi prostor pod nazivom dnevni boravak. Kuće će dobiti još nešto važno za ovu priču: dječije sobe, za svako dijete po jedna, ako je to bilo moguće.
Od pedesetih do osamdesetih svijet su postepeno osvojile telefonske veze, kolor televizija ( Južnoafrička republika svoj prvi TV kanal je dobila tek 1976.), dobili smo fast food, gazirana pića, muziku “za ponijeti” i još mnogo toga što nam je trebalo olakšati život. No život je postao kompliciraniji, lišen čari djetinjastva i odrastanja među svojim vršanjacima koji sitnim nestašlucima zagorčavaju život ukućana ili komšija. Dobili smo tako i mnogo briga, kao neželjeni poklon sa kojim ne znamo šta ćemo.
I žene rađaju, zar ne?
Autor viralne priče o onima koji su rođeni između pedesetih od osamdesetih godina prošlog stoljeća primjećuje i sljedeće:
“Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke, kad ih je boljela glava, pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće, i nikad nisu bile testirane na dijabetes.”
Proces začeća novog života u ženskoj utrobi nije se promijenio već milenijima, a trudnoća traje jednako, devet mjeseci. No čini se da nikada nije bilo teže biti trudnica ili mlada majka. Razlog? Mnoštvo savjeta “šta i kako”, članaka na internetu, stručnjaka na TV – u i radiju, mali okean priručnika “Self – help” knjiga upitne pouzdanosti, korisnosti i stručnosti i sve to plaši i zbunjuje, te otvara kod mladih majki mnoštvo strahova i nedoumica. Šta jesti u trudnoći? Da li imati seks tokom trudnoće? Da li se baviti sportom? Da li djetetu škodi zračenje mobitela ili vožnja avionom? Hoće li dijete biti rođeno sa deformitetom zbog majčine greške? Do osamdesetih godina majke nisu imale takve briga, a i da u su ih imali nisu mogle ništa uraditi da spriječe eventualno loš slijed događaja.
– Kada sam 1984. rađala svoje prvo dijete, moji ljekari nisu imali aparat za ultrazvuk. Nisam znala šta nosim i nisam znala kako je izgledao prije nego što je rođen. Tokom svake posjete ginekologu, na stomak bi mi stavljali slipavi gel i koristili doppler mikrofon da poslušaju bebine otkucaje srca. Tako bi zaključili da je sve uredu. Izmjerili bi prečnik mog trudničkog stomaka krojačkim metrom kako bi utvrdili da li je njegova veličina u skladu s datumom trudnoće. Ponekad bi ljekari koristili zaista ne tako sofisticirani stetoskop da provjere otkucaje srca. Danas vam niti jedan ljeker neće prići sa Dopplerom ili mikrofonom – pisala je 2012. američka blogerka i inžinjerka Judith S. Lederman.
Ova vrijedna i sposobna žena će prije dvije godine postati medicinski fenomenen. Postat će trudnica u svojoj 53 godine i u proljeće prošle godine će nakon 28 godina postati ponovo majka i roditi dva zdrava blizanca.
Živi, sretni i debeli
– U to vrijeme na bočicama sa lijekovima, na vratima i ormarićima nisu postojala upozorenja u stilu “Čuvati daleko od dosega djece” … Mi, kad smo imali 10 ili 11 godina, nismo nosili Pampers pelene i pišali u krevet. Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta a ne iz bočica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo bočicu Cole sa našim prijateljima i niko zbog toga nije umro… Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi maslac, pili cole koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato jer smo se stalno igrali vani – piše u online proglasu posvećenom onima rođenim pedesetih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih.
Djeca su u to vrijeme imala tu privilegiju da pojedu neopranu jabuku iz komšijine bašte i da ne umru zbog toga. Nakon jabuke , majka najboljeg druga iz ulice bi zaigranu dječicu pozvala na užinu: krišku namazanu pekmezom. Djeca bi je pojela, prethodno zaboravivši oprati ruke. Ništa im se ne bi desilo, ako bi se u igri malo razbili koljeno ili lakat, na livadi bi našli list bokvice i prekrili ranicu. Bokvica? Šta je to bokvica, upitat će se današnji klinci.
Djeca su se igrala
U ta davna vremena prije nekoliko decenija, djeca su bila drugačija nego danas. I ne samo to. I tadašnji roditelji su bili drugačiji.
– Kada sam bio klinac, roditelji bi me izgurali preko ulaznih vrata, svaki dan.
„Vrati se kada se upali ulična rasvjeta”, rekli bi.
Vrlo često, moj tri godine mlađi brat bi po cijeli dan bio sa mnom. Trebala je to biti velika odgovornost. Morala sam se brinuti o njemu, jer za šta postoje starije sestre. Na drugoj strani, druženja nikada nismo dogovarali telefonom ili se nismo dogovarali da se recimo nađemo u dva. Samo bi jednostavno pokucali na vrata naših prijatelja i pitali “Možeš li izaći vani i igrati se”
Naravno da su uvijek pristajali.
Kada bi se okupila dobra grupa, na ulici bismo igrali bejzol ili “između dvije vatre”. Da, na ulici. Kada bi začuo zvuk auta iza ugla, sklonili bismo se što prije. Koristili smo mekanu loptu kako kako ne bismo oštetili nečiji auto. Na kraju gađali smo se kesama punim vode. Prije toga niko ne bi provjeravao na Internetu dali je bilo dovoljno toplo kako bi se smokrili. Niko se na sreću nije razbolio, niti umro – sjeća se anonimna američka blogerica sa bloga violentacres.com.
Onima koji su odrasli pedesetih ili osamdesetug godin, nije imali mnogo mogućnosti za gubljenje vremena. Mogli su se igrati, igrati ili igrati, na 1000 i jedan način.
– Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (nego samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms… Padali smo sa drveća, znali se izrezati staklom, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji zbog toga nikada nisu išli na sud. Igrali smo se lukovima i strijelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu Godinu, i sve smo to preživjeli bez posljedica! Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, sve dok se ne upali ulična rasvjeta: skrivača, planova, klisa, pikulanja, partizana i nijemaca, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti. Nerijetko nas niko nije mogao pronaći po cijeli dan. I nikad nije bilo problema – tvrdi nepoznati autor viralnog internet proglasa upućenog onima koju od pedesetih do osamdesetih bili djeca.
Danas roditelji djecu ne puštaju ni minutu izvan svog vidokruga. Išunja li se na svoju ruku i nenajavljeno potomak iz kuće, nastaje panika, roditelji zovu policiju, majke vrište i pripremaju se na najgore. Roditelji paze da djeci nije hladno i pretoplo, paze koliko hrana koju jedu njihovi mališani ima vitamina D, željeza ili vlakana. Paze da njihova djeca imaju najbolji mogući mobitel, tablet ili najnoviji obuću i odjeću kako se ne bi osjećala manje važna nego druga djeca. Plaše se pedofila jer slike svoje djece stavljaju na Facebook. Plaše se nasilnika među drugom djecom jer neki drugi roditelji naporno rade i zarađuju manje te svojoj djeci ne mogu priuštiti sve što požele, pažnju, vrijeme, i ljubav pogotovo.
Današnji roditelji djecu drže pod staklenim zvonom misleći da im čine uslugu, no stvaraju male, sebične, samožive zombije, djecu koja se ne znaju družiti sa drugima niti znaju na odgovajući način komunucirati ili odabrati odgovajuću emociju za odgovarajući moment. Briga za vlastito dijete je dobra i poželjna, no sve ima svoju granicu. Ne tako davno, roditelji bi djeci dali loptu i rekli im da se vrate kući kada padne mrak, znajući da im se neće ništa loše desiti, a i ako se desi, biće im životna škola, najbolja škola koju današanja djeca konzumerističkog društva ne pohađaju.
Ovo nije Kalifornija
“Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez sigurnosnih pojaseva i zračnih jastuka, nismo morali imati kacige na glavi kad vozimo bicikl ili role. Provodili smo dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon nekoliko padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem” – tvrdi nepoznati autor intenet priče o odrastanju nekad i sada.
Snimljeno je mnogo filmova na ovu temu, no najuspješnije filmsko djelo dolazi iz Njemačke. Film “Ovo nije Kalifornija” ( This Ain’t California) govori o odrastanju u nekadašnjem istočnom Berlinu tokom postojanja DDR -a. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Priča prati skateboradera Denisa i njegove prijatelje koji svojim nestašlucima i vozilicama napravljenim u tatinim garažama, jer se pravi skate u DDR -u nije mogao kupiti i imao je vrijednost pravog zlata, prkose državnoj birokratiji i pravilima stvorenim da se krše. Film “Ovo nije Kalifornija”je najbolji je film 2012. i jedan od najboljih filmova protekle decenije.
Učiteljice: Jeste li vi ludi?
Tokom proteklih pete ili šest godina, internetom kruži zanimljiva, ali bolna realna šala u vidu crteža koji nastoji prikazati odnos djece, roditelja i odgajatelja, nekad i sada. Lijevi dio crteže prikazuje roditelje i učitelje koji kore učenike zbog loših ocjena. Desni dio crteža pokazuje stanje „sada”, gdje bijesni roditelji sada napadaju učiteljicu pitanjem „kakve su ovo ocjene”, na radost njihovog sinčića.