Lucy je na prvi pogled samo lijepa, moderna žena u srednjim dvadesetim, koja još ne zna šta će od sebe. Bar bi se tako mogao u desetak riječi opisati uvod u najnoviji filmski super – hit Luca Bessona („Taxi”, „Peti element”, „Nikita”, „Leon profesionalac”, „Hitman”). Film u kome glumi lijepa Scarlet Johannson i iskusni Morgan Freeman već je zaradio 218 miliona dolara, i to ne bez razloga. Film je, ipak, podijelio mišljenja, za jedne on je dobar spoj skupih specijalnih efekata, seksepila Scarlet Johannson i šarma starog mudraca u koži Morgana Freemana. Za druge film „Lucy” otvara brojna pitanja o nama samima, našim sposobnostima, inteligenciji i nevidljivim granicama koje nam je majka priroda nacrtala i kako te granice prevazići.
– Lucy je 25-godišnja američka žena koja živi i studira u Taipeju na Tajvanu. Ona je uvučena u posao narko-kurira od svog novog momka, čiji šef je korejski mafijaš i baron droge po imenu Gospodin Jang. Lucy Jangu isporučuje aktovku u kojoj se nalazi skupa sintetička droga CPH4. Nakon što njenog momka ubiju, Lucy biva oteta, te joj nasilno u želudac postavljaju vrećicu s drogom, zajedno sa druga tri narko-kurira, koji bi trebali prebaciti drogu u Evropu. Dok je Lucy u zarobljeništvu, jedan od njenih otmičara je udara u stomak, vrećica u njenom želucu puca oslobađajući veliku količinu droge u njeno tijelo. Kao rezultat, ona počinje dobivati nevjerovatne psihičke i mentalne mogućnosti, poput telekineze, telepatije, mentalnog putovanja kroz vrijeme, te čak može izabrati da ne osjeti bol ili druge neugodnosti. Ona ubija svoje otmičere i bježi – stoji u najavi filma „Lucy”.
U filmskom slijedu događaja, lijepa Lucy upoznaje iskusnog neurologa po imenu profesor Norman koji vrlo brzo shvata kakav fenomen ima pred sobom te joj počinje govoriti o mogućnosti korištenja „100 posto mozga” i šta bi se desilo kada bi cijela ljudska rasa počela raditi isto.
Moto filma istaknut je i na zanimljivom plakatu ovog ostvarenja i vjerovatno je velikim dijelom zaslužan za uspjeh ovog filma.
– Prosječna osoba koristi 10 posto kapaciteta svog mozga. Zamislite šta bi ona mogla uraditi sa 100 posto – poručuje Luc Besson.
Akcijski filmovi, posebno oni iza kojih stoji Luc Besson, osim što su vrlo zabavni i zanimljivi ljubiteljima kompjuterske grafike i specijalnih filmskih efekata, obično ne postavljaju velika pitanja niti otvaraju rasprave na globalne dileme, no film „Lucy” je postao izuzetak, posebno zahvaljujući intrigantnom „teaseru” sa plakata. Tako je jedno pitanje iz popularne nauke uspjelo ovog ljeta da se nametne kao tema za raspravu i pored loših vijesti koje dolaze širom svijeta, od Indokine, preko Iraka, Palestine, Ukrajine do nemirnih predgrađa St. Louisa. Koristimo li mi samo 10 posto naših mentalnih sposobnosti? Da li se naše sposobnosti poput inteligencije, sposobnosti pamćenja velikih količina podataka stiču tokom života ili se s njima rađamo? Mogu li droge ili poseban trening poboljšati rad našeg mozga, te naš život učiniti boljim a nas uspješnijim, bogatijim i popularnijim?
Prirodna selekcija
S obzirom na raspravu koju je izazvao tokom nekoliko posljednjih mjeseci i globalnu debatu koju je pokrenuo, film „Lucy” se od zabavnog hita, napravljenog prema uspješnom receptu svog tvorca, pretvorio u poligon za naučne rasprave. Ne samo da vodeće svjetske medijske kuće donose rasprave o temi „10 posto vs 100 posto korištenja mozga”, nego se u raspravu uključila i nauka. Ipak, činjenicama i znanjem potkovani naučnici nisu bili tako oduševljeni pitanjem koje stoji na zvaničnom plakatu filma „Lucy”.
– Mozak, kao i svi naši organi, oblikovan je prirodnom selekcijom. Tkivo mozga je metabolički sposobno da raste i da se kreće i ponekad dolazimo u zabludu da bi evolucija dopustila rasipanje resursa potrebnih za izgradnju i održavanje tako malog organa. Dalje, sumnje u takvo nešto, podgrijavaju dokazi i iz kliničke neurologije. Gubljenje 90 posto mozga u nekoj nesreći ili zbog bolesti, može imati katastrofalne posljedice. Štaviše, posmatrajući efekte povreda glave, kao posljedice udara, trauma ili nečeg drugog, jasno je da ne postoji dio mozga koji bi se mogao oštetiti a da to ne ostavi trajne, funkcionalne posljedice po pacijenta. Na tom tragu, električna stimulacija tačaka u mozgu nije uspjela otrkriti niti jednu uspavanu regiju u kojoj osjet, emocija i pokret nije potaknut ovim malim električnim strujanjima – tvrdi naučnik Barry L. Beyerstein s Univerziteta in Vancouveru.
Tako su se Luc Besson i njegov film našli u neobranom grožđu. Film koji je trebao biti ljetna razbibriga tako se, ni kriv ni dužan, našao na zubu naučne zajednice.
– Dugo je postojala hipoteza da ljudska bića koriste samo mali dio naših cerebralnih kapaciteta. Tokom stoljeća, spekulativna nauka je razmatrala šta bi se desilo ako bi čovječanstvo evoluiralo i prevazišlo taj limit. Doista, šta bi se desilo našoj svijesti i s našim novopronađenim sposobnostima ako bi svaki dio mozga bio neprekidno aktivan. Ako bi se svaki od 86 miliona neurona aktivirao u isto vrijeme, da li bi predmetna osoba postala, zapravo, „nadčovjek” – pitali su se produkcijska ekipa filma „Lucy” i reditelj Luc Besson.
„Lucy” možda neće biti upamćen kao veliko filmsko djelo, no ostat će zabilježen po tome što su reakcije i pompa koje se stvorila oko njega, zapravo razotkrili i srušili mit koji kaže da čovjek koristi samo deset posto vlastitog mozga.
– Možda 20 posto mozga koriste scenaristi filma „Lucy” – ciničan je komentator uglednog „Timea”.
Odakle je došao taj mit i zbog čega smo tako dugo vjerovali da je 90 posto sadržaja naše lobanje, tek uspavana masa neurona, te da ta ista masa čeka neki specijalni fizički, emotivni ili hemijski stimulans kako bi se aktivirala i učinila nas „superljudima”. Na žalost po nauku, mit o „10 posto korištenja mozga”, nije tek urbana legenda, njega su stvorili upravo naučnici i to oni s najuglednijih visokih škola svijeta, poput Harvarda. Dvojica uglednih naučnika, William James i Boris Sidis u posljednjoj deceniji 19. stoljeća su proučavali dječaka Willima Sidisa (1898-1944), sina jednog od njih, za kojeg se i danas ponegdje vjeruje da je bio najinteligentniji čovjek svih vremena s kvocijentom inteligencije između 250 i 300.
Sidis je mogao čitati novine kada je imao sam 18 mjeseci. S osam godina je već govorio 11 stranih jezika, između ostalih, grčki, latinski, turski, hebrejski i armenski. Izmislio je i vlastiti jezik, nazvavši ga „Vendergood”. Sidis će postati najmlađi student svih vremena na Harvardu, koje će upisati sa 11 godina. Već u svojim ranim dvadesetim godinama, Sidis je bio doktor nauka, koji je izdavao zapažene naučne radove i pisao studije o raznim temama, od geometrije, preko termodinamike i teorije transportnih sistema do historije američkih domorodaca. Bavio se izumiteljskim radom, a bio je i društveni aktivan, te je hapšen zbog podrške socijalističkim pokretu, neposredno nakon Prvog svjetskog rata.
Život Williama Sidisa nije bio lagan, bez obzira na to što je njegov otac bio ugledani naučnik. Studenti – kolege su ga često šikaniranili, te čak i fizički zlostavljali, a slično se dešavalo i u kompanijama i u službama za koje je radio. Stoga se povlačio u sebe, te je slično kao i Tesla, živio u javno obznanjenom celibatu. Uz Teslu, Henrija Forda, Al Caponea i Ameliu Earhart, Sidis je jedan od najzanimljivijih i najintrigantnijih ljudi prve polovine 20. stoljeća. Mediji su ga pratili u stopu, često pretjeravši s tim, a on bi ih tužio i dobivao na sudu zbog kleveta.
Neuronska komunikacija
Skoro od dana kada je rođen i kada je bilo jasno da je u domu jevrejskih imigranata iz Ukrajine rođeno čudo – od djeteta, pa se sve do njegove smrti, Sidis je bio pod lupum javnosti, posebno one naučne. Sidis je imao tu sreću ili nesreću da je rođen u porodici uglednog naučnika i psihijatra te profesora s Harvarda. Njegov otac i kućni prijatelj po kojem će Sidis dobiti ime, William James, na jednom od predavanja će izreći i to da “ljudi postižu samo djelić svog mentalnog potencijala”. Trideset i osam godina nakon ove rečenice, koja je možda shvaćena i preozbiljno, američki pisac Lowell Thomas će u predgovoru za knjigu “Kako steći prijatelje i utjecati na ljude” iz 1936. napisati i to da je “profesor William James sa Harvarda znao reći da prosječan čovjek razvija deset procenata svojih mentalnih mogućnosti”.
Poluistina koju je Thomas plasirao u predgovoru popularne knjige, nije ipak bila prvo mjesto na kojem se pojavila tvrdnja da je čovjek koristio samo deset posto mozga.
– Nema ograničenja šta ljudski mozak može postići. Naučnici i psiholozi govore nam da mi koristimo samo deset procenata našeg mozga – pisalo je u Svjetskom almanahu iz 1929. godine.
U narednim decenijama “mit o deset posto mozga” dodatno je podgrijavan kako od medija, SF literature, tako i od dijela ljekarske struke. Sedamdesetih godina 20. stoljeća čak je postojala i naučna hipoteza da čovjek koristi samo pet posto svog mozga. Takav mit često se mogao vidjeti na filmu, poput “Navigatora” iz 1986. u kojem vanzemaljci “otkrivaju” da ljudi koriste samo deset posto svog mozga. Priču o deset posto mozga koje koristimo, vrlo je često eksploatirala SF literatura, pa čak i cijenjeni autori poput Isaaca Asimova.
Slični namjeru i priliku za dobru zaradu na ovom intrigantnom, ali ipak kvazi-naučnom pitanju imao je i Luc Besson, no film “Lucy” se tako pretvorio u onom što mu možda i nije bila namjera. Film bilježi dobar prijem kod publike, kojoj izgleda i ne smeta da je cijela priča filma, koja je postavljena kao da je riječ o naučnoj činjenici, zapravo bazirana na nikada dokazanoj polu-tvrdnji staroj više od stotinu godina. Nauka je jedinstvena: Ljudski organizam koristi 100 posto mozga, sve vrijeme i svaki dan, i to je kraj priče o famoznih deset posto. No, to što koristimo naš mozak u punom kapacitetu, ne mora značiti da ga ne možemo i dalje poboljšavati. Dokazano je da tjelovježba i dijeta mogu poboljšati naše mentalne sposobnosti, čak i u zrelijim godinama.
Ljudski mozak je najčudesnija i još najmisterioznija pojava u našem univerzumu. Neurologija i medicina uopće, posljednih decenija su napredovale koracima od sedam milja, ali o tome kako mozak zaista funkcionira još se ne zna baš sve. Posebno je intrigantno kako neuroni međusobno komuniciraju, odnosno kako mi to pamtimo, osjećamo i krećemo se na najbolji mogući način. Mozak krije mnogo misterija, no jedan film i maštoviti jedan reditelj su nehotice tu listu misterija smanjili za jedan broj. Priča o tome da koristimo samo deset posto mozga tako je otišla u legendu. Svi ljudi koriste stotinu posto svog mozga, neki na lošiji, neki na bolji način. Budimo u društvu ovih drugih, to je jedna od rijetkih životnih odluka, u potpunosti prepuštena našoj volji.
Primati i mozak
Čovjek nije nastao od majmuna, ali jeste njegov dalji rođak. Raspored organa, krvne grupe, ishrana, društvene organizacija, seksualni život, karijes, podložnost bolestima, sve je što povezuje današnjeg čovjeka i većinu primata, poput bonobo majmuna, čimpanzi, gorila i orangutana. No, između ove rodbine i nas postoji jedna velika razlika. To je veliki mozak, posebno njegova kora, čija struktura ljudima omogućava analitičko razmišljanje, te razvija kreativnost u ophođenju sa svojom okolinom. Veliki mozak je stvorio civilizaciju kakvu znamo.
Učenje, povlastica mladih
Posljednjih godina mnogo se govori o cjeloživotnom učenju, te se potencira usvajanje znanja o tokom kasnijih, zrelijih godina života. Ipak, naš mozak ne ide u korak s ovim progresivnim idejama. Sposobnost učenja je uglavnom rezervirana za ranije, mladalačke godine i tokom života opada.
– Trenutak u kojem iskustvo najbolje može premrežiti te veze vrlo je specifičan za svako područje mozga. Zato je proizvodnja mijelinske ovojnice u centrima za jezik najintenzivnija u prvih 13 godina, dok dijete uči jezik. Dovršena ovojnica učvršćuje usvojeno znanje, ali jako otežava nova usvajanja, primjerice drugog stranog jezika. Tako je s mijelinizacijom čeonog režnja oko 20. godine. Taj odgođeni dovršetak pojačava fleksibilnost upravo onda kada se spremamo ući u svijet s kojim ćemo se sučavati kao odrasli. Čini se da taj dug, spor razvojni val koji se dovršava tek srediniom 20-ih. isključivo ljudska prilagodba. A možda ima i najdalekosežnije posljedice. Moglo bi se činiti pomalo ludim što se mi ljudi ne opametimo malo ranije u životu. Ali, kada bismo se opametili ranije, završili bismo gluplji – smatraju autori članka “Mladi mozgovi”, koji je u “Nacionalnoj geografiji” izašao u oktobru 2011.
Zanimljivosti o ljudskom mozgu
Mozak iznosi tri posto naše težine, ali troši 20 posto energije
Mozak slona je veći nego mozak čovjeka, ali je naš mozak teži
Hormon estrogen pomaže u pamćenju
Mozak Alberta Einsteina imao je područje za matematiku uvećeno za 35 posto
Kroz naš mozak dnevno prođe 70.000 misli