U početku bi nebo i zemlja i tama nad bezdanom. Neka bude Svjetlo. I bi Svjetlo… – pjevali su Dugmići na albumu „Uspavanka za Radmilu M.” s kojeg mi je bila vazda najdraža ona pjesma na čistom albanskom „Kosovska”.
I onda bi Riječ. A tamo gdje je Riječ tamo je i obećanje. Naš narod, poznajući najbolje svoj mentalitet, lijepo kaže: Obećanje ludom radovanje.
U startu se onaj koji hoće da slaže, prevari i podjebe, ogradi. – Ma, jašta, nije džabe naš dobri prepametni narod rek’o da je onaj koji obeća Tito, a onaj koji očekuje nešto od tog obećanja Staljin iz Četrdeset i osme. Samo nek’ se pleše – samo nek’ se daju lažna obećanja. Lud je onaj što u njih vjeruje.
Tako se data riječ amnestira od davaoca. A svi koji olahko obećavaju ispadaju mudri – jakako. Ludi smo mi što smo još uvjereni da postoji čast, poštenje, fer odnos, obraz… Fakat, nema deterdženta koji može oprat’ prljav obraz. Valjda se zato naši domaći deterdženti i ne prodaju najbolje. Čiste sve osim obraza – stoji u onoj reklami.
A nama baš ti čistači obraza najviše trebaju.
Ima jedan narod na brdovitom Balkanu o kojeg smo se kroz prošlost malo očešali, a koji drži do date riječi ko čist čovjek do higijene. Kad ti Albanac kaže: Besa, onda je Besa i gotovo!
Čula sam onomad nevjerovatnu priču od čovjeka koji ne umije slagat’. Priča je nevjerovatna.
On je sada jedan pedesetogodišnjak koji izgleda ko aljkava muška usidjelica. To u osnovi i jeste – usidjelac. Nikad se nije ženio, jer mu je pos’o da je non-stop u autu, kamionu, šleperu… Trgovac je svim i svačim i od 12 mjeseci jedanaest provede van svog rodnog grada Goražda.
– Nije da mi se nije ženilo, ali šta ću od žene pravit’ bludnicu. Kad sam kopneni mornar. Svugdje pođi, a kući ne dođi – počinje svoju priču.
Kako je ljudima uvijek bio pri ruci, gdje god je putov’o po bivšoj Jugi im’o je nekog ko će ga rado dočekat’ i ugostit’. Tako je jednom zaglavio sa svojim šleperom negdje u kosovskim vrletima. Kvar na motoru. Prevozio je paradajz iz Makedonije i samo mu je još to trebalo da se u pô noći zaustavi na blatnom putu pored Prizrena.
– Mene ti ništa ne može iznenadit’. Sjetim se jarana iz vojske s kojim sam ost’o dobar sve ove godine. Ništa nas nije moglo razdvojit’, ni rat ni nacionalnost ni običaji, ništa. On je čovjek za kojeg bih sve učinio. Nikad mi nije zaboravio kad sam ga u bivšoj JNA štitio od raznih giliptera žednih krvi novopristiglih guštera. On je bio častan momak, povučen, nije svik’o bio na tu košnicu. Živio je na selu, on, kuća, braća i stoka. Branio sam ga i uveo u društvo. Uvijek mi je na tome zahvalan ost’o. I nazovem ja tako svog Lokmana. Čovjek-munja. Stvorio se za pola sata, doveo šlep službu, organizov’o popravku. – A ti – reče mi, sad ćeš kod mene. Moji jedva čekaju da te upoznaju.
I bi Riječ. On je dočekan k’o car. Nije mog’o vjerovat’, jer je na komodi iznad televizora ugled’o svoju i Lokmanovu uramljenu sliku iz vojske.
Žene oko njih hodale, prinosile, sinija puna razne zahire.
– Ja takvo gostoprimstvo nikad nigdje nisam doživio, a cijeli sam svijet obiš’o. Držali su me k’o malo vode na dlanu.
A onda je došlo vrijeme da se spava. Njemu je odvojena soba sa kupatilom bila pripremljena. Sve se uzmirisalo beharom.
– Pružim ja dva-tri koraka, zatvorim vrata, upalim stonu lampu i sjednem na krevet raspoložen da se zavalim čim se skinem. Spustim pogled prema stolu i vidim neku tamnu pojavu. Protrljam oči da me nije kakva luda snašla. Opet isto. Havetinja. Neka avet sjedi u fotelji i gleda u me s pogledom iščekivanja. Čekala me naka žena. Kad sam se malo uhaviz’o, uspio sam prozboriti: „Šta ti tu radiš?!”
Promucala je: „Poslao me moj muž Lokman”.
I tad mi se sve odvrtjelo u glavi. Vratio mi se film od prije dvadeset i koju godinu. Kad smo skinuli sivomaslinastu uniformu, on mi je rek’o da bi sve dao da mi se u životu revanšira za moju potporu. A ja sam mu onako iz zafrkancije, ali ozbiljno kao da to i mislim odgovorio: „Eto, kad se oženiš, dat ćeš mi svoju ženu”. On kao da je jedva dočekao ozareno uskliknuo: – Hoću. Besa! – Besa! – i ja sam to potvrdio šeretski.
A on to nije zaboravio. Sve ove godine, on je pamtio našu mladalačku igru. Za mene je to bilo obično lupetanje, a za njega čvrsto data riječ. A riječ se ne smije pogaziti. On je bio čovjek starog kova. Obećao je ženu – dat će ženu. I gotovo.
– I šta bi? Kako si se izvukao i jesi li uopće? Znamo da se poklon ne odbija – upitam ga znatiželjno.
Ona je meni prišla i počela mi skidati čarape da mi opere noge. – Stani ženo, rekao sam joj. Ne treba. I pokaz’o sam joj vrata. Međutim, ona se vratila, sjela opet na fotelju. Ja sam onako obučen zaleg’o i san me savlad’o. Ujutro, ona se nije micala. Mislim da nije oka trenula. I onda sam izaš’o, naš’o svog jarana u kuhinji i preneraženo mu se obratio:
– Brate Lokmane, šta ono bi. Znaš, nisam ti ja takav čovjek. A on će meni na to: – Besa, Čola, besa. Sjećaš se kad sam ti dao riječ? To je kod nas Zakon.
– Jesi. Ali jasno ti je valjda da sam se ja šalio.
– Nije se s riječju šalit’ – nasmijao se sad on.
I nije.
Indira Kučuk-Sorguč