Slavica Delibašić, Verica Rakočević i Zvončica Vucković: Što nas više sekiraju, mi bolje izgledamo

Piše: Redakcija

U drevnom Egiptu ideal ženske ljepote bile su duge pletenice i gusti crni „make-up“ oko očiju, u Grčkoj jedro i punašno tijelo, dok je u doba renesanse zaokruženo tijelo, široki bokovi, blijeda koža, plava kosa i visoko čelo smatrano vrhuncem fizičke ljepote. Viktorijanska Engleska uvela je korzet, činio je čuda u smanjenju struka, dok su tokom ’20-ih godina prošlog vijeka male grudi, spušten struk, kratka bob frizura, dječačka figura s uskim bokovima bili prototip žene tog razdoblja. Zlatno doba Hollywooda iznjedrilo je look Marylin Moroe. Prolazile su godne, ideali ljepote su se mijenjali od seksepilnog do androgenog, a potom su zagospodarile društvene mreže. Zahvaljujući njihovom utjecaju, standardi ljepote se mijenjaju češće nego ikada prije, a svjedoci smo i pojave da djevojke i žene sve više liče jedna na drugu. Povećane usne, grudi i lice koje je zategnuto zahvaljujući plastičnoj hirurgiji ili nekom sličnom zahvatu, bacili su sjenu na činjenicu da je najprivlačnija ona žena koja se osjeća ugodno u svojoj koži, a koja to postiže jednostavnom i redovnom njegom tijela, te brigom o zdravlju.

Žena je mnogo više od savršene proporcije ili perfektnih filtera na mobitelima, a njena ljepota se ogleda i u kvalitetnom i ispunjenom životu. On podrazumijeva i znati živjeti punim plućima, radovati se uspjehu, graditi iskrena prijateljstva i stvarne odnose, ali isto tako znati i podići se nakon bilo kojeg životnog pada.

Tri dame pripadaju upravo toj grupi. Supruga legendarnog Mirze Delibašića, Slavica, poznata srbijanska modna dizajnerica Verica Rakočević i manekenka Zvončica Vucković, mogu se pohvaliti ne samo besprijekornim izgledom u zreloj životnoj dobi, već i kvalitetnim životom koji su vodile.

Za magazin „Azra“ govore o beauty navikama kojih se danas pridržavaju, načinu na koji vode računa o svom psiho-fizičkom zdravlju, ljubavi, odnosima među ljudima koje su gradile, ali i otkrivaju recept kako ostati zadovoljan svojim životom, čak i onda kad se okolnosti okrenu protiv vas.

Kažu da svako životno razdoblje donosi lijepe, ali i one manje lijepe stvari. Kako ste se mirili i prihvatali promjene koje su godine donijele i kako ste u skladu s tim mijenjali svoje beauty navike?

SLAVICA: Vrlo sam realno biće i apsolutno svjesna svojih godina. Sjećam se kako sam izgledala i prije 20 ili 30 godina, ali svako treba da shvati da se mijenja i da, uslovno rečeno, stari. Moj duh nije u skladu s godinama koje imam, a mislim da čovjek jednostavno treba da prihvati svoje godine i nauči da se nosi s njima, jer je svaka žena lijepa i može dobro da izgleda bez obzira na dob. Beauty navike nisam nešto specijalno mijenjala. Šminkam se svakog dana i tako je već godinama, ali ne nosim tešku šminku. Život u Italiji me je naučio da ono što unosiš u organizam možeš da staviš i na kožu, te sam jedino uljima pridala više značaja.

VERICA: Ako mislite na pobjede i poraze, niti sam se u dobru ponijela, niti u zlu očajavala. Od kada znam za sebe, život sam prihvatala kao najljepši Božiji dar, a lijepe i ružne trenutke kao sastavni dio tog dara. Kad je riječ o beauty navikama, uvijek mi je bio imperativ da imam čistu kosu, zdrave zube i njegovanu kožu. Kako su godine prolazile, bilo je potrebno ulagati više napora, pa i para da bi se, koliko god je to moguće, usporio proces starenja.

ZVONČICA: Sa 29 sam rodila prvu kćerku Petru u New Yorku i to je obilježilo neko novo razdoblje u mom životu. Kada imate partnera i dijete, to promijeni stil života i sa sobom donese odgovornost. Nažalost, moj prvi partner je preminuo sa samo 33 godine, što je bilo jako tužno i teško, ali život ide dalje. Vratila sam se u Montreal i ubrzo udala za Charlesa Novotnyja, te 1992. godine rodila drugu kćerku. U tom periodu sam se posvetila djeci, preselila se u Toscanu i živjela pravi porodični život. Pauzirala sam karijeru modela i u slobodno vrijeme radila sa suprugom. To je bio period u kojem nisam imala potrebu za prevelikim uređivanjem i baš tada sam prestala farbati kosu, a nisam se ni šminkala.

Slavica Delibašić

Često možemo čuti kako stres i slični faktori utječu na način kako ćemo stariti. Kako se borite protiv stresa?

SLAVICA: Kroz sport sam navikla na stres, te na poraze i pobjede, a po prirodi sam smjela, puna samopouzdanja i jednostavno vesela osoba. Kada se suočim sa stresom, teško ga podnesem, ali se svim silama trudim da provedem vrijeme sama sa sobom, te da kao mačka sama ližem svoje rane sve dok ponovo ne bljesnem. Mnogo me je toga u životu strefilo, samo što me kamen nije mljeo. Znam se nositi s tim i šta god da mi se desi, nikad niko neće vidjeti da nisam nasmijana i vesela. Širim pozitivnu energiju i svi me pamte i vole po mom osmijehu i raspoloženju.

VERICA: Vjerovali ili ne, ali mene stres regeneriše. Da nije tako, uz ovaj turbulentni život bih bila ili u ludnici ili na drugoj planeti.

ZVONČICA: Stres napadam dva puta dnevno uz budističku mantru ujutro i uvečer. To me relaksira i vraća mi fokus na sadašnjost i na to kako da, uz što manje stresa, riješim probleme. Povremeno odem na more, imam kuću u Crkvenici i isključim telefon i tablet. Nedavno sam bila na Siciliji s unukom i prijateljima, a to je najveća relaksacija.

 Jedni se kupaju u mlijeku, drugi mažu kremu za hemoroide ispod očiju… Imate li Vi neke slične, nesvakidašnje, beauty rituale u koje se kunete?

SLAVICA: Koristim prirodni bio sapun i kada ga stavim na tijelo, dodam ekstradjevičansko maslinovo ulje i jednu kašičicu šećera. To je prirodni piling koji napravim jednom u sedam do deset dana. Prija mi jer mi nakon njega tijelo nije suho, a zrnca šećera izmasiraju tijelo. Isto to nanesem i na lice, a nakon što sperem vodom tijelo, bude lijepo i glatko. Na lice godinama stavljam običnu Antirid kremu iz apoteke, a osim na područje oko očiju, stavljam je i na vrat, jer je on ogledalo svake žene. U suštini vodim računa da moja koža bude sjajna, te da nije suha i opora.

VERICA: Moj životni ritual je da svakog jutra pogledam u nebo i zahvalim Bogu na onome što mi je dao. Vodim računa o tome da pijem što više vode, koristim prirodne preparate i redovno vježbam. Soda bikarbona, kojom vršim piling lica i tijela, zauzima počasno mjesto u mom kupatilu.

ZVONČICA: Ljeti kosu mažem maslinovim uljem, a kao djeca smo kosu prali s jajima u morskoj vodi.

 Postoji izreka koja kaže da kada nam život da limun, od njega trebamo napraviti limunadu. U kojoj mjeri živite po ovom principu?

SLAVICA: Kod mene nema pravila ni u čemu, osim u disciplini. Prezirem sve one koji nemaju disciplinu i koji su neorganizirani kad je riječ o kući i djeci. Jednostavno sam takva da posjedujem neviđenu organizovanost i tu me je vrlo teško pratiti, a imam i taj problem da mi smeta kada vidim da drugi nisu bar blizu mene kada je o tome riječ.

VERICA: Duže od polovine svog života od limuna pravim limunadu, a kada je limun nepodnošljivo kiseo, moram da dodam i malo meda.

ZVONČICA: Napravim limunadu, fettucine s limunom, teleće šnicle s limunom i kolač od limuna. Treba iskoristiti sve što ti život nosi.

 Na koji način danas vodite računa o svom zdravlju?

SLAVICA: Ne mogu se pohvaliti time da idem na redovne kontrole, ali se trudim da slušam svoje tijelo. Kada imam nekih zdravstvenih problema, obratim se kome treba, a nađem i vrijeme da se odmorim. Uz sve to se zdravo hranim, a sve se svodi na vrlo kvalitetne i zdrave čorbe. Ne postoji dan da nisam napravila čorbu, a prioritet su mi one od ječma i od crvenih i zelenih leća. Zdravlje je ono što unosiš u organizam, što svakako podrazumijeva mnogo tečnosti, a ponekad i čašu vina.

VERICA: Redovno vježbam, trudim se da se relativno zdravo hranim i brižno kontrolišem sve parametre u vezi sa zdravljem. Zatim se trudim i da sve i svakoga s lošom energijom eliminišem iz svog okruženja, te nijedna negativna emocija ne stanuje u mom umu.

ZVONČICA: Svakog jutra šetam sa svojim psom Cocom, idem na yogu i veselim se životu.

Verica Rakočević

 Koliko danas, kada se možete pohvaliti svojim životnim iskustvom, dopuštate da na Vašem licu ijedna bora bude uzrokovana time što su Vas nasekirali muškarac, ukućani ili okolina?

SLAVICA: Mene što više sekiraju, ja sve bolje izgledam (smijeh). Jednostavno sam takav tip i ne volim paćenička lica i nezadovoljne i tužne face. Mislim da je moj centar za emocije odavno poremećen, jer je Mirza umro mlad, a i tata mi je umro mlad. Imam mnogo razloga zbog kojih bih mogla cijeli život biti nasekirana, ali kako? Pa valja živjeti. Jednostavno sam takva, vesela i nasmijana i to je to.

VERICA: Ako ste emotivni, iskreni i puni ljubavi za sve oko sebe, uvijek nalazite opravdanje za situacije koje bi vas sekirale. Bore su sastavni dio životnog procesa. To su tragovi koji govore da ste živjeli i zapisi pređenog puta koji po prirodi nije lišen trenutaka tuge i patnje.

ZVONČICA: To je nešto što jednostavno ne mogu spriječiti, ali mogu utjecati na to kako se ja s tim nosim. Bacim preko ramena.

 Kažu da je najljepša ona žena koja je voljena. Šta za Vas predstavlja ljubav?

SLAVICA: Mislim da je ljepota žene u njenoj jednostavnosti. Ljubav je riječ koja se nikad u životu neće moći objasniti. Uvijek sam i sa svih strana bila voljena, a i sama sam puna ljubavi. Ekstremno volim svog sina, njegovu djecu, prave prijatelje… No, moram biti iskrena, ne osjetim to uvijek s te druge strane. Za mene je ljubav kada otvoriš dušu nekome, a da nikada u životu ne pomisliš da će te razočarati. Ljubav mi znači sve u životu i ona me i dan,-danas drži. Znate li koliko ima muškaraca koji kažu da vole svoju ženu, a nikada u životu nisu otišli s njom na ručak? Ali je otišao s kim ne treba. Ljubav kroz materijalno je laž.

VERICA: Ljubav ne vezujem samo za partnerske odnose. Emocija koju dobijam i dajem na svim životnim poljima oblikovala me u samouvjerenu, zadovoljnu i sretnu osobu. Imam privilegiju da živim s muškarcem koji je, bez obzira na veliku razliku u godinama, moja druga polovina. Način na koji razmišljamo o ljubavi kao pokretaču životne energije definiše nas kao sretne ljude.

ZVONČICA: Razumijevanje, empatiju, male zajedničke tajne, oprost i vječnu zaljubljenost koju treba održavati na tihoj vatri.

 Često dopuštamo sebi da se pravimo pametni kada je riječ o tuđim problemima, te o ženama koje imaju loše odnose, bilo koje vrste, govorimo da to mogu riješiti jednostavnom odlukom da te odnose napuste. Jeste li Vi uvijek znale izaći iz lošeg odnosa, suprotstaviti mu se i zaštititi sebe?

SLAVICA: Nisam osoba koja dijeli savjete drugima i uvijek kažem: „Ne daji savjet ako ti ga neko, kao što bi moj Mirza rekao, ne išće“. Nisam uvijek znala izaći iz lošeg odnosa, ali sam nalazila put. Osoba sam koja ne šuti, ne zavlači se i ne trpi. Ja se izvučem iz situacije, nekad sporije, nekad energičnije, a nekad i kroz plač, jer vidim da ne mogu ništa da uradim. Dobro se isplačem i prespavam, jer je noć uvijek ta koja ti pomogne. Imam dvije prijateljice s kojima mogu da popričam, što mi jako prija i znači, jer mi u problemu ne treba neko ko će mi samo govoriti da sam ja u pravu. Drago mi je i kada čujem da nisam u pravu i da sam pretjerala.

VERICA: Jesam i mislim da svaka žena to može. Opravdanja koja nalazimo za opstanak u takvim odnosima su samo odlike niske inteligencije ili nedostatak hrabrosti da preuzmemo odgovornost za sopstveni život.

ZVONČICA: Davno sam prestala „soliti pamet“, osim kada me neko pita za savjet. Svi učimo iz sopstvenih grešaka i ja nisam izuzetak. Izuzetno je teško izaći iz lošeg odnosa, jer ne vidimo situaciju izvana, te nas vežu osjećanja, prošlost i neka lažna nada da se odnos može popraviti. No, izašla sam iz propalog braka nakon 15 godina, završila odnos s prijateljicom nakon 40 godina. Znači da sam uspjela.

 Ovo vrijeme traži konstantna nadmetanja, od sebe često imamo prevelika očekivanja. Kako žena može da nauči da bude zadovoljna sobom bez obzira na povremene neuspjehe?

SLAVICA: Svaka žena treba da nađe vrijeme da se druži i da razgovara sa sobom. Neko se rađa takav, ali su to stvari koje se mogu unaprijediti ukoliko čovjek radi na sebi. Treba raditi na sebi, razgovarati, čitati i pitati. Jedna od najboljih rečenica koju sam čula, a koju je rekao moj prijatelj, jeste da ljude ubi neznanje. I to je živa istina, jer ljudi toliko ne znaju, a misle da imaju pravo da polemišu o tuđim životima. Problem je i to što su ljudi puni ljubomore, koja ih slama, a koja se isto može, na određeni način, liječiti.

VERICA: Zvuči kao fraza, ali da nema neuspjeha, uspjeh ne bismo znali da prepoznamo. Budite zadovoljni onim što jeste i što imate, bez stalne težnje da se poredite i da želite ono što drugi imaju, jer to onda stvara frustrirane i nesretne osobe.

ZVONČICA: Ravnoteža između uspjeha i neuspjeha je zahtjevna. Vodim neku svoju filozofiju i neuspjehe ne doživljavam kao nešto negativno. Nekoliko puta se pokazalo da me neuspjeh natjera da pogledam u drugom smijeru i dâ mi dodatnu motivaciju, a osjećaj prkosa ima razornu energiju.

Zvončica Vucković

 U kojoj fazi svoga života ste se pomirili s prošlošću, oprostili joj i prihvatili sadašnjost sa svim onim što ona nosi?

SLAVICA: To je bilo kada sam rodila dijete. Tada se napravio presjek na kojem se vidjelo šta su prioriteti, te da treba zaboraviti prošlost i sve ono što nije valjalo. Život postane drugačiji i treba s njim naučiti živjeti. Kada sam rodila sina, svijet mi se promijenio nabolje.

VERICA: Da se ne lažemo, za takav stav su potrebne godine proživljenog iskustva. Ma kako da je mladost lijepa u svom pojavnom obliku, ona se ne može porediti s mirom i spokojem koje donose zrele godine, nakon 40-e. Zvuči nevjerovatno, ali ako vam Bog podari mogućnost da u 60-im i uopšte ozbiljnim godinama energetski i pojavno radite i da živite bez tereta tih godina, to je nemjerljiva prednost u odnosu na mladost. Jedina loša strana je što vam je ostalo manje vremena da uživate tako spokojni i sretni.

ZVONČICA: Moja odluka da se vratim u Hrvatsku je bila još jedna od faza odrastanja. Za sve ove godine koliko sam živjela u bijelom svijetu sam mislila da se nikada neću vratiti. No, odlučila sam da se pomirim s prošlošću, svojom zemljom i jezikom. Na početku nije bilo jednostavno, jer me dugo nije bilo i nisam bila u toku, ali sam okrenula ploču i počela ispočetka. Obnovila sam druženje sa starim prijateljima i upoznala pripadnike novih generacija. Sada sam presretna što sam u Zagrebu, jer je to moj dom i moji korijeni. Ponosim se time.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti