Ako je svekrva za sve kriva, onda je punica puna kojekakvih trica. Pisala sam već o dobroj punici, ali ne i o onoj samo za sebe dobroj. E ova je baš to – samo za sebe dobra. Prava revolverašica. Njoj ni Ana s četiri pištolja nije ravna. Sve je ona postrojila svojom nabusitom naravi. Mora biti po njenom pa to ti je.
A ustvari – prdnula metla k’o top. Ništa naročito po pameti, ni po radu ni po trudu. Nikad ništa u životu radila nije. Samo se s guza na guz obrni-okreni i blago se meni. Muža sahranila rano, za njega prerano, u njegovoj četrdeset i petoj godini. Nije valjda čovjek mog’o trpit’ to potezanje revolvera za sve – malo-malo ona izvlači pištolj i povlači oroz, pa čovjek skont’o da mu je bolje mandrknut’. Bolje u lahku zemlju nego u tešku nedjelju s njom.
Kad je naslijedila njegovu penziju tek joj tad niko ništa nije mog’o. Uhvatila proganja’t onu svoju jedinicu sa savjetima od kojih bi i fikus pored trosjeda dobio graške znoja i požutio k’o limun, a kamoli insan.
Ta žena je, ljudi moji, takva akrepuša da bi i samom grofu Drakuli popila krv!
I namjerila se – našla žrtvu u svom zetu. Jedva dočekala da kroji politiku njegove bračne zajednice. Kćerka je uz takvu majku bila spremna na sve zgode i nezgode. Ušlo joj je, sviđalo joj se to ili ne, pod kožu to majčino bezobrazno i ludo savjetovanje pa ga je rijetko odbijala. Majka joj je bila sve i svja. Što god ona hoće – dobije, što ne može dobit’ opet na kraju dobije. Žena koja samo misli na sebe i radi sve da je prvo njoj potaman. Za druge i ne pita.
Neka čudna sorta. Rođena guzla.
E, ona takva je posavjetovala kćerku, koja je, istina, imala adute prave ljepotice i umiljatog janjeta koje dvije majke sisa, da samo lovi lovatora. I mala ga je ulovila. Odnosno, upecala je bogatog nasljednika. Njegovi su sto godina držali neke radnje, trgovali, obrtali dinar gore-dolje i sve je to trebao pripasti njemu i njegovoj sestri. Ali, sudbina se poigrala s njima.
Scena prva: Zaratilo se i sve je otišlo u puh. I radnje i imanja, lova se trošila na osnovne životne potrepštine, a mlađahni nasljednik je po nagovoru svoje žene, tj. njene majke dao vjetru u leđa… E, eto mu sad, muke ti ježeve – frke, sa tri žene, jer je u međuvremenu dobio i kćerku, potuc’o se po bijelom svijetu. Punica je sve komandovala. Idemo ‘vamo, idemo tamo – dok se nasljedstvo nije potrošilo. A onda je valjalo zasukat’ rukave. Ko će drugi doli zet!
Scena druga: Nema šta nije on radio – nos’o novine, utovar’o namještaj, građevina i slično – sve ga stiglo ono što je godinama kod svojih plandov’o. Al’, punici i to malo bilo. Jebavala ga je ko kauboj konja!
Što direktno, što preko svoje kćeri, koja je prenosila mamine poruke: – Pa dušo draga, jednom godišnje na odmor idu samo oni koji jedva krpare, meni i mami je potreban i zimi čisti zrak i mir. Nije ovo onaj život koji si mi ti obećao.
I tako – on je rint’o, punica je zapovijedala manirom ozbiljne revolverašice, dok je žena dobila ulogu maminog glasnogovornika.
On je arbajtov’o k’o blesav na tri posla odjednom da sve stigne, i samo što bi se izvalio onako umoran na fotelju, zasp’o bi k’o zeko a ne k’o medo, jer bi ga njih dvije odmah safatale s novim zahtjevima.
Naravno, da je bio pravi muškarac i postavio sve na svoje mjesto, to se ne bi tako događalo. Ali, i on je, hem što je bio slab, bio i račundžija. K’o veli, neka punice – čuvat će djecu (u Kanadi su dobili još jednu kćerku) i tako ćemo ušparat’ novac na dadilji. Kont’o je hudnik da će biti dovoljno deset godina Kanade da se vrati u Bosnu i nastavi očev biznis.
Ali, Ana s četiri pištolja to nije htjela nikako ni da uzme u razmatranje.
– Bosna? Sarajevo? – ni pod razno. Šta nam fali ovdje?! Nek’ vam djeca postanu svjetski ljudi!? Šta će tamo u onom prknu!?
I tako bi mu začepila usta.
E kad je u jednom trenutku opet zafalilo svega – štoćereć – boljih hotelskih aranžamana, kad se nisu mogla kupiti još jedna luksuzna kola i nije kupila veća kuća, žena mu je zvocala i zvocala. Nezadovoljna jer se udala za bogatog nasljednika, a sad živi kao i svaki drugi prosječni Kanađanin.
I zajednica je postala neizdržljiva – on dvjema harpijama i haramijama nije mogao nikako dati to što su tražile, i rastava je bila neminovna.
Sad žive svi u bijedi. I umnoj i duševnoj i materijalnoj. On se slomi radeći – eno ga još i po bolnicama hoda – i plaća hiljadu i po dolara alimentaciju za djecu. Njih dvije su prešle u neki manji stan pod kiriju i svu njegovu alimentaciju daju za stan. Žena mu čisti po bogataškim kućama za pedeset dolara na dan.
On je propo k’o mladenkino ruho jednom pokazano. A i punici više nije tako dobro.
A sve je moglo drugačije.
E tako to biva kad se previše sniva.
I sluša punica za sve kriva.
Indira Kučuk-Sorguč