Teme

Alma, Džejla, Maja, Zerina i Džena na vrućoj stolici: Kad je vrijeme da dijete dobije prvi telefon

Dnevna upotreba pametnih uređaja kako kod mlađih, tako i kod starijih generacija odavno je izašla iz okvira stvarnih potreba. Studije pokazuju da su posljedice prekomjernog korištenja i oslanjanja na pametne telefone, tablete, PC-e, kod djece mnogo radikalnije. Doktor Ranko Rajović, predavač na Pedagoškom fakultetu u Kopru, te autor NTC metode učenja, ističe da je svaka nova generacija prvih razreda malo slabija u odnosu na prethodne dvije, a jedan od uzroka ove poražavajuće statistike je činjenica da roditelji jako maloj djeci daju telefon, koji je za njih poput droge.

– Slabije su im motorika i koncentracija, a rječnik siromašniji. Učenici takvi stignu u školu, što znači da nije samo problem u školi, nego i ranijim fazama odgoja. Treba reformirati i vrtiće i roditelje, jer upravo oni prave najveće greške, a da to i ne znaju. Zbog njihovih grešaka djeca danas ne mogu sjediti, računati i pisati, a imaju disleksiju, disgrafiju i slične probleme – objašnjava poznati stručnjak, koji preporučuje upotrebu NTC metode u odgoju, ističući da ona pomaže učenicima da lakše nauče lekciju, da je povezuju s drugim lekcijama i područjima, te da duže pamte.

Da li su i u kojoj dobi svojoj djeci dopustile korištenje pametnih telefona, na koji način kontroliraju njihovu upotrebu, te da li je tačna teza koja se danas često može čuti, da su telefoni u užurbanoj svakodnevici, u tolikoj mjeri obuzeli naše živote, da u nekim domaćinstvima preuzimaju čak i ulogu dadilje, razgovarali smo s pet mama; Almom Musliović, vlasnicom modne agencije “NovamaS”, poznatom manekenkom Džejlom Glavović Očuz, urednicom i voditeljicom na BHT1 televiziji Majom Miralem, suprugom proslavljenog bh. fudbalera Vedada Ibiševića Zerinom te poznatom voditeljicom i novinarkom Hayat televizije Dženom Zeničanin.

Koliko Vaše dijete/djeca imaju godina i da li imaju svoj mobilni telefon?

ALMA MUSLIOVIĆ: Vedad ima 12, a Arman dvije godine. Vedad je prvi telefon dobio u 4. razredu osnovne škole.

DŽEJLA GLAVOVIĆ OČUZ: Omar ima pet godina i nema svoj telefon, a neće ga zadugo ni imati.

MAJA MIRALEM: Vanja će 10. decembra napuniti sedam godina. Koliko god da je vršio pritisak, nije još dobio svoj telefon i ne vjerujem da će se to uskoro desiti.

ZERINA IBIŠEVIĆ: Ismail ima sedam godina, a Zejna dvije. Nemaju svoje telefone.

DŽENA ZENIČANIN: Zlatan ima skoro 13 godina, a Lana deset i već imaju svoje telefone. Zlatan je dobio telefon prije godinu, a Lana sada, tako da smo ih nekako „čuvali“ do desete godine. Duže nismo mogli i morali smo im omogućiti da i oni idu ukorak s ostalim.

Foto: Edvin Kalić

Da li je korištenje telefona, tableta ili računara Vašoj djeci na dnevnoj osnovi vremenski ograničeno?

Alma Musliović: Ponekad da, a nekad i ne.

Džejla Glavović Očuz: Korištenje mobitela, tableta i računara je vremenski ograničeno na maksimalno pola sata dnevno.

Maja Čengić Miralem: Suprug i ja smo od početka zauzeli stav da telefon neće i ne smije biti zamjena za nedostatak našeg vremena, usljed prevelikih obaveza koje svakodnevno imamo. Naučili smo ga da postoje igre poput domina i slagalica, a sada je u fazonu Monopola i Rubikove kocke. U najgorem slučaju, igra fudbal u kući dok se ne skupimo i ne počnemo neke naše uobičajne rituale. Ipak, vrlo je teško uvoditi pretjerane zabrane i postavljati neke standarde, jer, čim izađe iz kuće u društvu je svojih vršnjaka koji se, većinom, ne odvajaju od telefona ili tableta. Shvatite da, možda, djetetu činite loše, jer se on osjeća drugačijim od ostalih, a to nijedan roditelj, valjda, ne želi. Tako da smo napravili neki kompromis u smislu da, kada svi nešto gledaju na telefonima, može i on, ali se to pri povratku kući izbalansira nekorištenjem telefona.

Zerina Ibišević: Ismail ide u privatnu školu u kojoj provede osam sati svaki dan. Dva puta sedmično nakon škole ima trening, tako da mu tokom sedmice ostane jako malo vremena koje provodi kući. Vikendom mogu gledati televiziju, što podrazumijeva gledanje crtanog filma uz doručak. Nama je vikend predviđen za utakmice, bilo da je riječ o Ismailovim ili Vedinim, a poslije uvijek imamo isplaniranu neku aktivnost.

Džena Zeničanin: Ne ograničavamo striktno vrijeme koje će provesti na uređajima, ali razgovorima pokušavamo utjecati na njihovu svijest o tome da sami donose odluke i da vrijeme racionalno rasporede. To znači da budu odgovorni prema svojim obavezama i da ne dozvole da „pametni“ uređaji vladaju njima nego da oni preuzmu kontrolu. S obzirom na to da su pametni telefoni postali sredstvo bez kojeg niko ne može funkcionirati i da smo svi postali ovisnici, teško je, ako i sam nisi primjer, drugačije tražiti od djece. Suprug i ja se, kada smo kući, zaista trudimo da ne koristimo mobitele, da razgovaramo i djecu uključujemo u svakodnevne stvari, te da na taj način okupiramo njihovu pažnju.

Možete li nam ispričati neku anegdotu koja je vezana za Vašu djecu i upotrebu mobitela?

Alma Musliović: Ima ih više, ali najbolje mi je kada ne mogu da ga dozovem, jer ima slušalice na ušima, a nešto mi treba. Onda se ljutito popnem u njegovu sobu i pitam: „Jesi li ti normalan?“, a on mrtva-hladan kaže: „Jesam“ i nastavi po svom.

Džejla Glavović Očuz: Često se buni i, kao i svako dijete, pokušava da suzama izmanipuliše supruga i mene. Ne reagujemo na suze nego ga zabavimo nekim drugim aktivnostima kako bi zaboravio na igrice.

Maja Miralem: Ne mogu se tačno sjetiti, ali vrlo kasno smo počeli donositi tablet ili laptop s posla kući. Ipak, sjećam se da smo bili jako iznenađeni kada smo shvatili da je on, prateći naše pokrete prstiju na tabletu ili telefonu sam „provalio“ šifre i da se, iako smo to branili, samostalno počeo služiti tim spravama.

Zerina Ibišević: Imamo tablet i dozvoljeno im je da ga koriste samo na dužim putovanjima, no i tada sam baš dobro pripremljena s rekvizitima u vidu plastelina, stikera, bojanki i drugih iznenađenja.

Džena Zeničanin: Zanimljivo je da, naprimjer, Zlatan kaže: „Mama, idem odmoriti”, i ja mislim da on ide spavati, kad ono odmor uz PC.

Koliko i na koji način kontrolirate svoju djecu kada je riječ o upotrebi telefona, tableta ili računara?

Alma Musliović: Kontrolišem, ponekad i previše. Uvijek ga iznenadim, pustim da prođe nekoliko dana pa sve ispočetka. Uglavnom sve znam i zasad je sve pod kontrolom. Mnogo pričamo o svemu tome.

Džejla Glavović Očuz: Prije svega, razgovaram s njim i budim mu svijest o tome da su neke čike koje prave te igrice zločeste, te žele da prepadaju djecu, ali da mi nismo zločesti i ne želimo s njima da se igramo. Objasnim mu da zbog agresivnih igrica djeca postaju takva.

Maja Miralem: Vanja je trenutno u fazi „youtubera“ i zanimaju ga samo fudbalske taktike. To mi je OK sve dok ne gleda neke sadržaje ili ne igra igrice koje propagiraju bilo kakvu vrstu nasilja, bilo da je riječ o psovkama, oružju, nasilnoj muzici i slično.

Zerina Ibišević: Kontrola nije potrebna. Imamo sreću da živimo u predivnom dijelu izvan Berlina koji je okružen prirodom i jezerima. Tu smo se preselili najviše zbog djece, kako bismo ih sklonili od gradske vreve i zagađenog zraka. Vremenske prilike nam nisu nikakva prepreka i stalno smo vani. Zajedno vozimo bicikla, šetamo kroz šumu i obilazimo parkove. Obišli smo sve muzeje koji su za njihov uzrast, a imamo sreću da živimo u gradu kao što je Berlin, koji nudi toliko toga za sve uzraste, te uvijek ima zabavni park da se obiđe ili predstava da se pogleda. Sedmično napravimo „movie night“ s Ismailom, a on bira film koji ćemo gledati. Često to bude neki dokumentarac iz National Geographic serijala, jer je veliki zaljubljenik u životinje, te ljeti imamo zavidnu kolekciju insekata, kukaca i gmizavaca u bašti.

Džena Zeničanin: Gradimo otvoren i iskren odnos uz uvažavanje njihove privatnosti. Dogovor je da svi znamo šifre svih telefona, tako da nije problem ući u mobitel. Ponekad „zavirim“ u poruke tek toliko da vidim na koji način komunicira s drugima. Lana gleda razne „youtubere“ i s njom razgovaram o tim objavama.

Zbog užurbanog tempa života sve češće možemo vidjeti roditelje kako djeci daju telefone ili tablete da se zabave dok oni piju kafu s prijateljima ili završavaju druge obaveze. Šta mislite o praksi u kojoj telefon postane dadilja djetetu?

Alma Musliović: Imam tu sreću da sam non-stop sa svojom djecom, a imamo mnogo stvari koje radimo bez telefona. Ipak, da budem iskrena svi volimo telefone, te ponekad zajedno gledamo crtiće i slušamo muziku.

Džejla Glavović Očuz: Velika je greška roditelja kada djeci daju igrice, kako bi dobili vrijeme za opuštanje ili lične potrebe. Dijete treba uključiti u svakodnevicu, pa čak i u kafu s prijateljima. Jer kakvi su to prijatelji koji ne razumiju da je Omar dio mene i da mu ja kao majka, kada je prisutan, moram biti posvećena. To je nešto zbog čega mi pred prijateljima uopšte nije neprijatno. Druga stvar u kojoj roditelji griješe je kada djeci brane korištenje mobitela, tableta ili računara, a sami su na tim uređajima po čitav dan. Nema logike da se djetetu brani nešto što svakodnevno vidi da rade njegovi roditelji. Na koga onda da se ugleda? Djetetu treba svaki dan posvetiti vrijeme, ali vrijeme koje je samo za njega.

Maja Miralem: Moram biti iskrena da mnogo češće pribjegavam tim metodama u odnosu na supruga, ali mislim da će se svaka žena složiti sa mnom da je to opravdano. To je isključivo zbog toga što rijetko koja mama može sebi priuštiti da po dolasku s posla uživa u igri s djetetom. Svaka zaposlena žena čim dođe s posla žuri da pripremi jelo, da pospremi ono što nije stigla ujutru, da pripremi stvari za dječiji trening i slično. U tim slučajevima, dakle dok ja obavljam druge stvari, a ne sjedim i odmaram poslije napornog dana, ja svom sinu dozvolim da, nakon pisanja zadaće, potroši malo vremena na gledanje tih svojih „youtubera“. Ipak, to sve ne iznosi više od pola sata dnevno jer, i da hoće to mu nije dozvoljeno, a u masi obaveza koje ima ne stiže da se bavi tabletom. Nasreću.

Zerina Ibišević: Djeci se trebaju postaviti granice, a kod nas su vrlo jasne i Ismail ih poštuje. Ako smo rekli jedan crtani, onda je to zaista jedan i nastavlja se dalje s igrom. Bilo mi je bitno da izgradimo taj odnos uzajamnog povjerenja i zaista sam ponosna na to. Primijetila sam da u BiH djeca mnogo više koriste tehnologiju, telefone ili tablete nego što je to slučaj ovdje. Djeca u kolicima imaju telefone u rukama i, moram priznati, da je to za mene zastrašujuće. Činjenica je da se djeci treba posvetiti, a ja se trudim da, prije svega, uživam s njima. Imamo kutak koji smo nazvali „mali atelje“ i tu sakupljamo stvari koje bi, možda, neko drugi bacio. Od toga izrađujemo makete, kostime i likove, te pravimo predstave.

Džena Zeničanin: Nisam pristalica telefona i tehnologije od rođenja. Moja djeca su tek u 10. godini dobila telefon i možda je i to prerano, ali ne možete djecu ni osuditi na to da budu manjina u odnosu na druge. U momentu dok Zlatan nije imao mobitel niti PC, svi njegovi prijatelji su imali. Nismo imali izbora i morali smo ga uključiti u sistem tehnologije.

Jeste li upoznati s NTC metodom (učenje kroz igru) i primjenjujete li je u odgoju svoje djece?

Alma Musliović: U drugom dijelu dnevnog boravka imamo dječiju igraonicu i malu školu, tako da nam igre i učenja u tom smislu ne fali. To sam praktikovala s Vedadom, a sada i s Armanom.

Džejla Glavović Očuz: Da naravno, i u kući, ali i u vrtiću i predškolskom. Izabrali smo ustanovu koja koristi upravo tu metodu učenja.

Maja Miralem: Upoznata sam s metodom i u posljednje vrijeme sam više o tome čitala, jer me zanimalo koji su noviteti na tom polju. Međutim, s obzirom na to da je moj sin tek prvačić, a da je sa svoje tri i po godine krenuo u vrtić, zahvaljujući divnim odgajateljicama je zaista mnogo savladao u toj ustanovi. Sjećam se kako sam bila začuđena kada mi je jedno jutro dok sam ga vozila u vrtić, sa četiri i po godine, počeo čitati reklame s obližnjih zgrada i to one napisane pisanim slovima. Znajući da ni suprug ni ja ne spadamo u tu vrstu ambicioznih roditelja koji žele da im dijete bude mali genijalac, pitala sam ga ko ga je tome naučio, a na tu i slične situacije sam uvijek dobila isti odgovor: „U vrtiću“. Meni je to bilo super i vrtić mu je dao odličan temelj, koji, kako vidim tri mjeseca nakon polaska u školu, lijepo nadograđuje uz svoju divnu i posvećenu učiteljicu. Moj stav je da roditelji dijete treba da uče životnim stvarima, od vezanja pertle do samostalnog odlaska u toalet, a da učenje i sticanje znjanja treba prepustiti institucijama koje zbog toga postoje. Ne patim od toga da mi dijete bude najbolje i najpametnije, a najveći mi je kompliment kada mi kažu da je pristojan i lijepo odgojen. A to da li zna brojati do 20 ili 100 u ovoj fazi njegovog života mi je, zaista, manje važno. Mada, ako već pitate, odlično čita, piše, sabira i oduzima, a sve to je naučio u vrtiću i kroz igru u kući.

Zerina Ibišević: Upoznata sam s NTC metodom i dr. Rajovića jako cijenim i poštujem kao izuzetnog stručnjaka. Nedavno sam gledala njihove kampove i način na koji djeca kroz igru uče, jačaju i otkrivaju svoje sposobnosti. Saglasna sam s tim da djeci ne treba ništa u potpunosti zabraniti jer im je sve što je zabranjeno još zanimljivije.

Džena Zeničanin: Slažem se da je učenje kroz igru vrlo važan segment odgoja i obrazovanja jer nudi kreativno razmišljanje i mogućnost razvijanja verbalnih komunikacija. Čula sam za NTC program i voljela bih da se više radi na promociji ovog načina odgoja i obrazovanja.

Uz sve negativne komponente, u čemu ipak vidite pozitivnu stranu toga što djeca koriste telefon i slične uređaje?

Alma Musliović: Tanka je linija između pozitivnog i negativnog. To je kao pravi i krivi put. No, dobro je sve dok ne narušava mentalno i fizičko zdravlje.

Džejla Glavović Očuz: S obzirom na to da smo u digitalnom vremenu, dobra strana je to što će biti informatički obrazovani.

Maja Miralem: Primjetno je da djeca koja su non-stop „na“ telefonu ili tabletu, jako dobro govore engleski. To mi je, možda, najveća prednost korištenja tih uređaja, iako nije nešto zbog čega bih ja dala djetetu da se njima koristi do besvijesti.

Zerina Ibišević: Djeca moraju biti u toku, ali mislim da su tehnologije donijele više štete nego koristi, posebno kada govorimo o djeci u ranoj dobi. Često čujem: „Naučili su slova, brojeve, engleski… zbog igrica i tableta“, ali mislim da se sve to može naučiti i kroz kvalitetno provedeno vrijeme s djecom. Kolekcionar sam enciklopedija i knjiga i iz perioda mog djetinjstva i rado ih čitam Ismailu. On čak i sam izrađuje slikovnice i knjige.

Džena Zeničanin: Zahvaljujući razvoju tehnologije, djeci je sve dostupno, te mogu brzo doći do informacije i saznati neke stvari. To je sigurno prednost. S druge strane, nedostaje verbalne komunikacije, a upravo zbog toga što djeca razgovaraju virtuelno i imaju svoj svijet u kojem tipkaju poruke i brzo razmišljaju i govore. Kod djece je primjetan nedostatak komunikacije, izgovaraju proste rečenice, te brzaju kad pričaju. Sve to je posljedica informacionih tehnologija.