“Sve dođe u pravo vrijeme samo onom ko zna da čeka”, rekao je ruski klasik. Svjedok sam da je to uvijek tako. Ali, ne čekati pogrešnu osobu, nego čekati pravu, makar je još niste ni upoznali, niti znate da postoji. O čemu, zapravo, govorim, skontat ćete iz dva primjera koji slijede.
Primjer pogrešnog stava: – Ona je jedna trendi mlada dama. Meni stvarno draga. Dobrica za sve, ali glupa k’o drška od motike za sebe. Ona ima fiksaciju na svog bivšeg, s kojim se nekad zabavljala. Sad ima 27 godina, a s njim se zabavljala sa jedno 17. Nekoliko mjeseci. I to je bilo to.
Ona ponavlja: – Čekam te, čekam te dugo, i ti ćeš sigurno doći.
Džaba njoj svi govore da se okane, da je frajer neće, čak joj je to otvoreno rekao kad ga je pritisla uz zid s pitanjem: – Osjećaš li ti išta prema meni.
Frajer se ukočio i procijedio: – Ne, ništa.
Ona mu, međutim, to ne vjeruje. Misli da on sam nije svjestan da je ona žena njegovog života. Godinama ga prati, uhodi, nekako se nacrta u mjestima gdje on ljetuje. Čak i kad je s curom, ona je blizu. I voli ga. I čeka. I tvrdi da će biti njen. Kad-tad. Prijateljice govorile, savjetovale i odustale. Manile se ćorava posla. Sad se smiju tom njenom nepresušnom entuzijazmu, koji ne može pomračiti ni kad je on direktno odbije. Smiješno i tužno.
Ona čeka, i čeka… I neće dočekati. Mudrost ruskog klasika s početka teksta se ne odnosi na ovu kategoriju čekačica. Nego na ovu iz drugog primjera.
Primjer ispravnog stava: Ona je obrazovana i prespektivna mlada doktorica s univerzitetskom karijerom. Beskrajno draga, prosječnog fizičkog izgleda.
On je iz sličnog faha. Onako mangupast i pozgodan, šmeker, kurvar, samouvjeren… Znate već. I njih dvoje su furali nekih godinu dana. I bilo sve onako kolajli. A onda je ona učinila “nedopustivo”. Upitala ga je šta on misli, misli li šta ozbiljno, vakat je… On ekspresno rekao da još nije spreman, iako ima blizu četiri banke, da mu brak ne treba itd… Ona stisnula, učinila kako su je mudri nasavjetovali i rekla: – Dobro, onda je bolje da se raziđemo.
Frajer jedva dočekao. Ispoštov’o protokol, poželio joj sve najbolje, prijatelji zauvijek, bla, bla… On odleprš’o čim čim prije, tim tim bolje, a ona ostala uplakana.
Uskoro je javno provod’o svoju novu macu, kvazi elitnu, lafo mladu, lijepu i uspješnu, a ustvari pripadnicu zlatne mladeži, a znamo ko su i kakvi su većinom.
Naša mlada doktorica umalo nije umrla od tuge i muke. Ali i tada, dok je suze ronila, jasno joj je bilo da je to što se desilo za nju dobra stvar, da ju je Bog spasio. Mozak to zna, ali srce hoće prepući.
– Plači, plači, manje ćeš pišat! – ponavljala je sama utješiteljske riječi svoje nane, izgovarane uvijek kad neko plače za nečim što nije vrijedno.
Bila je hrabra. Znala je da je negdje čeka nešto bolje, za nju namijenjeno.
Nije znala ko je to, ali je znala. Nije k’o tele slinila za bivšim, prateći mu svaki korak, nastojeći se boriti za njega i glupirati na drukčije načine. Nije on za nju, ima neko bolji, samo ga valja sačekati.
Što je vrijeme više prolazilo, bivši joj je bio sve bezvezniji. Paunovo perje ispod kojeg je šupljikat. Puno pozlate, zlata nema. Svaki put kad bi je sreo, ona je bivala hladnija i ravnodušnija. Vođen povrijeđenim muškim egom nastoj’o ju je osvojiti i sjediti na dvije stolice. Sasvim siguran u svoj uspjeh, polio ga je vrućeg leden tuš kad mu se osmjehnula i rekla da nije normalan.
U njenim očima je bilo ogledalo. Pogled’o je u to ogledalo i vidio svoj pravi odraz – bezveznjaković, nešto što je prošlo i što nikad ne bi ni bilo da ga je gledala ovim očima.
Seminar po seminar i pojavio se onaj kojeg je čekala. Upoznavanje. Drago mi je, ja sam ta i ta, ja sam taj i taj. Mejl po mejl, kafa po kafa. Ni primijetili nisu kad su se počeli zabavljati. Sve je bilo tako prirodno. Čak su im i govorili da liče, na šta je ona posegnula opet za mudrim riječima svoje nane: – Kad su ljudi suđeni jedni drugome, oni čak i fizički sliče jedno drugom.
Sve je išlo pošteno i normalno. I zabavljanje, i upoznavanje porodica, i zaruke i vjenčanje, evo uskoro i djeca… Zlo joj je kad pomisli da je ponudila brak onom paunu koji izađe tu i tamo na web stranicama koje pokazuju gdje se izlazi, derneči, lumpuje….
Ona je imala snage i u najtežoj boli reći onom nepoznatom: – Čekam te i ti ćeš sigurno doći. Čekam te dugo…
I zaista je dugo čekala. Ali, on je došao. I ona njemu.
Indira Kučuk-Sorguč