Naredba je bila jasna i vojnički nedvosmislena, upućena u takvom tonu da nije bilo pametno ignorirati je.
– Kada se ona pojavi, ni slučajno koristiti mobitele, kamere, aparate i slično! Jasno?
– Jasno, šefe!
Ko je bila „ona”, niti šta bi ona trebala predstavljati nije me pretjerano zanimalo, koliko sam želio da dobijem magični daljinski upravljač i dosadni dan i statiranje u još jednom ratnom filmu premotam do kraja, pokupim honorar i sav sretan odem do pekare. Ne znam zašto, ali već godinama dobivam iste manje uloge u filmovima u kojima se, manje-više, isto dešava. Uvijek je tema filma rat, uvijek sam obučen u bijednu odjeću koja bi trebala gledateljima valjda pojasniti kako je to živjeti u ratu, biti gladan, jadan, lud, kako je biti čovjek – glineni golub koji čeka svog snajperistu s Trebevića i svoju smrt od koje ne može pobjeći. Ne znam zbog čega je moja neugledna pojava tako privlačna ljudima koji snimaju filmove, no možda baš ovakav kakav jesam odgovaram za uloge ratnih jadnika i jadnika uopće.
Ni ovog puta nije bilo drugačije. Filmski set koji je trebao dočarati život u ratnom Sarajevu tokom užasne zime 1993., lažni snijeg koji je izgledao nevjerovatno realan, oronule zgrade na Marin Dvoru kao savršena scenografija i moja neugledna pojava obučena u pohabanu odjeću, sa zadatkom statiste koji u redu za autobus čeka svoj spas iz zapaljenog grada i sa sobom nosi jedino što mu je preostalo, poderani, starinski kofer.
– Šta misliš, hoće li se ona zaista pojaviti ovdje – pita me kolega – statista, jedan od onih koje susrećem samo na snimanjima ratnih filmova, još jedan domaći filmski glineni golub, specijaliziran za uloge bosanskih nesretnika.
Tvrdim mu da će „ona” doći sasvim sigurno, iako nemam pojma ko je ona niti što je njen dolazak važan za cirkus čiji sam dio toga dana dobrovoljno postao. No, svi oko mene znaju nešto, šapuću, izviruju, smješkaju se i nadaju se da će „ona” baš njima posvetiti pažnju i nasmiješiti se.
– Ti momak, ti s koferom, da, ti, baš ti… Ti ćeš stati ovdje, malo kao čekaš pa se malo okreneš i pogledaš iza sebe – izdaje mi naredbe filmski gonič robova, dok se masa statista komeša i blago talasa, a neko viče: „Kamera, kreni”.
Bio sam dobar, štaviše odličan. Maestralno sam se okrenuo i na metar udaljenosti od sebe vidio Penelope Cruz, holivudsku glumicu, osobu koja je, zapravo, bila famozna „ona” o kojoj su svi pričali tog dana, a ja sam tek tada shvatio da se, zapravo, nalazim usred snimanja filma “Venuto al mondo”, onog o kojem su tih dana svi pričali, svi osim mene. Ispred mene je stajala krhka žena na pragu svojih četrdesetih, žena na kojoj i oko koje nije bilo ništa što bi se moglo nazvati „glamurom” ili „vampom”. Ni oko nje ni na njoj. Žena koju su proganjali svi paparazzi ovog svijeta pa i oni sarajevski, stajala je tu, na korak od mene, u istom filmskom kadru kao sasvim obična sarajevska žena, komšinica koju dva puta srećete dnevno, na putu od kuće do posla i obratno, žena bez šminke, frizure, u farmerkama i, čini mi se, rol-majici.
Film „Venuto al mondo” ili “Rođen dvaput” nisam nikada pogledao, kao ni većinu filmova u kojima se moja glava pojavila. Ne znam je li montaža ostavila zajednički filmski kadar statiste Kenana Bešlije i glumice Penelope Cruz. Najiskrenije, nije me nimalo briga za to. No, ovih dana je Penelope Cruz ponovo u centru pažnje, a muškarci širom svijeta sline za njom dok po 150 put gledaju njenu reklamu za donje rublje, onu u kojoj Penelope Cruz zajedno s grupom zgodnih modela po vrelom pustinjskom pijesku skakuće u gaćicama i grudnjaku.
Ne samo da sam, u februaru 2012., upoznao pravu, sasvim običnu, neglamuroznu Penelope Cruz, ja sam tek tada spoznao u kakvom svijetu laži živimo i koliko su ljudi spremni da povjeruju u sve što ima TV ekran servira.