Majčino ludo srce

Piše: Redakcija

Svuda oko nas pulsiraju primjeri o ljubavi zapisanoj u genetskom kodu. Nekidan sam čula jednu priču koja je, blago rečeno, čudna. Priču o tome šta je sve majka bila spremna da uradi, založi, podnese da bi spasila svoga sina. I ne bih je ispisala, da u svojoj biti nije i komična. Ne bih, jer mnoge majke nisu uspjele da sačuvaju svoje sinove, a ova jeste. I to tako da ne znaš bi li plak’o il’ bi se smij’o nakon što je čuješ.

Sjedili mi neku noć na jednom spontanom sijelu, to je ono kad prvi put vidiš ljude, a zgotiviš ih k’o da si se k’o maksum s njima igr’o žmire.  I jedan šaljivdžija među nama poče pričat’ nevjerovatnu storiju o ženi koja je u toku opsade Sarajeva čuvala svog sina da ga ne mobilišu i da ga jednostavno rat ne proguta. On joj je svesrdno pomog’o u tome. Poslije sam provjerila, priča je, iako nevjerovatna, baš zato istinita.
Pošto je on bio neka nazovi faca u tim krugovima koji su mogli bilesi izvlačit’ raju iz opkoljenog grada pomoću trikova iz naučne fantastike, ta je majka to načula i došla mu na vrata. Pazile su se njegova majka i ona još od prije, pa se računalo da među njima vlada povjerenje.

– Dolazila je ona svako malo, i k’o da mi je nešto željela reći, ali bi je oprez zaustavlj’o. Sve, ja bih ti nešto rekla, pitala bih te, ali na moje pitaj, ona bi samo odmahnula glavom. Sve do jednog jutra, a prošlo je skoro godinu od početka rata, kad je stisnula zube, progutala pljuvačku i zaustila: “Bi li ti mogao moga sina izvesti na sigurno?!” Sažalio sam se na ženu – nastavlja on, i upit’o sam je gdje je, na kojoj liniji, je l’ možda na radnoj obavezi. Odgovorila je da je u njenom stanu. Koliko mu je godina, upit’o sam je. Opet je progutala knedlu i jedva izgovorila: Dvadeset i četiri. Znaš, on nije za rat. On se plaši. Strah ga je svega.

Ona me je toliko dojmila, da sam joj obeć’o da ću sve učiniti da momka izvedem. I onda sam učinio prvi korak. Sa svojim jaranom Fuketom doš’o sam do njih. Uš’o u stan i pit’o majku gdje je. Na balkonu. Uđem na balkon, ne vidim ništa osim nakog ormara Luj Četrnaesti. Nema ga – doviknem majci. Kaže ona iza ormara je. Ja otvorim ormar, ništa. Razmaknem odjeću kad udarim na veliku bijelu škrinju. Nema ga, ponovim. Kaže mu majka u škrinji je, kucni tri puta. Gledam svojim očima i ne mogu da vjerujem: Zdrav prav momak u zamrzivaču! Kucnem tri puta i otvorim škrinju. Mili Bože, imam  šta i vidjet’. Pomoli se ljudska glava, ispijena, bez kapi krvi.

– Izađi sine, neće ti niko ništa – ohrabri ga majka.

Momak izađe, sav se iskrivio k’o violina. Nit’ romori nit’ govori. Kaže mu majka, on je u škrinji po vas butum dan. Samo izađe između 12 i dva da nešto pojede i rastegne se. Ne smijem ga puštat da ga svijet ne vidi, odmah bi ga na liniju poslali. A on nije za toga. Prvi metak bio bi njegov.

– Pa, majka bona, ako je momak školovan, a kažeš da je završio dizajn, možemo ga u neki štab, u operativu smjestit’, nama treba fakultetski obrazovanih ljudi!
– Ma jok, de ti meni njega pokušaj izvest’ pa nek goni što dalje odavde.

– Imaš li ti iskrivljeni šta reć’? – upitam vampira iz škrinje.

Spusti glavu do prsa, jer mu je već cijela gornja strana tijela bila povijena i promrmlja:

– Ja sam pacifist. Nisam za puške. Nisam za rata. Ne mogu, strah me.

– Kop’o bi ti meni rovove da ti nije majka ovako brižna – kažem mu… Al’ šta ću, dao sam riječ i red je da pokušam ispunit’ obećanje.

Prvo smo ga nekoliko dana ispravljali. Doš’o frajer k’o klackalica. Ljulj’o se čas na lijevu čas na desnu stranu. Masirali ga rakijom, izvlačili pršljenove, vukli za noge i za ruke, samo da ga poravnamo, da na insana zaliči. Onda smo mu dali britvu i rekli da se izbrije sav, obukli mu žensku odjeću, natakarili na štikle i sugerisali da se uživi u ulogu žene. Toliko smo ga maskirali da je sjedio sa mojom majkom, ona se sita s njim ispričala, sve kako si ti hanuma, gdje ti je muž, kako deverate… Eto, bilesi prevario i moju majku.

A onda je krenula avantura. Zamotam ga lijepo u ceradu kamiona i krene transport. Od ćuke do ćuke. Da ti ne otkrivam sve relacije po punktovima, kako smo ga preveli do Splita. A za poslije se on već snaš’o.
Tu je odbacio ženske haljetke i konačno se ispravio.
Javio mi se tek poslije dva mjeseca, iz Australije. Pitam ga: “Jesi li se materi javio”, kaže da nije stig’o, eto da joj ja prenesem da je živ i zdrav. “Možda u leđima još nisam prav, ali je sve drugo u najboljem redu” – reče.
Kad sam mu majci otiš’o i javio ženi koja je sve vrijeme u velikom strahu živjela, jer joj se stalno u glavi vrtjela misao hoće li ova naša luda operacija ishajrit’, plakala je k’o rodna godina.

– Neka mene odmah pogodi, samo da njemu dlaka s glave ne fali. Ti si mog jedinog evlada spasio, a to se ne zaboravlja.

Dugo sam se pit’o je l’ luda, je l’ normalna, jesu li joj sve čiste na broju – željela ga je izvuć’ po svaku cijenu. Prije je mog’o zaginut’ u toku izvlačenja nego u škrinji na jednom zaklonjenom sarajevskom balkonu.
Ali, eto nije. Ništa se ne može mjerit’ s majčinskim osjećajem. I njenom bezgraničnom ljubavlju.
Sada živi u Australiji i vodeći je dizajner automobila. Ima čak i svoj avion.
I nema iskrivljenje kičme.
Ko je sretan, stvarno ni u hali nije gladan.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti