Mnogi su vjerovali, ili je barem dobar dio američke javnosti priželjkivao da će se bivša prva dama Amerike Michelle Obama kandidirati za predsjednicu Amerike na narednim izborima 2020. godine. Međutim, biti kandidat za najvažniju političku poziciju nije Michellein plan. Otkako se iselila iz Bijele kuće, posvetila se pisanju knjige, memoara “Becoming”, koji su za veoma kratko vrijeme postali najtraženije štivo ne samo među Amerikancima već i šire. Michelle je ogolila dušu i bez bijelih rukavica opisala period početka veze s Barackom, potom njihove borbe da dobiju dijete, braka, ali se vratila i u period djetinjstva, koje nije provela u izobilju.
Njen spisateljski rad pohvalila je i slavna voditeljica Oprah Winfrey, koja je s Michelle razgovarala odmah nakon objavljivanja knjige.
– Vjerujem da će vas podstaći da razmišljate o sopstvenom postojanju. Tako je lijepo napisana da mogu da čujem njen glas, mogu da čujem njene izraze, mogu da osjetim njene emocije. Pušta nas da vidimo kako je uspjela da otkrije, definira i uredi svoj glas – izjavila je Winfrey.
Rađanje ljubavi
Michelle Robinson je rođena 17. januara 1964. godine u Chicagu. Otac Fraser Robinson III bio je uposlenik u gradskom vodovodu i demokratski stranački povjerenik u svom kvartu, dok je njena majka Marian Shields Robinson, radni vijek provela kao sekretarice u firmi za katalošku prodaju proizvoda. Michelle korijene vuče od Afroamerikanaca koji su prije Američkog građanskog rata živjeli na jugu SAD-a. Odrasla je u aveniji Euclid u čikaškom gradskom okrugu South Shore. Njena porodica je živjela s tetkom u vrlo malom stanu iznad kuće koju je posjedovala. Budući da je bila učiteljica, mogla je kupiti kuću u dijelu grada u kojem je pretežno živjela bijela zajednica.
Njihov stan je bio mali, izgledao je kao dnevna soba, podijeljena na tri dijela. Nju i njenog brata Craiga dijelila je samo drvena ploča, jer nije bilo pravih zidova. Često navečer kada nisu mogli spavati, razgovarali su do kasno u noć, svako u svom krevetu. Susretali su se s ogromnim predrasudama i rasizmom, koji je tada vladao Amerikom.
– Živjeli smo skroman život, ali to je bio ispunjen život. Nismo tražili mnogo. Ako ste nešto dobro uradili, činili ste to jer ste htjeli. Za nagradu bismo dobili picu ili sladoled. Kada smo se doselili kod tetke, komšiluk su činili uglavnom bijelci, ali do perioda kada sam krenula u srednju školu, komšiluk je bio najviše afroamerički. I zaista počele su se dešavati promjene u društvu, nabolje, koje su zaista svi osjetili – kazala je Michelle i dodala koliko su njeni roditelji bili žrtve za nju i brata. Njena mama nije išla kod frizera, nije kupovala novu odjeću, a otac čak i kad se suočio s multipla sklerozom, nije odustao od posla. Njegova bolest pokazala joj je koliko je bitno planirati, u životu kontrolirati ono što možeš i dokad možeš.
Nakon osnovne škole upisala je Srednju školu Whitney Young, prvu čikašku elitnu školu, gdje je četiri godine bila na spisku najboljih učenika. Također, bila je članica Međunarodnog društva časti i vršila službu blagajnice učeničkog vijeća. Put od kuće do škole oduzimao joj je svakog dana tri sata. No, to nije spriječilo Michelle da maturira 1981., kao druga najbolja učenica u svojoj generaciji. Po završetku srednje škole upisala je sociologiju i afroameričku historiju, kulturu i politiku na Univerzitetu Princeton, gdje je 1985. diplomirala s pohvalom. Također, upisala je i studij prava na Harvardu, gdje je doktorirala 1988. godine. Paradoksalno, u svojoj knjizi priznaje kako mrzi što je pravnica.
– Trebalo je mnogo hrabrosti da priznam to sama sebi, a i drugima. Ja sam neko ko je radio sve u životu kako treba. Nisam bila osoba koja je riskirala. Ograničila sam sebe, jer sam mislila da sam postala osoba kakva sam htjela biti, a ustvari nisam bila sretna. Shrvao me je komentar moje majke kada mi je, nakon što sam joj rekla da sam nesretna, odgovorila: “Obezbijedi prvo novac, a kasnije brini što nisi sretna”.
Kompletnu priču čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
