Teme

Vrisak Potočara: Tamo gdje su bol i tuga

– Potočari. Sutra, 11. jula 2013. godine, ovdje će biti ukopano još 409 identificiranih ostataka ubijenih Srebreničana. A njih 5667 dosad je našlo svoj smiraj, ovdje nadomak svojih kuća, odakle su ih odvukli Miloševićevi, Karadžićevi i Mladićevi monstrumi. Ili su ih kao zvijeri četnički dželati lovili po okolnim šumama u uzaludnom pokušaju bijega od onoga što ih je čekalo – kama, metak, malj…

Bože, šta ja to govorim. Kakve ja to brojke spominjem. Pa to nisu brojevi, iza svakog od njih je ime i prezime, godina rođenja, spol. Oni nisu brojevi, to su ljudi koje su nemilosrdno pobili neljudi, utrkujući se ko će više u svoj tefter zapisati smrtnih presuda.
Nije ih bilo briga jesu li to djeca, žene, starci. Samo im je bilo na pameti smrt tih koji su krivi što se zovu drugačije nego njihove ubice.

Nišani pričaju

Iza tih brojeva su brojni nedosanjani snovi, ljubavi tek započete, možda ovjerene tek ponekim poljupcem, mladići s pubertetskim brkovima koji se jedva naziru, ali se oni njima ponose, djeca koja nisu ni prvu riječ “mama” stigla izgovoriti. Ovdje, u Potočarima, svaki nišan priča svoju priču, a svaka bi mogla da počne istim pitanjima: “Zašto nam zatvoriše kapije života? Jesu li toliko bili žedni naše krvi? Zašto , zašto, zašto…”

I pitali bi oni kako je taj civilizirani svijet mogao da ne uradi ništa i zaustavi pokolje nevinih. Zbog toga su saučesnici u ovom neviđenom zločinu, ubistvu blizu deset hiljada nevinih. Oni koji su mogli da spriječe ovaj zločin bili su slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju. Isključivali su televizore da ih ne uzbude masovna ubistva koje je kamera zabilježila. Ubijali su ih, a njihovi voždovi sanjali o nekoj „velikoj Srbiji” i kazali im da moraju pobiti nesrbe, a žene im silovati, kuće zapaliti da im se sjeme zatre. Ubice su blagosiljali i crkveni velikodostojnici, jer i oni su sanjali ono što se nikada neće dogoditi. Srebrenica je naša otvorena rana. Oni koji su sticajem okolnosti ili srećom koju su imali pa ostali živi, tu ranu nose u duši i zajedno s njom će otići na onaj drugi ljepši svijet.

Srebreničani, to su ljudi koje možete prepoznati među hiljadama drugih. Svi imaju isti pogled i oči bez sjaja nose svoju tugu i bol i ne vjeruju više nikome. Haškom sudu, prije svega. Očekivali su da će ovaj međunarodni sud biti pravedan i kazniti zločince. A sudije svjetskog glasa ih oslobađaju, izriču blage kazne, puštaju ih ranije iz zatvora. Pravde nema i u pravdu oni više ne vjeruju.

Potočari očekuju 11. juli. I opet će ti tužni ljudi što žive, a kao da su svoj život okončali 11. jula 1995. godine, doći da najmilijima prouče Fatihu, da pored mezara progovore koju, suzama operu nišane, milujući ih pogledom i staračkim rukama, podsjete se na dane kada su bili sretni i kada su njihove staze života bile njihova radost. Ali, kao i svakog 11. jula doći će i oni što se zovu predsjednici, ministri, savjetnici, dužnosnici,  bulumenta onih koji za ovaj narod nisu ništa učinili, ali jesu za sebe i svoje porodice.

Stići će u automobilima zatamnjenih stakala, s crnim naočalama, u tamnim odijelima, da odaju počast žrtvama neviđenog genocida. Obavit će to po svojoj službenoj dužnosti i upisati sebi kao još jedan plus u praznoj političkoj karijeri. Još ako ih uslikaju, ispunili su svoj naum. Sjetit će se Srebrenice idućeg 11. jula, ili pred naredne izbore. Bit će tu i strane diplomate koji misle da se savjest može izmiriti ili obraz oprati.

 Bijela mahrama

A porodicama ubijenih je 11. juli svaki dan. U Potočarima, uvijek, ljeti i zimi, po snijegu i suncu pored nišana su oni koji će do posljednjeg dana svojih života i sve dok ih noge nose dolaziti ovdje, proučiti Fatihu, potrijebiti mezar i u mislima vratiti film života.
A svuda okolo gromoglasna tišina, koja ti para uši. Kao da iz mezara dopiru uzdasi i poruke ljubavi.

„Prije nego što krenu nazad, Ajkuna priđe Jasminovom i Iskovom nišanu, pomilova ih. Sve se dotle suzdžavala, ali ove suze nije mogla zaustaviti. Sustizale su jedna drugu, slijevajući se niz već podobro izborano lice. Majka i njeni sinovi bili su i danas opet zajedno. Ustvari, oni su od kada su se rodili zajedno. Bilo gdje da su. Potočari su sada braći zajednički vječni dom, a majka će doći čim uzmogne”.

Potočari. Odjednom mi se učini da su prekriveni nekom ogromnom bijelom mahramom da šehide u mezarjima zaštiti od vreline. Ispod mahrame sve dokle pogled doseže bijele se nišani srebreničkih šehida. Poredani u stroju. Neki kao da se drže za ruke, kao što su činili kada su čekali da im dželati uzmu život. Kada čujem riječ Srebrenica, odmah mi misli odu onima kojih više nema i onima koje je tuga i bol savila do zemlje, ali još imaju toliko snage da dođu do svojih kojima su Potočari trajna adresa.

Dok odlazim iz Potočara, ona mahrama što je natkrilila mezare povremeno se digne kada pirne vjetrić. Kao da i priroda želi da pomogne šehidima u ovim vrelim danima.
Bože, ovdje su šehidi što su otišli na put odakle povratka nema, a drugi ostali da žive život bez cilja, očekujući dan kada će biti ponovo zajedno. Je li ja to čujem vrisak Potočara ili mi se to samo učinilo. To je vrisak hrabrih i nedužnih. Taj vrisak je opomena i vječna potjernica za zločincima. Kazna će ih stići, ako ne na ovom, a ono na onom drugom, pravednijem svijetu. Potočari, mjesto tuge i bola. Gromoglasna tišina što ti para uši. Kada dođete u Potočare, znajte da je ovdje isplakano more suza, koje su se nanizale kao niske bisera i svaka je našla svoje mjesto na nekom od nišana. U noćima one se sjaje kao suza u oku.