„Ne dopusti da ti o njoj visi brak”, znala je, kad bi se kod moje dobre prijateljice okupilo mlađe žensko sijelo, govoriti njena nana.
Ove životne mudrosti sjetila sam se nedavno, kad sam nekoliko puta na različitim mjestima i u različitim prilikama upratila jedan sredovječni bračni par. Iako voze dvadeset pet godina braka i prešli su zavidnu kilometražu k’o kakav mlaznjak, njima je bitno da drugim bračnim parovima s kojima se viđaju, pokazuju koliko se vole. I to rade samo u tim kombinacijama. Dok drugi sa svojim bračnim partnerima gule neku normalnu priču i ponašaju se prirodno, oni se miluju po kosi, rukama, češkaju i cmaču k’o da su usplamtjeli tinejdžeri. Naravno, to je predstava za narod.
Tačnije, to je njena predstava za širi prijateljski krug. Ona njega tako drži na uzdi svoga seksualnog osvajanja. Ne d’o Bog da on sa ženom nekog svog prijatelja na tim druženjima uđe u kakav ozbiljan dijalog. O ne – odmah se njegova „ljepotica” stvori između njih dvoje, prebaci ruku preko njegovog struka i poruči jezikom tijela da je on njeno vlasništvo i da lovina nema šta da priča s drugom potencijalnom lovicom.
I tako to traje, decenijama.
On je zaista lijep muškarac. Rijetko lijep, jer su u njemu spojeni i šarm i kultura i stas i glas. Ono fino naše mahalsko odgojeno stvorenje koje je naučilo sve fore i fazone, al’ k’o pravo muško nije nikad skont’o ženski um. Sve zna, samo ženske finte ne zna.
Prije nje se treb’o ženit’ curom s kojom je odrast’o. Ljubav od malih nogu. I svi su tu vezu aminovali, ali pojavila se „bela” i upotrijebila „nju” – onu stvar o kojoj ne treba da visi brak, kako to reče nana moje jaranice.
I ovaj nije odolio njenim čarima. Radila mu je (to se on poslije hvalis’o među muškom rajom) ono što nikad nije ni pomislio da žensku pada na pamet. I tako mu je otkrila carstvo čula.
I oženi on nju. Počne sretni život dvoje napaljenika. Sreća nebeska! Ali, gdje god da se ide, ide se udvoje. Ne može ona ni u granap bez njega! Sve Nikolica uz prikolicu. Ona svjesna da pored sebe ima zgodnog i markantnog muškarca, koji je magnet za druge žene, sve je svoje umne sposobnosti svela samo na jedno – na onu stvar. Jer, ruku na srce, ona ništa drugo nije ni umjela ni znala, a nije ni imala. Nije lijepa žena, nije ni sposobna pa da je zbog toga ljudi cijene, nije ni okretna, ni zabavna. Sav joj se razgovor svede na vrebanje muža i poneku upadicu tipa: “Jao, jeste li se poželjeli?!” (to kad neko od supružnika ode na dva dana na službeni put).
Ukebala je ona na jednom njihovom derneku s prijateljima da se njen dragi suviše približio zajedničkoj prijateljici, pa ga je izudarala nogom ispod stola. On ništa. Čovjek je zaista samo razgovar’o. Njemu je bilo do toga da s nekim podijeli mišljenje i ništa više. Jer, s ovom samo dijeli postelju. A i to mu je dokundisalo.
Kad su stigli kući, opet je „nju” upotrijebila i sve je bilo ponovo k’o u snu. Samo što je ovog puta smislila kako da se kutariše neželjenih žena iz njihovog vidokruga. Ubijedila ga je da se isele iz Bosne. I da počnu život negdje drugdje, pravdajući to lošim primanjima. On je i na to prist’o.
I u toj Kanadi sve joj je išlo naruku, dok se opet nije našlo društvo, sve bračni par do bračnog para, pa je „belica” dobila vrlo zafrkanu konkurenciju. Njen dragi je sve češće dijelio mišljenje sa ženom tog novonađenog prijatelja, čiji je brak bio u krizi, a oni pred rastavom.
Ona je na početku ukačila da bi ta žena mogla postati njen problem. Evo i kako. Kad su svi posjedali za hastal u tom nekom kanadskom restoranu, ova njegova je otišla do toaleta, a ova s kojom je dijelio mišljenje nije imala gdje ostaviti svoju tašnu jer su stolice imale zaobljene rubove i tašna je slijetala s njih. On je to vidio i ponudio joj da joj pričuva tašnu dok ne dođe konobar i nađe slobodnu stolicu za stvari. Ova njegova je to primijetila i u žaru ljutnje prišla mu i rekla: “Šta to ti radiš!?” On je odmah ust’o, ostavio torbu na svoje sjedište i uputio se s njom. Kasnije se vratio za sto i rekao da je njegovoj ženi pozlilo i da moraju u hitnu.
Nikad se više nisu vratili za taj sto. Isfingirala je ona veliku upalu jajnika, a on je post’o drukčiji. Nije mu „njena” više bila zabremedet. Nije se odaziv’o na perverzne igrice u krevetu. Nije mu to jednostavno bilo dovoljno. Želio je ženu druga. Želio je da ta žena razumije njegove potrebe. Htio se hitno vratit’ kući. Nije ga zanimala Kanada, ni novac ni ta hladna bespuća. Poželio je raju, svoju čaršiju, svoj tabijat. Zapravo, poželio je sebe.
I vratio se. Bez nje. Bilo joj je po onoj pjesmi „O bela, ćao”. Nisu se još rastavili, jer se ona još dovija da ga sebi vrati.
Putem nje. Ali, kako reče Nađina nana, ne može na „njoj” visiti brak. Znači da visi o koncu. A konac će se kad-tad izlizat’ ili puć’.
Indira Kučuk-Sorguč