Voda: Život i smrt u jednoj molekuli

Svemir je zaista ogroman, nepojmljivo prostran za naše pojmove, za nas koji nismo ništa drugo nego zrno prašine na isto tako samo malo većem zrnu prašine obmotanom plinovitom atmosferom. U svemiru postoji bezbroj hemijskih spojeva, no jedan je posebno zanimljiv, onaj koji se sastoji od dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Voda, taj najčudesniji spoj nastao nakon Velikog praska, zapravo je spojena od dvije apsolutne nespojive komponente, vodika koji gori, ali ne pospješuje gorenje, te kisika koji ne gori, ali ima mogućnost da razbukta plamen.

Voda niti gori niti pospješuje gorenje, bar tako kaže lekcija iz predmeta hemija za sedmi razred osnovne škole. Voda je, prije svega, izvor života. Život je u njoj nastao, razvio se, izašao iz nje, ali još nije prekinuo svoju vezu s njom niti to namjerava. Ne znamo tajnu smrti, ali znamo da je bez vode smrt vrlo blizu. I pored svega što smo izumili od ranog paleolita do danas, ništa ne može zamijeniti najobičniju čašu vode. Nađemo li se u opasnosti ili na nekom izoliranom području, bez hrane ćemo izdržati i dvadesetak dana, bez vode najviše dva dana ili čak i manje. Bez vode sve se pretvara u prašinu, i kamen. I mi sami.

– Pozdrav tebi, o vrećo puna vode – poučan je monolog iz serijala “Zvjezdane staze – Sljedeća generacija”, koji opisuje razgovor kapetana Picarda i vanzemaljaca s ekrana broda “Enterprise”.

Scenaristi ovog serijala i nisu ništa slagali pišući ovu filmsku rečenicu. Mi, zapravo, i nismo ništa drugo nego vreće napunjene sa više od 70 posto vode, tek nešto manje od krastavaca ili lubenice. Mi smo kao živa materija nastali u vodi, u vodi nastajemo kao zametak, u vodi se razvijamo u majčinoj utrobi tokom devet mjeseci i izlazimo na svjetlo dana kada majci pukne vodenjak. Cijeli naš život povezan je s vodom, koja nije samo sredstvo osvježenja, ona je katalizator svih hemijskih procesa u našem organizmu, koji bez vode vrlo brzo kolabira kao sistem.

– Kada zaroniš svoju ruku u nju, sve što osjetiš je milovanje. Voda nije čvrst zid, neće te zaustaviti. Ali, voda uvijek ide tamo gdje ona želi da ide, i ništa joj se na kraju ne može ispriječiti. Voda je strpljiva. Tiha voda odgurne stijenu. Zapamti to, dijete moje. Zapamti da si pola voda. Ako ne možeš kroz prepreku, zaobiđi je. Voda to isto čini – kaže poznata kanadska književnica Margaret Atwood u knjizi “The Penelopiad”.

Je li voda samo „voda” ili nešto više, dalekosežnije i kompliciranije od molekule sastavljenog od dva atoma vodika i jednog atoma kisika? Osim što je tekući kristal i ima još ono „nešto”, ono što joj, zapravo, omogućava da bude sudionik u brojnim procesima oblikovanja živog i neživog svijeta na Zemlji, djeluje li voda smišljeno na okolicu, osjeća li, čuje li i,i što je najvažnije, pamti li?

Još davnih dvadesetih godina, Viktor Schauberger, austrijski šumar, zaljubljenik u prirodu i izumitelj, posmatrao je vodu kao živo biće.

– Voda ima svoj život i smrt, te ako s njom nepravilno postupamo, može se “razboljeti” i svoje “bolesno” stanje prenijeti na organizme biljaka, životinja i ljudi. Schauberger je, također, govorio da voda u prirodi sama sebi dubi vijugave tokove i tako čini unutrašnje pokrete koji prikupljaju više snage nego što je čovjek u stanju izmjeriti, a da ravne vodovodne cijevi oduzimaju vodi njenu vitalnost potrebnu za život svih bića – piše časopis “Nova Akropola” o ovom genijalnom čovjeku, koji je, izgleda, izumio i neku vrstu levitacijskog uređaja vrlo sličnog letećem tanjiru.

Schauberger je bio opčinjen fenomenom vode i svim onim što se za njega veže, biljnim svijetom, pastrmkama koje plivaju uz vodopad, riječnim kanalima, klizištima, odbranama od poplava… I danas je u šumarskoj struci poznat kao „Čarobnjak voda”. Njegove ideje bile su napredne, radikalne i ispred vremena u kojem je Viktor Schauberger živio i radio.

Schaubergerove teorije o vodi kao živom biću, tek će biti stavljene na laboratorijsko ispitivanje skoro tri decenije nakon smrti ovog najpoznatijeg i najtalentiranijeg šumara svih vremena. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Jacques Benveniste je bio jedan od najuglednijih francuskih ljekara i vodeći imunolog u toj zemlji. Bio je voditelj imunološkog laboratorija Francuskog nacionalnog instituta za medicinska istraživanja u Parizu i imao je visok profesionalni ugled u svojoj struci, zahvaljujući istraživanjima alergija i upala. No, godine 1983. će izvesti jedan od najkontroverznijih eksperimenata našeg doba, potez koji će mu, umjesto slave i priznanja, donijeti potpuni pad.

– On je, naime, bazofile, vrstu bijelih krvnih stanica koje se aktiviraju kada dođu u dodir sa supstancama na koje smo alergični, izlagao djelovanju anti-imunoglobulina E (aIgE), a koji inače ima biološku osobinu neutraliziranja bazofila. Namjeravao je istražiti u kojoj najmanjoj koncentraciji će aIgE ostvariti efekt na bazofilne stanice. U tom eksperimentu on je dodavao jednu kap osnovne otopine (u ovom slučaju – aIgE) u 99 kapi destilirane vode, a onda je tu smjesu mućkao 30 sekundi. Nakon toga je uzeo jednu kap od te smjese pa je dodao u novih 99 kapi destilirane vode. Ponavljao je ovaj postupak, očekujući da će nakon dovoljnog razrjeđenja reakcija izostati. Međutim, čak i nakon što je ovaj postupak ponovio 120 puta, do reakcije je i dalje dolazilo, iako se uz malo matematike može dokazati da već nakon 23. razrjeđenja praktički nema više niti jedne molekule aIgE-a u otopini.

Zaključak koji se nametao sam po sebi jeste da voda na neki način “pamti”, odnosno čuva svojstva one tvari koja je u njoj bila otopljena – piše “Nova Akropola”.

Jacques Benveniste je tvrdio da se voda može digitalizirati, da se u njoj mogu čuvati podaci ili da se ti podaci mogu slati telefonski ili putem interneta. No, nisu svi mislili kao Jacques Benveniste. Negove teorije o „vodi koja pamti” uzdrmale su naučni svijet, a Benveniste je davao intervjue u vodećim naučnim časopisima svijeta. Ali, kako je rasla fama u vezi s njegovim otkrićem, rastao je i broj protivnika teorije da voda pamti.

Skoro dvadeset godina, gotovo do svoje smrti 2004., Jacques Benveniste se borio da svijetu dokaže da je u pravu. Na njegovu žalost, izgubio je. Laboratorije koje su pokušavale ponoviti njegove rezultate iz 1983., nisu to uspijevale, osim ako bi tokom eksperimenata bio prisutan i neko iz naučnog tima samog Jacquesa Benvenistea. Ovaj naučnik je umro s pomalo nezasluženim pečatom šarlatana, potpuno diskreditiran iz naučne zajednice, ostavši bez državne novčane pomoći i laboratorije. I pored svega što je postigao, naučni svijet ga pamti po slučaju „vode koja pamti”.

Deset godina nakon što je Jacques Benveniste prvo pohvaljen a zatim ismijan u časopisu “Nature”, jedan će Japanac ponovo uzdrmati svijet teorijama da voda čuje, pamti, osjeti i da je cijela voda na Zemlji, zapravo, jedan živi organizam. Masaru Emoto (71) po struci nije naučnik, iako ima fakultetsku diplomu. On je poslovni čovjek, bivši diplomata i pisac zaljubljen u fenomen vode. Najprije se iz hobija počeo baviti snimanjem kristala vode, a zatim primijetio nešto neobično. Izložena različitim utjecajima, bilo onečišćenju ili muzici, voda se drugačije kristalizirala.

– Najprije smo eksperimentirali s destiliranom vodom. Rezultati su nas zaprepastili. Beethovenova “Pastoralna simfonija”, sa svojim jasnim i čistim tonovima, pripomogla je stvaranju prekrasnih, dobro oblikovanih kristala. Mozartova “Četrdeseta simfonija”, ljupka molitva ljepoti, stvorila je tanke i elegantne kristale. Kristali oblikovani Chopinovom “Etidom u E duru”, opus 10, br. 3, iznenadili su nas lijepim detaljima… Klasična muzika kojoj smo izlagali vodu pripomogla je stvaranju dobro oblikovanih kristala s jasnim karakteristikama. Suprotno tome, voda izložena nasilnoj heavy metal muzici u najboljem je slučaju stvarala fragmentarne i iskrivljene kristale – piše Emoto u svojoj knjizi „Poruke skrivene u vodi”.

On je išao i dalje, te je, prema vlastitim tvrdnjama, na posude s vodom lijepio natpise na različitim jezicima. Voda je, navodno, mogla „pročitati” emocije i oblikovati ljepše, skladnije kristale.

– Riječi, zapravo, emitiraju jedinstvenu vibraciju koju voda osjeća. Kada je vodi pokazana napisana riječ, ona prima tu vibraciju i izražava poruku u specifičnoj formi, poput vizuelnog koda za izražavanje riječi. Voda izložena riječima „hvala ti” formirala je prelijepe geometrijske kristale, bez obzira kojim jezikom su napisane. Ali, voda izložena prema riječima „budalo” i drugim pogrdnim izrazima rezultirala je u očigledno izlomljenim i deformiranim kristalima. Kada je formiran potpuni geometrijski kristal, voda se sjedinjuje s prirodom i fenomenom koji mi nazivamo život. Riječi „zahvalnost” i “ljubav” formiraju fundamentalne principe zakona prirode i fenomena života.

Emoto je također dočekan „na nož” od naučne zajednice, te je prozvan i označen kao pseudonaučnik i opsjenar. Njegovi „eksperimenti” nisu priznati niti su ih u laboratorijama potvrdile druge naučne institucije. No, za razliku od drugih koji su tvrdili i pokušavali dokazati da je voda nešto više od obične molekule, Emotove teorije su u suštini logične, zdravorazumske i moralno prihvatljive.

– Tolerencija, ljubav, poštovanje, zdrav i skladan odnos između ljudi, ima utjecaja na našu okolicu. Nezdravi odnosi stvaraju nesklad i ruše prirodan poredak tvari, onaj u kojem je voda osnovni sastojak nas samih i svih procesa oko nas. Vodu stoga treba poštovati, inače nastaju problemi – poručuje Emoto.

Na drugom kraju svijeta, daleko od Emotovog Japana, postoji država po imenu Bosna i Hercegovinna, jedna od vodom najbogatijih zemalja na svijetu. Ali, ova nezahvalna zemlja ne poštuje svoje najveće bogatstvo. Voda se nemilice zagađuje, prlja i kradu se njeni prirodni putevi. Onima koji tvrde da voda pamti na neki način u prilog idu neobična dešavanja tokom velikih poplava. Ukoliko se nekoj rijeci ili potoku nasilno izmijeni tok, prilikom plavljenja voda nakratko zauzme svoje nekadašnje korito. Neki tvrde da voda pamti sve što u nju bacimo i to nam vrati, kada to najmanje želimo. Jesu li stoga poplave koje su zadesile Bosnu i Hercegovnu zapravo samo račun koji smo morali platiti zbog svoje ekološke nesmotrenosti i nepoštivanja vode, male molekule koja znače život ali i smrt?

U mnogim kulturama voda ima kultno značenje, poštuje su i ponekad označava svetom. Voda se poštuje na Bliskom istoku, u Indiji i Japanu. U Japanu se izvori nekada smatrani svetim mjestima. Specifičan kult vode postojao je i u Bosni, a značajnije ličnosti su željele ostaviti sjećanje na sebe gradeći česme.

Voda nije samo blagotvorna po naše zdravlje i biljni svijet, ona može biti itekako i loš gospodar. Poplave su krivci za neke od najvećih katastrofa u historiji. Tokom 20. stoljeća poplave su ubile više ljudi nego ratovi. Godine 1931. Kinu su prvo pogodile nezapamćene suše, a zatim i velike poplave. Prema nekim procjenama, rijeke Jangce i Huai odnijele su 3,7 miliona života. Tokom noći, 31. augusta 1931., vodeni val rijeke Huai, visok 16 metara, ubio je 200.000 ljudi na spavanju.

– Život je kao bazen za plivanje. Uroniš u vodu, ali ne znaš koliko je ona duboka – tvrdi Dennis Rodman, nekada problematična košarkaška NBA zvijezda.