Priča o momku koji je došao u Australiju i oženio našu finu curu, ali potpuno naturaliziranu Australku koja svaki cent okreće u ruci kao da je svetom vodicom posvećen, do svekrve koja hoda za sinom, i na medeni mjesec.
Kažu da kengur najduže može skočit’, e ovaj naš je skočio fakat najduže. Obreo se iz čiste ljubavi u posljednjem otkrivenom kontinentu. Ima li išta ljepše za čuti negoli da je muško ostavilo sve radi ljubavi i kao pravi junak iz viteških romana zakoračio u nepoznato, samo da bi poslušao svoje srce. Danas, kada se malo ko odvaži do granapa otić’ bez nadzora, kad je insan sam sebi dovoljan i kad se brak razvali zbog načina na koji neko drži kašiku i šnjira cipele, ovo njegovo ja čitam kao ljubavni pothvat svoje vrste.
I dok sam slušala tužnu baladu o njegovom ljubovanju, sjetila sam se one Jesenjinove o keruši i sedam malih kučića i s neizmjernom tugom pomislila kako bi bludni pjesnik poželio da se rodio u Australiji gdje cuku tretiraju ko insana. Nisam se odavno toliko ismijala do kad mi je naš domaćin preprič’o jednu anegdotu s jaranovim psom. Kad je ovaj bosančeros prihajao u “zemlju koala i kengura”, kupio je vučjaka Reksa. I sve super dok jedan dan nije stiglo pismo adresirano na Reksa Hajrovića. Cuko je dobio prezime vlasnika, a da nije morao dokazivati krvnu vezu. I od države mu stigao ljubazan poziv na vakcinaciju sljedećeg sadržaja: “Dragi Reks, pozivamo vas na vakcinaciju radi vašeg zadovoljstva i kvalitetnijeg života. Kad je vlasnik cuke ovo pročit’o, s mjesta je papir zafrljacio u kantu za smeće”.
Nije prošlo ni mjesec, opet je Reks Hajrović primio poštu sljedećeg sadržaja: “Dragi Reks, molimo vas da se odazovete na vakcinaciju, jer je to za vaše dobro”. Vlasnik se i ovog puta oglušio o poziv i svog cuku nije izvijestio o primljenoj pošti na njegovo ime sve dok jednog jutra nije zazvonio telefon u stanu, ovaj se javio i s druge strane ga ljubazan ženski glas iz veterinarske stanice Sydneya, pitao je li dobio pozive na vakcinisanje svoga psa, na šta je ovaj još ljubaznije u bosanskom zafrkantskom stilu odgovorio: “Gospođo, ja ne čitam njegovu poštu”.
Sve je u Australiji ušlo u registar, a ko jednom uđe, ne može sve da se na glavu popne izać’. Pa ni pašče. Posebno ne pašče.
E, zato ovdje nema ni “jesenjina” ni cuka na ulicama, a ni domorodaca. Prvi su udomljeni u komfornim stanovima i hotelima za pse, dok su ovi drugi odavno potamanjeni. E toliko o pravima čovjeka i psa.
A sada nastavak one o pravu čovjeka da voli.
Ovaj naš je Sarajlija i do prije godinu radio je u Telecomu. Momak za današnji vakat kad svak’ samo sebe gleda, oličenje duše od insana. Izaš’o ti je on jedne vrele sarajevske ljetne noći u grad s jaranima, onako neobavezno, samo da se izađe iz kuće i sjeli u neku malo napucaniju baštu, onu gdje žensko bez koktel haljine ne može prismrdit’. I tu upozna nju koja je friško stigla uz Australije da obiđe nanu i tetke. I zacopa se on na prvi pogled. Učinila mu se drukčija od ovih naših, nekako pitomija, lakša, neopterećena. Hodali su taj mjesec koji je ona bezecovala za posjetu familiji u Bosni, a kad je trebala nazad, on ju je zaprosio u fazonu: “Ti si žena mog života, ti si žena moga sna”. I odlučio – ostavit će sve i s njom početi novi život u Australiji.
I bi tako. Raja mu govorila da razmisli, da ne ide jer ovdje ima sve, na koncu nek’ ona za njega nešto učini i dođe u Bosnu. Nek’ prvo ovdje probaju, a na kraj planete mogu vazda. Međutim, džaba pričat’ zaljubljenoj glavi. Otiš’o i zajeb’o se. Nit’ je to tamo ljepota, divota i veliki hajr, kako je čuo iz njenih usana boje mesa, na koje je spustio kap svoje vode, niti je ona onakva kakvom se predstavljala.
Uglavnom, šta će ti bit’? On je, pošto je inžinjer telekomunikacija, naš’o brzo pristojan pos’o, naravno od zvijezde do zvijezde i odmah se uvalio u kredit “odavde do vječnosti”. Skućili su se u danu, a raščisikali u minuti. Kako, majkumu?! Eto tako. Uzeli se, napravili svadbu da grmi. Naša dijaspora takvu nije zapamtila. Tri dana i tri noći sve sijevalo. I njeni i njegovi se dodatno zadužili. Ma dotle je išlo da su svatovi kišu živu popili! I njima dvoma je bilo k’o iz najljepših ljubavnih romana dok nisu krenuli u Bangkok na medeni mjesec. Mlada nikako nije htjela ići bez svoje “maajkeee”. K’o bîva, ona se nije nikad od nje odvajala, ona joj je sve, ne može ona “maajkuu” ostavit’, to je njoj nezamislivo. A majka u tome nije vidjela nikakav problem. Spremila stvari i zaputila se s njima bez ikakve grižnje savjesti.
“Možeš mislit’ kako mi je bračno prisjelo”, prič’o je poslije svom jaranu. “Njih dvije u šopingm a ja im nosim kese. Strava!”
Hajde, de, to je pregur’o. Ali po povratku kući neće mlada u njihovu kreditno prezaduženu kuću nego kod “maajkee”. Ne može se ona rastavljati od nje i od svoga roditeljskog doma.
Plakala je k’o rodna godina i isplakala tri potopa. On je ubjeđivao lijepim, kumio i molio da se uhaviza, ali razmažena se nastavila utapati u svojim suzama i tu im je bio i kraj. Prije samog početka. Razmažena je postala odbačena.
A on poslije petnaest dana braka visi negdje Bogu iza nogu, razočaran, jer je mislio da je pobjeg’o od naših kombinacijica žena-majka-punica, e ne ide to druže sudija. Od određenja se fakat pobjeći ne može.
Indira Kučuk-Sorguč