Priča o globalnom zagrijavanju prisutna je svakog dana. Zemlja se zagrijava, zbog čega smo svjedoci sve razornijih prirodnih katastrofa. Ko je kriv za to? Čovjek ili ćudljiva priroda majčice Zemlje?
Kada stanovnik neke zemlje Zapadne Evrope, naprimjer Njemačke, krene u potragu za novim automobilom, on neće samo biti zainteresiran za kvalitet i dizajn karoserije, udobnost sjedišta, veličinu prtljažnika ili maksimalnu brzinu na autoputu, on će također obratiti pažnju i koliko njegov limeni ljubimac zagađuje našu jedinu planetu. Potencijalno zagađenje se mjeri količinama ispuštenog karbondioksida, CO2. Ovaj jednostavni hemijski spoj sastavni je dio naših života i naših tijela, a ključan je i za postojanje života na Zemlji. Biljke ga prerađuju i procesom fotosinteze stvaraju živu materiju, praveći hranu i održavajući nas u životu. No, taj isti CO2 posljednjih godina stavljen je na crnu listu nepoželjnih materija, proglašen je neprijateljem Planete i čovječanstva i objavljen mu je rat.
Rat protiv CO2
Svi oni koji imaju novca i želje da kupe novi automobil, sasvim sigurno će se prije kupovine dobro okolo raspitati i o najsitnijim detaljima za vozilo koje ih interesira. Osim činjenice da su današnji automobili vrlo slični, potencijalni kupac će primijetiti da se svi moderni četverotočkaši reklamiraju kao „ekološki”, „zeleni”, „prijatelji okoliša”. Naravno da ne postoji „zeleni” automobil niti je sigurno da će ikad postojati, no lijepo zvuči kao društveno poželjna marketinška poruka.
U pozadini svega je, naravno, novac. Vlade rado oporezuju sve što mogu oporezovati, a emisije C02 su pravi bankomati novca za birokratiju. Svaki vlasnik automobila plaća posebne, „ekološke” poreze tokom procesa registracije automobila. Što automobil ima veću emisiju CO2, skuplje je i zadovoljstvo vožnje. No, ekološki porezi na vožnju automobilom prava su dječija igra naspram onoga što se naziva „Trgovina emisijama karbona”. Naime, čuvenim protokolom iz Kyota uspostavljena je obaveza svih potpisnika sporazuma da plaćaju za svaku tonu ispuštenog C02, no danas se ova dobra i plemenita ideja pretvorila u svoju suprotnost. Dozvole za ispuštanje CO2 u atmosferu postale su vrlo unosna roba kojom se trguje, i to naveliko. Prema podacima uglednog njemačkog “Spiegela”, tokom 2009. prosječna cijena tone C02 bila je 14 eura. Tržište „zagađenjem” tokom polovine spomenute godine iznosilo je gotovo 40 milijardi dolara.
– Da sam finansijski savjetnik mafije, savjetovao bih im da ulože u trgovinu CO2 emisijama – bio je ciničan komentator lista “The Economist” u komentaru iz aprila prošle godine.
I zaista, trgovina C02 zagađenjem, prvobitno zamišljena kao mehanizam koji će velike zagađivače natjerati da unaprijede svoju tehnologiju i smanje onečišćenje, pretvorila se u ono što se danas naziva „zelena mafija”, „karbon – C02 mafija” ili klimatska mafija”. Uključila se i prava, italijanska mafija koja kroz poslove s dozvolama za ispuštanje C02 pere prljavi novac, a ovi poslovi su odlično pokriće za velike utaje poreza i bezbrojne druge manipulacije. Globalno tržite C02 zagađenjem je ogromno, napunjeno sumnjivim, prljavim novcem. Isto to tržište je vrlo mračno i neregulirano, možda najnereguliranije i najkontroverznije legalno tržište na svijetu.
C02 dozvole tako su postale same sebi svrha, odnosno postale su sredstvo za dodatno bogaćenje banaka, vlada, berzovnih špekulanata, sumnjivih investitora, te nezaobilazne mafije. Jedno je jasno: trgovina C02 dozvolama za zagađenje zraka ne pomaže na bilo koji način da svijet bude bolje i za život ugodnije mjesto. To što neko trguje virtualnim tonama C02 i pri tome masno zarađuje, ne smanjuje emisiju štetnih materija, i ne reducira globalno zagrijavanje.
Trgovina dozvolama za ispuštanje C02 u atmosferu nije ukinula globalno zagrijavanje, ono se, prema podacima Svjetske banke, čak i povećalo za 24 posto otkako je 1997. u Kyotu potpisan kontroverzni „protokol”. Cijela histerična priča o globalnom zagrijavanju koje bi moglo uništiti ljudski rod, zapravo je donijela više štete nego koristi. Komplicirani zakoni podigli su cijenu tehnologije koja sad mora biti „eco-friendly”, što manje razvijene zemlje ne mogu pratiti, niti mogu plaćati skupe dozvole za emisije C02. Cijene energije skočile su do neba, upravo zahvaljujući visokim porezima na zagađanje. Evropljani plaćaju najskuplji benzin na svijetu, mnogo skuplji nego u Americi ili Aziji. Visoke cijene goriva uzrokovale su vrtoglav rast cijena hrane. Svojevremeno proglašena za čudo koje će klasična fosilna goriva učiniti zastarjelim, smanjiti emisije C02 i pomoćni u borbi protiv globalnog zagrijavanja, biogoriva su uzrokovala glad, političke krize i ratove.
Globalno zagrijavanje koje to nije?
Iz svega navedenog jasno je da fama u vezi s globalnim zagrijavanjem nije samo pitanje za geografe, meteorologe i klimatologe, nego je to političko, ekonomsko, psihološko pa i vojno pitanje.
Mnogi se danas pitaju postoji li uopće globalno zagrijavanje ili je to samo dobro oblikovan i vješto prodat marketinški trik – „hoax”, kako se u današnjoj anglosaksonskoj kulturi kaže za „patku”, dobro smišljenu podvalu iz koje neki vuku političke poene i izvlače novac.
Svijet je, naravno, podijeljen na dva glavna tabora, onaj koji tvrdi da se čovječanstvu bliži kraj zbog globalnog zagrijavanja i drugi tvrdi da se ništa loše, zapravo, ne dešava. Obje strane imaju svoje eksperte, medije, „fanove”, blogove, web stranice, snimaju dokumentarne filmove, javnosti podnose „dokaze” i na sve načine nastoje diskreditirati onu drugu stranu.
Između onih koji tvrde da će globalno zagrijavanje uništiti civilizaciju i onih koji tvrde da je globalno zagrijavanje ne samo velika laž, nego i da se Zemlja čak postepeno hladi, već dvije i po decenije pljušte uvrede, niski udarci, javna karikiranja i ismijavanja pa čak i sudske tužbe. Zbog čega diskusija o jednoj naučnoj temi, diskusija u kojoj su na prvi pogled uključeni ozbiljni, akademski građani liči na kafansku raspravu ili rivalstvo američkih hip-hop muzičara iz devedesetih? Možda zato jer je u pitanju veliki novac i igra u koju su uključene neke od najznačajnijih organizacija, lobističkih društava i energetskih kompanija današnjice.
Stav jedan: Zemlja se ubrazano zagrijava
Koliko su klimatske promjene važne u današnjem svijetu, vidi se po tome da Ujedinjene nacije imaju svoje posebno tijelo koje se bavi ovim pitanjem. Međuvladin panel o klimatskim promjena ili IPCC ima sjedište u Ženevi u istoj ultramodernoj staklenoj zgradi, u kojoj inače svoje sjedište ima i Svjetska meteorološka organizacija, odnosno WMO. Na internet stranici ove organizacije stoji da IPCC ne vrši nikakva istraživanja nego analizira godišnju naučnu diskusiju o klimatskim promjenama. Također, na istoj stranici stoji i to da je IPCC vodeće svjetsko tijelo kada je riječ o klimatskim promjenama, te da okuplja najznačajnije savjetnike i stručnjake iz ove oblasti. Godine 2007. ICC je dobio Nobelovu nagradu zajedno s nesuđenim američkim predsjednikom Alom Goreom, velikom borcem protiv globalnog zagrijavanja i onečišćenja Planete. Mnogi su saglasni da predsjednička utakmica između Georgea Busha mlađeg i Gorea nije bila samo utrka između kandidata dviju različitih stranaka, nego je to bio duel dviju različitih životnih filozofija. Jedno je sigurno: da je Al Gore postao američki predsjednik, do rata u Iraku sasvim sigurno ne bi došlo. Ali, pobjedu je odnio tekstaški naftaški lobi, onaj za koji su globalno zagrijavanje i emisija CO2 nebitne, sporedne činjenice.
Ipak, izvještaji IPCC-a se globalno uvažavaju i predstavljaju smjernice za vlade, međunarodna tijela i kompanije kako da se ponašaju kada je riječ o klimatskim promjenama. Najznačajniji papir koji izlazi iz staklene zgrade pored Ženevskog jezera jeste Periodični izvještaj (Anual Report). Trenutno je u izradi Periodični izvještaj broj pet. U njegovom četvrtom izdanju, stoji i ovo:
– Tokom 11 od posljednjih 12 godina (1995-2006) spadaju i 12 najtoplijih godina otkako se instrumentima mjeri globalna temperatura (od 1850). Linearni stogodišnji trend (1906-2005) od 0,74 Celzija je veći nego trend od 0,6 Celzija izmjeren u periodu (1901-2000. Podizanje temperature je globalno rašireno i veće je na sjeveru. Kopno se zagrijava brže nego more… Podizanje nivoa mora povezano je sa zatopljenjem. Globalno, nivo mora je od 1961. porastao prosječno za 1,8 mm godišnje, a od 1993. porastao je na 3,1 mm godišnje, uz doprinos termalne ekspanzije, topljenjem glečera i vrhova polarnog ledenog pokrivača… Nije poznato da li su veće vrijednosti izmjerene u periodu 1993-2003. dekadne varijacije ili povećanje na duže periode… Uočena smanjenja snijega i leda su, također, povezana sa zatopljenjem. Satelitski podaci od 1978. pokazuju da je arktički led smanjen za 2,7 posto tokom dekade, s većim smanjenjem tokom ljeta. Planinski glečeri i snježni pokrivač smanjili su se na obje hemisfere – stoji u ovom UN-ovom dokumentu iz 2007. godine.
IPCC se nedavno ponovo sastao i oglasio, ustrdivši da je „95 post klimatskih promjena” uzrokovano ljudskim ponašanjem, da se klimatske promjene mogu osjetiti u cijelom svijetu te da će biti još intenzivnije u narednim decenijama.
Stav broj dva: Zemlja se hladi
UN-ovo tijelo za klimatske promjene predložilo je i „spasonosno” rješenje, a to je izvlačenje ogromnih količina CO2 iz atmosfere i njihovo evantualno skladištenje ispod površine Zemlje. Karbondioksid bi se, eventualno, ispumpavao pomoću velikih „sisaljki”. Kako bi to sve izgledalo, kako bi to tehnički bilo moguće i koliko bi sve koštalo, pametne glave okupljene u IPCC-u nisu znale reći.
Ista organizacija je u prethodnim godinama tvrdila da je „budućnost” u tehnologijama s niskim emisijama C02 i drugih stakleničkih gasova te da je svijet na dohvat tih tehnologija. Sada zaboravljavaju šta su pričali i pokreću nešto novo, također nedokazano, skupo i maglovito.
IPCC je tako svojevremeno tvrdio da se led na vrhovima Himalaja ubrzano topi, no nakon što se indijska vlada pobunila i iznijela vlastite dokaze, utvrđeno je da led na Himalajima ne samo da se ne topi, nego ga ima još i više. IPCC je tada priznao da je pogriješio, ali je najskandalozniji detalj bilo je otkriće da su podatke uzeli iz potpuno neprovjerenih izvora i plasirali ga globalno kao istinu.
IPCC izvještaji puni se općih mjesta i pretpostavki dobivenih na osnovu opažanja, uz mnogo praznina koje se očituju u navodima da „da za to i to ne postoji dovoljno podataka”. Sve to hrani teorije zavjere i povećava broj onih koji vjeruju da globalno zagrijavanje nije ono šo se inače prezentira ili barem udio čovjeka je zanemariv u tome.
One koji poriču globalno zagrijavanje njihovi protivnici nazivaju „denialistima”, odnosno poricateljima. Ipak, teško je da bi se oni moglo nazvati jednom grupom, s obzirom na njihovu političku heterogenost, od ljevičara i boraca protiv globalizacije, preko zelenih liberala do desničara zaljubljenih u naftu i „svetinju” automobil. Posebno su jaki i dobro organizirani ovi posljednji.
– Dijalog o globalnim zatopljenju je u zastoju, jer sve manja grupa „poricatelja” pobjesni kada se takvo nešto spomene – rekao je jednom Al Gore.
Kada je ovo izjavio, vjerovatno je mislio na čovjeka po imenu Tim Ball, kanadskog geografa i najžešćeg borca protiv onih koji tvrde da se Zemlja ubrzano zagrijava. Ball je u jednom periodu bio prava medijska zvijezda i čest gost TV kuća u Sjevernoj Americi. No, u jednom sudskom sporu dokazano je da se lažno predstavljao kao klimatolog i da je njegova akademska karijera trajala samo osam, a ne 28 godina, kako je tvrdio. Utvrđeno je da je nekadašnji profesor Tim Ball, zapravo, tek „običan” geograf, a da su njegove studije o lažnom globalnom zagrijavanju plaćali naftaši poput Exxona.
Ipak, mnogi i dalje tvrde da s pričom o globalnom zagrijavanju nešto nije kako treba i iznose sasvim suprotne dokaze. Oni tvrde da se zemlja hladi, te da se nalazimo na pragu novog ledenog doba. Dokaz za njihove tvrdnje su i ledene zime koje su prethodnih mjeseci okovale Sjevernu Ameriku. Početak 2013. bio je najhladniji početaka neke godine u posjednja dva stoljeća.
Istina je, naravno, negdje na pola puta. Niti je utjecaj čovjeka tako presudan, niti je Zemlja sposobna boriti se s rastućim zagađenjem. Manje smeća, više očuvanih šuma i manje iscrpljivanja resursa će sačuvati Planetu. Priča o emisijama CO2 kao „neprijatelju svih neprijatelja”, neće. Od nje imaju koristi oni kojima i do Zemlje i okoliša i budućnosti čovječanstva nije nimalo stalo.
Krave i zagađenje
Automobili su označeni kao jedan od najvećih zagađivača, ali u zagađivače spadaju i krave. Ove plemenite životinje najveći su svjetski „proizvođač” metana.
Manje smeća i putovanja
– Boreći se protiv globalnog zatopljavanja, to ne znači da mi svi moramo prestati disati. Borba protiv globalnog zatopljavanja znači da moramo manje zagađivati, i kad putujete bez razloga, također zagađujete i pravite otpad – kaže David Attenborough.