Mi smo ih zvali „veliki”. Bili su to tinejdžeri stariji od nas od pet do deset godina, generacije rođene između 1972. i 1977. Bile su to generacije koje su odrasle uz flipere, prve videoigre, prve videorekordere i kolor televizore. Bile su to buntovne, nervozne i problematične generacije, odrasle na pričama o velikim bitkama i narodnim herojima s crvenom petokrakom na kapi, ali svjesne da je došlo neko drugo vrijeme, doba kada je novac postajao sve, baš sve.
Ipak, „veliki” nisu bili pohlepni, nisu oni željeli postati slavni i bogati, oni su žalili jer se nisu rodili pola vijeka ranije. Bile su to generacije kojima su stariji članovi porodica nabijali kompleks krivice, jer su se rodili u slobodi, u miru, u relativnom blagostanju, a da tome nisu doprinijeli na bilo koji način. Pripadnik generacije „velikih” nije želio biti Blake Carrington, on je želio biti Boško Buha, junak, revolucionar, buntovnik… Tinejdžeri osamdesetih godina žalili su svoju sudbinu i svijet koji im nije dao da budu heroji… Zato su stradavale klupe, kante, govornice, javna rasvjeta, a omiljeni sport tih godina bilo je lomljenje šaltera u haustorima. Starije, revolucionarne generacije su othukivale i mahale glavom, gladajući kako omladinci uništavaju i lome sve što se može slomiti. Mi smo znali da to rade „veliki”, bijesni tinejdžeri koji su se borili protiv autoriteta. Jednom prilikom učenici lokalne srednje škole polomili su školske kompjutere, buneći se protiv milicije koja je čuvala školu.
– Evo ovakvih ti je bilo koliko hoćeš, živjeli su kod Tržnice, ništa nisu radili, samo u se provodili i mangupisali – priča mi otac dok zajednički gledamo film „Nacionalna klasa” i Dragana Nikolića u ulozi buntovnog Brane Floyda.
Generacija „velikih” doživjet će da joj se ciljevi ostvare u najgorem mogućem obliku. Kada su stasavali u odrasle ljude, izbio je rat i generacije rođene između 1972. i 1977. postale su izgubljene generacije. Nisu bili dovoljno stari da kao njihovi roditelji uživaju u svim blagodatima kreditnog socijalizma, posao tri dana nakon završetka srednje škole, stan od preduzeća, ljetovanje preko sindikata i kupovinu na čekove, čiju bi vrijednost pojela inflacija, ni dovoljno mladi da se uključe u kapitalistički svijet trošenja – radi – trošenja, onaj protiv koje su se njihovi djedovi borili od 1941. do 1945. Život koji su prezirali.
Generaciju „velikih” je život i prevario i pregazio i iz toga nije moglo izaći ništa dobro. Frustrirani u djetinjstvu, kada se nije moglo biti heroj; frustrirani ratom, koji ih je upropastio; frustrirani da se mentalno ne mogu uklopiti u svijet gdje je novac Bog, pripadnici generacije „velikih” su krajem devedestih postali roditelji. Njihova djeca danas su tinejdžeri, ne tako buntovni i revolucionarno nabijeni kao njihovi roditelji, ali, ipak, skloni nepoštivanju bilo kakvih autoriteta i društvenih pravila. Ta djeca, ako ih se djecom može nazvati, srčano se bore za svaki lajk na Facebooku, za svaki pozitivan komentar o dobrom izgledu zadnjice, sanjajući o 4999 „prijatelju” na Facebooku. Mladi ljudi čije golišave slike ovih dana „šokiraju” regionalnu javnost, također imaju roditelje. Roditelje koji su, također, nekada bili djeca kojoj su ukrali djetinjstvo i šansu da odrastu.