Atletičarke koje ponosno brane boje Atletskog kluba Sarajevo prošle sedmice su na Ekipnom prvenstvu Bosne i Hercegovine u Zenici, osvojile prvo mjesto. Osvajanjem šampionske titule djevojke su uspjele trudom, zalaganjem, odricanjem, borbenošću da nakon 15 godina vrate pehar u vitrine svog kluba. Atletski klub Sarajevo osnovan je davne 1947. godine, te je vodeći atletski kolektiv u BiH. Osim što je u našoj zemlji jedan od najstarijih, također je i među pet najtrofejnijih atletskih klubova u bivšoj Jugoslaviji. Pozitivne priče i uspjehe u ovoj zemlji treba promovirati, te smo stoga odlučili upoznati šampionke i saznati sve o njihovoj ljubavi prema atletici, uspomenama s prvih takmičenja, uzorima, ali i planovima za budućnost.
– Da bi jedan atletski klub bio ekipni prvak, potrebno je u svim disciplinama imati kvalitetne atletičare, atletičarke i trenere. U pobjedničkoj ekipi vidljiv je spoj iskustva i mladosti. Ove godine smo pokušali napraviti kalkulaciju i rasporediti djevojke na one discipline, gdje bi mogle donijeti najviše bodova ili napraviti najmanje bodovnog zaostatka, i to smo uspjeli. S obzirom na to da je kraj sezone, od njih nismo očekivali lične rezultate, već siguran nastup i borbu do kraja. Pružile su maksimum i pokazale veliku borbenost pa čak i u onim disciplinama koje nisu njihova specijalnost. Na kraju je odlučivala posljednja disciplina na programu, štafeta 4×100 metara, u kojoj se najviše i pokazala snaga naše ekipe i jačina timskog duha. Djevojke su pobijedile u toj disciplini i zasluženo osvojile titulu prvakinja BiH za 2018. godinu – kaže nam zadovoljno Vahida Kozić, drektorica Kluba.
Alisa Bečić
Rođena je Ljubljani 1989. godine. Atletikom se počela baviti prije 14 godina. Najveću podršku u karijeri joj, priča nam, pružaju roditelji, momak Elvedin i trener Mehmed Lokmić. Na Ekipnom prvenstvu se takmičila u disciplinama 100 – 400metara i 4×100 metara.
– Bila sam jako uzbuđena i ponosna što smo vratile titulu u Klub nakon toliko godina – kaže Alisa za naš magazin.
Sa sedam godina je osvojila svoj prvi kros, i sjeća se i danas, kaže, roze majice, zelenih tajica i kikica koje je nosila. Od tada do danas iza nje su brojna takmičenja.
– Dobar rezultat volim proslaviti uz večeru sa svojim roditeljima, a loš rezultat uvijek prihvatim kao neku dobru lekciju o vlastitim greškama u trci – govori Alisa i otkriva ko su joj uzori u atletici:
– Bivša slovenska rekorderka na 400 metara, Brigita Langerholc, koja je inače trčala 400 i 800 metara. Ona je primjer kako uporno treniranje na kraju dovede do uspjeha.
Selma Zrnić
Takmičila se u disciplinama 800 i 3.000 metara. Dvadesetsedmogodišnja Selma se atletikom počela baviti s 14 godina, i baš kao i njenim kolegicama iz Kluba, najveću podršku joj je pružala i pruža porodica. Trenutno je apsolventica V godine na Odsjeku za Sigurnosne i mirovne studije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
– Prvo takmičenje sam imala s 13 godina, bilo je to takmičenje za osnovnu školu, zanimljivo, nastupila sam u košarkaškom dresu, jer nisam nikada trenirala atletiku, niti sam znala u čemu atletičari nastupaju. Osvojila sam drugo mjesto na 600 metara i tada počinje moja atletska karijera. Jedan od trenera mi je nakon završenog takmičenja prišao i rekao da bi trebala aktivno trenirati atletiku. Poslušala sam, i od tada sam aktivna članica Atletske reprezentacije BiH – sjeća se Selma, kojoj je uzor među atletičarima Derek Redmond.
– Inspirirao me je kada sam gledala njegovu trku na 400 metara na Olimpijskim igrama. Na samom startu utrke Dereku je pukla zadnja loža, ali on je uprkos tako strašnoj povredi nastavio trku i 100 metara pred ciljem mu prilazi otac koji zajedno s njim završava tu utrku. To mi je baš bilo inspirirajuće i poruka kako nikada ne trebamo odustajati, ma koliko nešto bilo teško – napominje Selma i odgovara na pitanje kako zamišlja svoj život u narednoj dekadi.
– Za deset godina vidim se kao uspješnu ženu i majku.
Merhunisa Mutapčić
Atletikom se počela baviti u maju 2012. godine. Njen izbor su discipline vis i dalj i 4×100. Ova 18-godišnjakinja pohađa Elektrotehničku školu za energetiku. Ne krije da joj nije uvijek jednostavno uskladiti školske i sportske obaveze, ali, osim što je i sama borac, i škola joj, govori nam, izlazi ususret kad god je potrebno.
Prvo takmičenje imala je u osnovnoj školi, kada je trčala 60 metara i osvojila prvo mjesto. Tada je prvi put osjetila šta znači u svojim rukama držati zlatnu medalju.
– Dobar rezultat proslavljam nekontrolisanim vrištanjem, ispoljavanjem emocija i sreće i opuštanjem uz voljene osobe. Taj dobar rezultat me doveo do Balkanskog seniorskog takmičenja, gdje je sreća neizmjerno velika – kaže veselo Merhunisa.
Uzor u atletici joj je preponašica Sydney McLaughlin, koja drži brojne svjetske rekorde, nada se da će za deset godina ona biti jednako uspješna atletičarka i uzor mlađim generacijama.
Dunja Ginzburg
Rođena je 2002. godine. Atletikom se počela baviti u drugom razredu osnovne škole. Danas pohađa Drugu gimnaziju u Sarajevu i uz dobru organizaciju uspješno balansira sve svoje obaveze. Ekipno prvenstvo na kojem se takmičila u disciplinama troskok, 100 pr i 4×100, dugo će pamtiti, jer je i prvi put bila dio ekipe koja osvaja titulu prvakinja Bosne i Hercegovine!
– Nikad neću zaboraviti prvo takmičenje. Bila je 2011. godina, učestvovala sam na krosu. Trčala sam kilometar (dužina koju do tada nisam trčala) i užasno me bilo strah. Nakon 800 metara, za koje mi se činilo da nemaju kraja, vidjela sam da se nalazim da trećoj poziciji. Dok sam trčala, čula sam drugarice koje mi dovikuju da stanem i da ih sačekam, no nastavila sam i tada sam i osvojila svoju prvu medalju. I sada kad se sjetim, bude mi smiješno kako su me zvale da ih sačekam, a ja im odgovarala: “Evo samo da završim!“ – kaže Dunja i otkriva kako proslavlja pobjede i poraze.
– Dobar rezultat inače ne proslavljam, jednostavno, u meni izaziva dobro raspoloženje. Loš rezultat čini suprotno i često u tim trenucima ne želim da pričam ni s kim i samo budem sama. Kad je o uzorima riječ, uzor su mi svi ljudi koji su učinili ili postigli nešto natprosječno, koji su pomjerili granice u vlastitom životu, ne samo u sportu. Svaki atletičar i atletičarka koje vidim na TV-u su mi uzor, jer znam koliko su uložili truda da budu tamo gdje jesu.
Ajla Bašić
Sedamnaestogodišnja Ajla atletikom se počela baviti krajem šestog razreda osnovne škole, danas je učenica Srednje medicinske škole Jezero u Sarajevu. Takmiči se u disciplini bacanje kladiva i kugle, a najveću podršku joj pružaju mama i dajdža. Mlada atletičarka od početka niže dobre rezultate, što najbolje potvrđuje srebrena medalja na prvom takmičenju.
– Najbolji rezultat me je odveo na Evropsko prvenstvo, koje je bilo održano u Mađarskoj, a najgori baš na tom Evropskom, gdje me je trema savladala i nisam dobro bacala – kaže Ajla, kojoj je uzor u atletici, svjetska rekorderka u bacanju kladiva Anita Wlodarczyk.
Sana Pašagić Hamzić
Rođena je 1990. godine. Atletikom se bavi od 13. godine. Najveću podršku su joj, prije svega, pružali roditelji, kao i prvi trener Sead Kondo koji je zaslužan što je toliko godina u atletici. Također, veliku zahvalnost duguje i direktorici Vahidi Kozić, te svojim prijateljima. Sana je diplomirala na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu 2014. godine. Trenutno ima mnogo slobodnog vremena, tako da ga najviše koristi na atletskoj stazi kako bi trenirala i napredovala u karijeri, gdje se njena duša, kaže, najljepše osjeća.
– Činjenica da smo nakon toliko godina postali prvaci države učinila me izuzetno sretnom i ponosnom na cijelu ekipu, a pogotovo što su nas svi smatrali autsajderima u tom trenutku. Pokazali smo, prije svega, karakter i borbenost, pripremat ćemo se da odbranimo titulu prvaka države i narednih godina – kaže Sana, koja se takmiči u disciplini 3.000 metara stipl.
Emina Selimović
Atletikom se počela baviti 2016. godine. Učenica je Pete gimnazije u Sarajevu, a koliko voli sport, najbolji dokaz je što trenira više sportova. Mnogo se ponosi šampionskom titulom, jer su sve djevojke doprinijele važnom uspjehu za matični klub.
– Prvo takmičenje pamtim po tome što sam se tri dana prije takmičenja prvi put “susrela” sa kopljem i uspjela ostvariti dobar rezultat, iako mi je tehnika na takmičenju bila sve osim tehnike – kaže uz osmijeh Emina, inače takmičarka u disciplini bacanje koplja, i dodaje kako se, nakon što ostvari dobar rezultat obvezno počasti s nečim što inače ne smije jesti dok trenira. Također voli i kada njen klub zajedno proslavlja pobjede.
– Uzor u atletici mi je Sandra Perković, zato što je pozitivna, uporna i uspješna i predstavlja sve ono što jedna sportistkinja treba da bude – govori Emina i ne krije da joj je velika želja da svoj klub i zemlju u godinama koje su pred njom predstavlja na nekom od velikih atletskih takmičenja.
Asija Frljak
Ljubav prema atletici Asija, učenica prvog razreda Srednje zubotehničke škole, naslijedila je od majke, koja je također bila atletičarka u Atletskom klubu u Sarajevu. Uzor u atletici joj je Dafne Shippers, jer je, kaže, savršena i kao atlatičarka, ali i kao fairplay osoba.
– Atletikom sam se počela baviti prije tri godine, na inicijativu mame. Prvo takmičenje pamtim po padu u trci u Čitluku. Sjećam se da sam bila sva izgrebana od tartan staze. Kad sam se vratila u Sarajevo, roditelji su me odveli doktoru i na kraju sam završila sa gipsom na ruci, jer sam imala manji lom. Međutim, toliko sam željela trenirati da sam ga nakon dva dana sama skinula.
Kada ostvarim dobar rezultat, odlično se osjećam, vesela sam. Radost dijelim sa svima. Nakon lošeg rezultata šutim, plačem, ali u sebi kažem: bit će bolje drugi put – kaže Asija, takmičarka u disciplini 4X100 metara.
Foto: Aldina Zaimović