Ima istine u one dvije narodne: „Kakav otac, takva kćer” i „Kakva majka, takav sin”. I sve je to simpatično ako su, bilo otac bilo majka, u normali. Štoćereć’, da se s njima može razgovarat’, da nisu ekstremni, raspojasani, krvoloci, šize, s onu stranu zakona i tako dalje i tako dalje. Pogotovo još ako nisu istraumatizirani kroz svoj život pa tu svoju traumu prenose na svoje potomke.
Meni se čini sasvim dobro ako sin zaliči na majku – to mi šalje poruku da je emotivan, susretljiv, topao i da zna cijeniti žensku borbenost da štiti i sačuva porodicu.
I ako su i mati i sin u normali, onda ide sve ka vertikali. I njegovoj je ženi sutra k’o bubregu u loju, jer on ne da i suvereno brani ženska prava – zapravo, prava majke, jer je njegova žena u međuvremenu postala majka. I čiča miča gotova priča.
E ako je majka katil, onda po onoj: kakva majka, takav sin, i sin je katil. Ili je, suprotno od toga – velika žrtva.
U ovom našem slučaju, sin je zaista u svemu nalik na majku. S tom razlikom, da je on još i gori od nje. Njena najgora slika. Ona u lascivnoj noćnoj mori. Ona k’o iz romana Markiza de Sada.
Majka mu je sad penzionerka, prešla sedam banki. Vidi se da je nekad bila vrlo atraktivna i da je vazda dobijala šta je htjela od muškog roda. Za ono vrijeme, tih 60-ih i 70-ih, kada se cijeli svijet otvar’o prema seksualnoj revoluciji i ona je bila napredna u sve naprednijoj Jugoslaviji. Iz te njene naprednosti rodio se vanbračni sin. Tad je to bilo gluho i daleko. Da je dijete vanbračno, nije se znalo odmah, jer ju je taj njen zagondžija posjećivao s vremena na vrijeme, znao bi i prenoćiti, a komšiluku u haustoru je prenešeno da otac mnogo putuje kao inžinjer građevine, da je čas na jednoj fosni u Bosni čas na drugoj fosni u Srbiji, čas na skeli u Sloveniji čas na cugu u Hrvatskoj. Naravno, mahala to nije progutala, jer je on poslije godinu prestao dolaziti. No, ona vižla, mlada i spremna na nove početke, odgajala je sina uz pomoć svoje majke koja je bila prestara i prekonzervativna pa je mali završavao na kukuruzima klečeći po pet-šest sati ili je uvijek s drugim čikama umjesto sa svojim ocem dočekivo rođendane i praznike, naravno s ustima zavezanim u mašnu. Uglavnom, bio je nevoljeno dijete.
Njegov karakter oblikovala je i jedna izopačena crta kod njegove majke – a to je perverzija. Nije nje bilo briga šta je s malim, ako bi joj došlo „ono”, njega bi frknula na ulicu koja je postala njegov drugi dom. A ona, iako je bila obrazovana, zapravo je primitivuša prve kategorije. Samo je gledala da udovolji svojim prohtjevima i nagonima. Niske strasti su tako prenešene i na njenog sina koji će kasnije u životu napraviti isto što njemu njegova majka samo duplo više.
Komšije pričaju da je plak’o pred vratima stana i dozivao da ga ona pusti. Ali, nije se ona dala smest’. Uvodile su ga komšije kod sebe, hranile, oblačile. I bio je gojazno dijete – bezbeli i zbog te traume.
Jednom je vidio mršavog čovjeka na ulici i iz svoje simpatične dječije perspektive da sit znači debeo, prokomentirao: „Jao, vidi, ovog čovjeka. Gdje njemu stanu svi organi?”
Otac za njih nije htio nikad ni da čuje. Mali ga je samo jednom vidio kad je ovaj s jedne građevine u Makedoniji došao da nešto isprojektuje u Bosni i uspio provesti pola sata s njim. Priča se da nije vjerov’o da je mali njegov, a tad se ti DNK testovi i nisu tako često radili.
Mali je rast’o s tom duševnom boli, a mati se za njega vezala sve više što je ona starila. A on – bjež’o od nje, a što je više bjež’o, to joj je više sličio po ponašanju. I fizički je bio pljunuta ona, a tek karakterom!?
U školi je bio otpadnik, lažov i petljanac. Krao je djeci užine, ismijav’o ih, ali je bio kukavica pa se nikad nije potuk’o jedan na jedan. Samo bi u prolazu nekome čvoku opalio i pobjeg’o. Spopad’o je djevojčice (a i dječake) po WC-ima, vazda je neke ukore dobij’o, ali su ga puštali u onom sistemu, jer mu je majka samohrana žena kojoj nije nimalo lahko. A i s direktorom škole bila je dobra.
Eh, kad je taj pljunuti mamin sin odrast’o, nahrupili su na njena vrata još veći belaji. Vraćalo joj se pomalo ono što je ona njemu radila kad je bio dijete. On se vod’o s kojekakvim kalašturama i pravio im djecu. Kad nije bilo djece, bilo je abortusa i drugih belaja. Potkrad’o je gazdu kod koga je konobario, nasrnuo mu na kćerku da je siluje, jedva ga se otarasila.
A mati se znala na njega okomit’, ali joj je bilo ipak bitnije da on nju snabdijeva, da donosi pare u kuću bez obzira na koji ih je način stek’o – a stic’o ih je baš „pošteno” – uz primjenu vještine „hamzigahop” i „hoptrtgevezenzajn”. Ona njega nije popuštala ni jednog dana – sve ga, k’o biva, korila šta to čini, zašto je bruka, kako to može kad ga je vaspitala i odškolovala kao primjernu osobu… A on je, s druge strane, pošalje u sto lijepih p.m. pa joj k’o cuko dođe na vrata nakon dva-tri dana s poklonima od kojih će sve uvrede zaboravit’ u sekundi.
Sada se svađaju oko viđanja te njegove vanbračne djece, koju je, ruku na srce, prizn’o, baš ko što je i njegov otac njega zakonski prizn’o. Međutim, i umro je al’ ga prihvatio srcem nije.
I saga se nastavlja. Majke te njegove djece im ne dozvoljavaju da vide baku. Bili su nekoliko puta i ova je provodila isti teror nad unučadima k’o onomad i na svom sinu. Tako da se on pretvorio u izopačeno čudovište koje bljuje gadosti na svakoga, zaskače svaku suknju, a bogme i one koji nose rajsferšlus, vara i krade, ali sve na način sir Olivera – u bijelim rukavicama i s monoklom.
I eto šta se desi, sad se majci vraća sve ono što je ona njemu kroz život i odrastanje dala.
Indira Kučuk-Sorguč